Vučiću, stvarno ništa loše nikome niste napravili? A što je s nama Hrvatima? Bošnjacima? Kosovarima?

Sljedbenici Vučića i njegove vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) po obilnoj kiši okupili su se pred zgradom parlamenta na skupu "Srbija nade", "najvećem skupu u povijesti Srbije", kako su ga proteklih dana najavljivali predsjednik i dužnosnici SNS-a.

Autobusi iz cijele Srbije stizali su od jutra u Beograd iz svih krajeva zemlje, uključujući s Kosova, na kojem su izbili novi incidenti između kosovskih vlasti i manjinskih Srba zbog kojih je Vučić zapovijedio punu borbenu pripravnost srpske vojske.

Istoga je dana do nedavno svemoćni predsjednik Srpske narodne stranke objavio da odlazi s njezinoga čela, nakon 12 godina vladanja željeznom rukom, ali da ostaje na čelu Srbije i osniva Pokret za Srbiju, a oporbi je poručio da vlast neće mijenjati na ulici.  Pozvao je političke protivnike na dijalog i poručio im da "dok je živ neće potpisati nikakvu prijelaznu vladu". 

I to je to - iako on sam u to ne vjeruje, Vučićeva je vladavina gotova, pad neminovan, a po starom, ''dobrom'' običaju, njegovi će ga sami dokrajčiti. Uostalom, cijela je srbijanska povijest prepuna krvi, nasilja, međusobnih ubojstava careva, kraljeva, raznih vladara. Srednjovjekovni kraljevo, braća Milutin i Dragutin, koji su se poubijali; Aleksandar Obrenović i supruga mu Draga, 11. lipnja 1903. godine u krvavom su puču ubijeni na krajnje užasan način. Ubijeni su i premijer Dimitrije Cincar-Marković i ministar obrane Milovan Pavlović, kao i dvojica kraljičine braće iz poznate obitelji Lunjevica. 

Kralja i kraljicu koji su se skrivali u jednom tajnom prolazu, obučeni u svilene košulje za spavanje, urotnici su pronašli i pucali u njih potrošivši sve metke iz revolvera, a zatim su ih krvnički sasjekli sabljama. Kraljici su čak sabljom probili i spolni organ, a onda mrtva tijela kraljevskog para bacili kroz prozor u dvorište, na gnojište. Bio je to kraj dinastije Obrenovića, a novi je srbijanski kralj postao je Petar Karađorđević.

No, da ne idem u stoljeća unazad, zajednički je nazivnik srbijanske povijesti - borba za vlast i prevlast i krv u potocima, što se kasnije samo nastavilo prema svima koji nisu Srbi. Upravo su u toj brutalnosti Srbi i njihova pokroviteljica, ''majčica Rusija'' praktički identične- nasilje, oružje, nemilosrdnost, gaženje preko leševa, doslovce i potpuna zaslijepljenost realitetom te trajni život u mitomaniji i lažima.

Srpski vođe nikada nisu znali drugačije: da, oni jesu vrlo homogen narod, ali uglavnom onda kada treba napadati, ubijati, klati, pljačkati i paliti druge zemlje i one koji nisu Srbi. No, istovremeno su, iako je nezahvalno generalizirati, ali govorim s povijesnoga aspekta, okrutan narod koji brutalnim načinima pokušava pokoriti sve što je u njihovoj blizini, ali redovito biva poražen.    

I dalje vjeruju u laž o pobjedi na Kosovu polju pa da malo podsjetimo...

Vučić je poručio kako će ostati član SNS-a, a za 28. lipnja najavio osnivanje široke političke fronte Pokret za narod i državu. Zanimljivo je to sa Srbima; baš u mjesecu lipnju, vrlo znakovitom u njihovom kolektivnom poimanju povijesti, jer, tada oni uporno i dalje slave navodnu pobjedu nad Turcima na Kosovu polju, uzdajući se kako je to njihova najveća ''istorijska, veličanstvena pobeda nad Osmanlijama''. A povijesno utvrđene činjenice zorno pokazuju da su ih Osmanlije, kako ih zovu, odnosno, Turci, ''zakucali'' za ''vijeke vjekova''. 

