'Vidim ga još i sad takvog, s onom maramom oko glave, zajapurenog, kako odlazi': Priča o Hariju

Ne samo Vukovarci, brojni dragovoljci koji su iz drugih gradova i mjesta Hrvatske, ali i šire, u Vukovaru branili Domovinu, poginuli su ili su bili teško ranjeni upravo na toj bojišnici na kojoj su svakog dana očajnički trebali popunu u ljudstvu.

Cijela jedna generacija mladih Vukovaraca, izginula je, a mnogi od njih su do jučer dijeli školske klupe, izlazili u iste kafiće, sanjali iste snove. Marija Živković, majka Gorana Živkovića, koja danas još uvijek traži posmrtne ostatke svoga sina kako bi ih dostojno, prije svoje i suprugove smrti, pokopala, rekla je: "Danas nema moga Gorana, ali ni njegovog prijatelja Damira Kovačića – Koleta, kojeg su ubili na Ovčari. Poginuo je i naš susjed, Goranov dobar prijatelj Hari Garvanović, čije su roditelje također zarobili i ubili. Otac mu je ekshumiran u Berku, a majka Blaženka još uvijek nije pronađena. Gotovo svi Goranovi prijatelji su poginuli… Sva mladost iz našeg kraja…".
Ovo je priča o jednome od njih.

Foto: Privatni arhiv

Doslovno je bio spreman dati život za ono u što je vjerovao…

Hari Garvanović rodio se 29. srpnja 1969. godine u Vukovaru kao prvi od dva sina Blaženke rođ. Plivelić i Dragutina (Drage) Garvanovića. Budući da je obitelj tada živjela na vukovarskoj Slaviji, Hari je do sedmog razreda pohađao tadašnju Osnovnu školu Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a posljednji razred osnovne škole u novoizgrađenoj školi na Mitnici.

Nakon osnovne škole, kada se obitelj Garvanović već preselila na Sajmište, u novo naselje gotovo na izlazu iz Vukovara prema Petrovcima, upisao je srednju Tekstilnu školu, a razrednica tkalaca generacije koja je maturirala 1988. godine, umirovljena profesorica Jasna Ambrinac sjetit će ga se kao tihog i dobroćudnog mladića kovrčave kose.

Kao takvoga  prisjetit će ga se i brojni prijatelji s kojima je odrastao, no osim što je volio čitati, svi će odreda spomenuti kako je Hari volio i znao sjajno crtati, te je to radio, koliko se sjećaju,  u svakoj prigodi - pod nastavom, u slobodno vrijeme, pa čak i za vrijeme rata.

'Prvo smo mislili da se pravi mrtav': Priča o Blagi Zadri i Alfredu Hillu

Jedan od ključnih ljudi obrane Sajmišta i vodećih ljudi 4. bojne 3. gardijske brigade puk. Ivan Anđelić, reći će kako je Hari bio jedan od najsposobnijih,  ali i tjelesno najpripremljenijih pripadnika tzv. Opatovačke bojne: "Hari nije bio osobito visok, ali bio je nabijen, utreniran, pravi fajter, a ono po čemu se isticao bilo je to da je doslovno bio spreman dati život za ono u što je vjerovao".

Govoreći lijepe riječi o Hariju, pukovnik Anđelić naglasit će da takav mladić i nije mogao biti drugačiji budući da je odgojen u obitelji Garvanović koju je poznavao i iznimno poštivao:

"Harijeva obiteljska kuća bila je nekoliko stotina metara od prve crte koju smo držali prema Petrovcima. Jeli smo suhu hranu, konzerve, dok nam Harijeva majka, uočivši to, nije počela kuhati tople obroke, njihovu vlastitu hranu koju su kuhali za svoju obitelj".

Foto: Privatni arhiv

Istinu o majci nikad neću saznati…

Harijev mlađi brat Antun, 1991. godine još uvijek maloljetan, prisjetit će se kako je s majkom Blaženkom koja je bila aktivna u tadašnjem vukovarskom HDZ-u, često noću, u ulici koja je vodila prema Negoslavcima, sačekivao  mlade vojnike  JNA koji su bježali preko ograde i žice kasarne, kako bi im pomogli da se sakriju i sigurno upute dalje.

Hari Garvanović 15. lipnja 1991. godine priključio se Zboru narodne garde koja se osnivala na opatovačkoj pustari.

Smrt mu nije bila laka, u vječnost je otišao u odori HOS-a

"Kada nam je Hari rekao da se želi prijaviti u gardu i da neće od toga odustati, mama ga je osobno odvezla tamo. I ja sam želio ići, no bio sam maloljetan i nisu mi dozvolili",  ispričat će Antun Gavranović koji je posljednji put vidio brata krajem rujna '91., prije negoli je on, nakon zarobljavanja njihovih roditelja,  izveden  iz Vukovara.

"Kada je tijekom općeg napada 14. rujna, JNA potpomognuta četnicima i domaćim Srbima probila prvu crtu obrane i ušla na Sajmište iz smjera Petrovaca, mama i tata su zarobljeni. Petnaestak dana su još uvijek bili pod nadzorom u našoj kući, a onda je jedan dan, prema iskazu preživjelih svjedoka,  na ulici stao transporter kojim su odvezli mamu. Sutradan su transporterom došli i po oca. Njegovo tijelo je ekshumirano iz masovne grobnice u Berku, a majčino još uvijek nisu pronašli. Bilo je svakakvih priča, da su je odveli na Velepromet, u logor u Srbiji, no ni jedna informacija nije potvrđena. Danas, trideset i dvije godine od tog dana, još uvijek ne znam istinu i vjerojatno je nikada neću ni saznati".

Vidim ga još i sad takvog, s onom maramom oko glave…

Jedan od Harijevih najbližih ratnih prijatelja i suboraca, zasigurno je bio pripadnik 4. bojne 3. gbr., a kasnije i vojne policije pri 204. Vukovarskoj brigadi, Zdravko Radić:

"'Hari i ja smo od samoga početka, još s Opatovca, bili gotovo uvijek zajedno. Prošli smo sve, od prve akcije u Borovu naselju 04. srpnja, 'Vašarište', kada smo ostali u okruženju te se s nekoliko suboraca kroz minsko polje izvukli preko Bogdanovaca, ali i brojne druge akcije, sve dok nismo otišli u vojnu policiju, opet zajedno. Išli smo gdje god su nas slali, gdje je trebalo i gdje smo bili najpotrebniji. Hari je bio neobičan, divio sam mu se, nije uopće imao straha. Često sam ga i grdio, granate bi padale, a on bi sjedio ispred kuće na nekoj klupčici i smijao se kao da mu se ništa ne može dogoditi. Bio je tih, a s druge strane, imao je smisao za humor kada bi se najmanje nadao. Sjećam se akcije vraćanja položaja na Lipovačkom putu 26. kolovoza. Pod paljbom, čučali smo uz jednu kuću i gledali kako nam se s druge strane iza neprijateljskog tenka približava i njihova pješadija, neobično obučena, u plavim kombinezonima, poput radničkih. Bio sam sav napet, u pripravnosti, kad u tom trenutku Hari izgovori: 'Pogledaj, kao da nas napadaju PIK-ovi radnici' -  i skoro me natjera u smijeh.

Taj dan, prije negoli će poginuti, vidio sam ga na kratko. Kao pripadnik vojne policije, zajedno s vojnim policajcem Josipom Mažarom, Hari je raspoređen na ispomoć na Vatrogasni dom. Nisam bio iznenađen što ga vidim, dolazili su često na razmjenu informacija, po baterije za motorolu, ali tada su samo utrčali po protuoklop. Ja sam se nedugo prije toga vratio s nekog drugog položaja, a budući da su mi zbog gotovo neprestanog nošenja čizama tabani 'izgorjeli', upravo sam stavio noge u posudu s vodom, kako bih ih nakon toga previo.
Na brzinu je uzeo, čini mi se zolju, i rekao kako moraju juriti jer ima nailazi transporter. Viknuo sam za njim da me pričekaju pet minuta, da idem i ja, ali je dobacio da će to oni riješiti. Vidim ga još i sad takvog, s onom maramom oko glave koju je stalno nosio, zajapurenog, kako odlazi. Evo, danas mi se čini kako nije prošlo pet minuta, a da je netko već javio – 'Poginuli su Mažar i Hari".

Foto: Privatni arhiv

Imao je samo dvadeset i dvije godine…

Pukovnik Anđelić ispričat će: "To mi se poslijepodne javio motorolom i pitao kada se vidimo, da mi je nabavio 'kukuruza', podrazumijevajući pod tim metke za moj pištolj. Veselio sam se susretu s njim, bio mi je drag taj momak, bilo mi je žao kada je i on s drugim sjajnim dečkima iz garde otišao u vojnu policiju, ali to je bila njegova želja. Rekao je da će otići po baterije za motorolu, a onda svratiti i ispričati mi novosti. Nažalost, to je bilo posljednji put da smo se čuli. Sutradan, otišao sam na mjesto njihove pogibije, od automobila je ostala samo hrpa neprepoznatljivog lima i nešto razbacanih osobnih stvari među kojima sam pronašao njegov sat i nožić koji sam poslao njegovoj tetki".

Tri brata prijavila su se na tečaj Prvi hrvatski redarstvenik, dvojica su poginula: Nisu marili za osude

Dana 10. listopada  1991. godine, vraćajući se iz centra grada prema svome položaju, ne znajući kako je postavljeno na tome mjestu, vojni policajci Hari Garvanović i Josip Mažar uletjeli su u neoznačeno minsko polje. Golfom kojim su se vozili aktivirali su protutenkovsku minu uslijed čije eksplozije je Hari Garvanović na mjestu poginuo, a Josip Mažar je ubrzo, prije negoli je stigla pomoć također preminuo.
Nakon mirne reintegracije i ekshumacijeiz masovne grobnice na Novom groblju, Harijevi posmrtni ostaci nisu odmah identificirani, pa je ukop obavljen tek 2008. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je poginuo, Hari Garvanović, dragovoljac, branitelj,  sin i brat, imao je samo dvadeset i dvije godine.

 Hari nismo te zaboravili.

Foto: Privatni arhiv

Krhotine

Dječaci iz moje ulice

postali su dečki s prve crte

i nitko nije pitao koliko imaju godina,

pitali su koliko još imaju metaka.

Dečki iz moje ulice

postali su fajteri s prve crte

i nitko nije pitao gdje su sinoć zapili,

pitali su tko je danas popio više olova.

Fajteri iz moga sokaka

izlili su mladost u rupe od granata

i nitko više ne pita

zašto su im udovi ostali rasuti po ulicama.

Kao stakla na vukovarskim prozorima.

*Tekst je nastao u okviru projekta "Povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskoga rata: Otrgnimo zaboravu heroje Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.