Jedna od bitaka na temelju koje su Srbi zasnovali svoj višestoljetni nacionalni mit o vlastitoj nepobjedivosti, dogodila se 15. lipnja 1389. između vojske koalicije europskih naroda i Osmanlija s njihovim vazalima. Sudbonosna Kosovska bitka, koja je zatim presudila o daljnjoj sudbini Srbije i susjednih država, pretvorila se u veliki osmanski poraz i pobjedu udruženih snaga kneza Lazara, bosanske vojske pod vodstvom Vlatka Hranića, hercegovačke pod vodstvom Vlatka Vukovića Kosače i hrvatske pod vodstvom bana Ivana.

Kosovska bitka završila je porazom Lazarove vojske i njegovom pogibijom, no hrvatske (bosansko-hercegovačke) čete nisu bile poražene. One su na lijevom krilu pobijedile Osmanlije pa je na Zapadu zavladalo uvjerenje da su kršćani pobijedili tursku vojsku. Osmanlijsku vojsku vodio je sultan Murat I. i njegovi sinovi Bajazit i Jakub. Sam sultan i njegov sin Jakub poginuli su tijekom bitke; dio srpskog plemstva bio je nakon čuvene Bitke na Marici već u vazalnom odnosu prema Osmanlijama pa su se borili na njihovoj strani.

U Kosovskoj bitci sudjelovali su i Albanci, kršćani, na čelu s Gjerg Kastriotijem, djedom albanskog nacionalnog junaka Gjergjom Kastriotijem Skenderbegom, iz 15. stoljeća, koji je punih 40 godina odolijevao napadima Osmanlija i dobio od tadašnjega pape titulu Atleta Cristi.

Tijek bitke i konačan ishod i dan-danas je nejasan te je izvor stalnih sporova među povjesničarima. Prema jednim izvorima, a to su oni s bosanskog dvora Tvrtka I., kršćani su odnijeli pobjedu; međutim poznato je da su Srbi ubrzo nakon bitke plaćali sultanu danak, iz čega se može sa sigurnošću zaključiti kako su Srbi, u najboljem slučaju, izborili ''Pirovu pobjedu''.

Mržnja prema Albancima

Kosovo je, međutim, najbolnija točka Srbije - bilo i ostalo. Oduvijek željeni teritorij na kojega su polagali pravo, unatoč tome što već odavno ni demografski, a ni mentalno to nije dio Srbije; realno, nikada nije ni bio.

Kosovski je narod godinama, još za vrijeme bivše Jugoslavije, sustavno izlagan teroru i nasilju od strane Srbije. ''Ubij Šiptara''’, gotovo je tradicionalni srbijanski pozdrav i upravo su Kosovari, Albanci, na samom vrhu ljestvice mržnje u Srbiji i među Srbima. Dok se s Hrvatima Srbi još tu i tamo i mogu nešto sitno dogovoriti, ali nikada trajno, mržnja prema Albancima patološka je i gotovo ''ugrađena'' u srbijanski DNK.

Stanje je desetljećima bilo neizdrživo, a Kosovari ubijani, mučeni i zlostavljani te stalno ponižavani. Stoga je Zapadni vojni savez 24. ožujka 1999. godine počeo bombardiranje vojnih ciljeva i infrastrukture u Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu, a petomjesečnom kampanjom zračnih udara okončani su srpsko-albanski sukobi na Kosovu nakon kojih su se s tog teritorija povukle vojne i policijske snage tadašnje SR Jugoslavije. 

Srbi to Zapadu nikada nisu zaboravili, a kamoli oprostili, uvjereni i dalje kako su oni u pravu, a cijeli svijet u krivu. Jasno, osim velike Majke Rusije, koja svoju krvoločnost ponovno pokazuje, ovoga puta uništavajući Ukrajinu, ali unatoč skepticima i rusofilima koji vjeruju u rusku neograničenu, gotovo magičnu moć, na tom će krvavom poprištu Rusi izgubiti i slomiti očnjake. Ukrajinci su, naime, tvrd orah, a još pomognuti ogromnom i zastrašujućom zapadnom pomoći, nemaju šanse pustiti Rusima svoju državu. Taj film nećemo gledati, na žalost Srba, a i, opet nažalost, velikoga broja Putinovih obožavatelja u Hrvatskoj. 

Ali, vratimo se mi Vučiću i njegovoj, po tko zna koji puta perfidnoj, ali unaprijed izgubljenoj bitci, a to je da u trenutku dok mu država doslovce gori, on ponovno vraća fokus na nesretno Kosovo, pokušavajući se spasiti od vlastitoga pada. 

U veljači 2008. Skupština Kosova proglasila je Republiku Kosovo, koju je do 19. veljače 2022. priznalo 97 od 193 država članica UN-a, te četiri ne-članice UN-a: Suvereni malteški vojni red, Republika Kina (Tajvan), iako Kosovo nije priznalo Republiku Kinu (Tajvan) te Cookovo Otočje i Niue.

Kosovo se nalazi pod upravom EULEX-a od 2008. godine, a izvan nadzora Republike Srbije, a zbog svoje apsolutne većine, Albanci imaju potpunu vlast na Kosovu, uz iznimku dijelova nekoliko općina na sjeveru Kosova. No, dio Srba ne želi sudjelovati ni u kakvoj vladi, a kojom se ne upravlja iz Beograda.

Skup u petak, 26. svibnja, u Beogradu, a na kojemu se prema provladinim medijima okupilo 200.000 ljudi, održan je nakon što su ranije u petak u tri općine na sjeveru Kosova izbili sukobi između kosovske policije i lokalnih Srba koji su se usprotivili pokušajima novoizabranih načelnika Albanaca da uđu u općinske zgrade nakon izbora koje su Srbi bojkotirali.

Vučić je u potom zapovijedio vojsci da podigne borbenu spremnost na najvišu razinu i da se postrojbe približe granici s Kosovom. Govoreći na skupu, upozorio je da "Srbija neće sjediti prekriženih ruku".

Deseci tisuća predsjednikovih pristaša po kiši se okupilo u središtu Beograda, nakon što su masovni građanski prosvjedi protiv nasilja proteklih tjedana ozbiljno zatresli temelje njegove diktatorske vladavine. 

Korisnici društvenih mreža upozoravali su da su brojni zaposlenici javnih poduzeća i državnih institucija bili pod pritiskom da sudjeluju na onome što su vlasti i provladini mediji danima najavljivali kao "najveći skup u povijesti Srbije".

"Pred nama je težak period. Oko Kosova i Metohije vjerojatno najteži. Mi nemamo kud, pritisli su nas lažima i prevarama sa svih strana. Ništa loše nikome nismo učinili. Tako pritisnuti uza zid možemo se samo boriti za sebe. Borit ćemo se za mir, ali prvi napad na Srbe, nećemo sjediti skršenih ruku. Ali mi u našoj zemlji moramo mnogo toga urediti", rekao je Vučić.

Patološki lažljivac i četnički šegrt

I ponovno uzburkao staru, vjekovnu mržnju prema Albancima, pokušavajući sebi kupiti vrijeme prije negoli konačno padne, a dio naroda koji ga već odavno ne želi i pokušava ga srušiti, jer je Srbiju opet vratio nekoliko stoljeća unatrag, zna da je upravo sada trenutak da ga ''dokrajče''. U srbijanskom bi to stilu lako moglo biti i skraćivanje za glavu. Pa nisu li 2003. godine sami Srbi ubili i tadašnjeg predsjednika Vlade, Zorana Đinđića? Vjeruje li Vučić da će izbjeći takvu sudbinu? Ako vjeruje, ne poznaje vlastiti narod.

''NIŠTA LOŠE NIKOME NISMO UČINILI'', kaže ovaj patološki lažljivac i Šešeljev četnički šegrt.

Niste, Vučiću? Baš nikome? A što je s nama Hrvatima? Što je s Bošnjacima? Kosovarima? Slovencima koji su imali sreću da ih Srbi samo nakratko ''propuste'' kroz naoružane JNA šape? 

Niste nam razorili Vukovar, Škabrnju, poklali naše ljude čiji su grobovi na Ovčari i po cijeloj državi, niste zajedno s braćom Crnogorcima pucali po Dubrovniku, uništavali Dalmaciju, ubijali naše ljude u Zagrebu, silovali po Slavoniji, otvarali logore, mučili žene, djecu, pokrali nam vrijedne povijesne umjetnine, i dalje ne znamo gdje više od 1000 naših ljudi, da ne nabrajam dalje, jer znamo kakav smo pakao prošli.

Niste poubijali više od 8000 Bošnjaka u Srebrenici, dok su se silovane žene od srama i užasa same vješale po okolnim stablima u šumama, masakrirali dječake i djevojčice, pucali u glavu novorođenim bebama? Niste otvarali logor Omarsku, na čijem se tlu i u zraku i dalje osjeća miris spaljenih ljudskih tijela?

Niste s okolnih brda pucali po Sarajevu, a snajperisti kukavički ''skidali'' civile koji su pokušavali preživjeti? Niste poubijali više od 25 mladih ljudi u Tuzli, kada ste, također s brda, teškom artiljerijom gađali taj miran grad? I baš nikada nisu Arkanovi koljači klali po Bijeljini i  ''šutali'' vojničkom čizmom već mrtve civile, o čemu svjedoče autentične fotografije?

I niste ubili tko zna koliko Albanaca, ubijali ih oduvijek, a i sada ih želite ponovno zatući? I baš zato taj isti Vučić, u kojem je oduvijek, a i zauvijek će biti četnik, sada okreće pilu naopako i huška svoje istomišljenike da krenu u novi rat i udaraju, sijeku kosovske glave?

Gotovo je, predsjedniče

Neće ići, Vučiću; krvavom je piru došao kraj. Možda još ne shvaćate, ali uskoro bi se, predsjedniče, vaša glava mogla valjati beogradskim ulicama, ili onima u gradu u kojem se zateknete, a vaši vas odluče ''riješiti''. 

Naravno da smo svjesni mogućnosti da se taj srbijanski obračun može ''preliti'' i na naša područja, ali ovo više ipak nije 1991. godina, Majčica Rusija do grla je u vlastitim problemima, a svijet se dramatično promijenio. U susjedstvu se u ovim trenucima stvara nova povijest, koja se nas ovdje i ne tiče, ali i tiče. Samo, onda smo bili bez ičega i pobijedili smo vas, uz strašne žrtve i razaranja; danas smo ipak dio Europe i NATO-a, kakvi god oni bili. Još uvijek su moćniji od Istoka. Daleko moćniji. 

Gotovo je, Vučiću; nije pitanje je li, već kada. I još jednom: baš nikome niste ništa loše napravili? I dalje vas ''ceo svet mrzi''? A onda dobro, ako je tako. Do tog novog ''Pokreta'' u lipnju, Vučiću, tko živ, tko mrtav. A baš ''nikome niste ništa loše napravili'', a, eto, svi vas mrzimo jer smo strašno zločesti.

Zbogom, predsjedniče. Nadam se da će vas vaši skinuti kako treba, a nama time donijeti barem malu satisfakciju, iako to hrvatskim, bošnjačkim, albanskim i tko zna čijim sve ne grobovima ništa neće značiti. Na žalost.