Vesnica protiv Kolinde i mračnih devedesetih = katastrofalan rezultat

Koji Batistuta, j..o te Batistuta!

Miroslav Ćiro Blažević navršio je osamdesetu. Trener svih trenera nije mogao sakriti sjetu i tugu zbog te činjenice, a još više zbog činjenice da je sve manje onih koji su mu spremni ispuniti posljednju želju – da umre na klupi.

Karijere i sudbine sudarile su nam se prvi puta 1986. godine, još u staroj zgradi TV Zagreb, legendarnom SBF-u. Prolazili smo u tih 29 godina svašta – od ljubavi, preko mržnje, do trenutaka nevjerojatne ljudske bliskosti, u Portugalu 2004., kada sam ga prvi put vidio uplašenog, jer je bolest zaprijetila. O Ćiri možete misliti što god želite, pomodno i površno se suglasiti s potpuno promašenom tvrdnjom da je veliki motivator, ali da nije veliki trener. Možete, baš kao i ja, biti ponajviše tužni zbog nekih njegovih poteza koje ćete ocijeniti „nepotrebnima“. Ali, kada pokušavam sagledati njegovu priču s malo manje subjektivnosti i pomiješanih emocija, ne mogu mu odreći veličinu, u nekim trenucima čak i genijalnost. Jedna ga epizoda posebno karakterizira. Na SP u Francuskoj, uoči utakmice s Argentinom, argentinski ga je novinar na pressici upitao – „ da možete mijenjati u ovoj utakmici Šukera za Batistutu, biste li to učinili?“ Saslušao je prijevod, zastao na trenutak, pa odgovorio na hrvatskom – „ma koji Batistuta, j*** te Batistuta“, pa zagrmio prevoditelju – „prevedi mu, ali točno, od riječi do riječi!“ Do te utakmice Šuker je već zabio dva gola, nakon toga postigao je još četiri. Možda ta injekcija Ćirine vjere u njega nije bila presudna, ali svakako je Ćiro kao izbornik širio atmosferu zajedništva i povjerenja u vlastite mogućnosti. Na tim smo krilima i doletjeli do povijesnog uspjeha, do trećeg mjesta na svijetu. Između ostalog, ni to nam nikada neće biti oprošteno. A sve se to dogodilo u „mračnoj“ atmosferi, „mračnih“ devedesetih.

O izbornom zakonu i ministrima vanjskih poslova

O toj, „mračnoj“ atmosferi nedavno je, zgranuta rezultatima predsjedničkih izbora, zborila i gospođa Vesna Pusić, naša ausenministrica. Poučila je izabranu predsjednicu kako se mora ponašati i kakvu retoriku joj gospođa Pusić dopušta, svakako ne onu iz tih zlehudih devedesetih, kada su se Hrvati, još, koliko toliko, osjećali dobro u vlastitoj zemlji. Dotaknula se i izbornog zakona, te zaključila da valja biti oprezan s njegovim promjenama. Promišljajući o opasnostima koje bi donijeli izravni izbori, podigla je ljestvicu ipak previsoko i ispravno zaključila da bi, primjerice ona, u utakmici s vrlo popularnom pjevačicom Jelenom Rozgom, mogla možda čak i izgubiti. Nažalost, bojim se da je u pravu i ne znam zašto je pucala tako visoko. Mogla je, recimo, u zamišljenu izbornu utakmicu krenuti s još dvije Gracije iz svoje stranke, također ministrice, s gospođama Mrak Taritaš i Zlatar Violić. Bila bi to divovska borba, ali zloslutim za gospođu Pusić. Vidim, slutim naime, pobjedu stručne i pragmatične gospođe Mrak Taritaš, koja, iako neće osvojiti naslov Miss simpatičnosti, u ovoj vladi blefera, šupljikavaca, nesposobnjakovića i neradnika, ostavlja barem dojam osobe koja znade što radi. U napetom obračunu za drugo mjesto, kada pristignu glasovi iz dijaspore, posebno iz Srbije, drugarica Pusić prestiže Violićku, kojoj to ne pada teško, jer već je kasno, umor je tu, popilo se... No, problem za drugaricu Pusić uskoro  će biti mnogo veći od Rozge ili gospođe Mrak. Naime, kakav god bio izborni zakon, ponovo slutim da će njezin rezultat biti, ah, katastrofalan. Iako u svom nastupu jedina može parirati bahatosti druga Zokija, nekako mi se čini da je građanima Hrvatske, Hrvaticama i Hrvatima, političkim Hrvatima, pa makar oni bili i Srbi, pun kufer vanjske politike koju na valu osvojene „većine“ provodi drugarica Vesna. U svom obračunu s „Kolindom“ ( obratite pozornost na oslovljavanje izabrane predsjednice Republike Hrvatske u većini medija – ona je tek Kolinda – nikako slučajno ),  poručila je da je „njihovih“ 900 tisuća glasova za „listu“ ipak više od milijun i sto tisuća koliko je na ime dobila nova predsjednica, te da neka Kolinda izvoli mijenjati svoju politiku. Nadam se da će „Kolinda“ ipak učiniti nešto drugo i u što kraćem vremenu pokrenuti sve što može da se promjeni - Vesnica. Jer, sigurno nisam jedini koji bi volio doznati zašto smo, primjerice, Republici Srbiji ustupili bez naknade stotine tisuća eura vrijedne prijevode pristupnih dokumenata EU? Kojim nas je to dobrom zadužila susjedna država koju javno vodi ( i time se ponosi ) – četnik? Drugarica Vesna nema problema s teritorijalnim pretenzijama naših susjeda, nema problema sa svojatanjem Dubrovnika, dubrovačke književnosti ( ne od jeftinih publicista, već od uglednih znanstvenica ). Bilo bi divno da baš u njezinom resoru bukne taj naš strašni „hrvatski nacionalizam“. Već me dugo kopka pitanje, kako su, kojim referendumom, kojom odlukom većine naroda, hrvatski komunistički vlastodršci 1945. godine iz matice istrgnuli cijelu hrvatsku Boku Kotorsku, kako je predan ili prodan hrvatski Istočni Srijem, kako je dopušten Bosni izlaz na more kojeg nikada nije imala, pa mi danas gradimo mostove, tunele ili tko zna što, da bi spojili svoju zemlju, preko svoje zemlje? Četrdeset pet godina komunističkog terora, fizičkog, ali i neusporedivo naglašenijeg, psihološkog, u kojem se nije smjelo podignuti glavu, ostavilo je predubokog traga i o svim tim činjenicama nije bilo dopušteno niti razmišljati, kamoli govoriti. Sasvim je jasno da drugarica Vesna u svemu ne vidi baš ništa sporno, te se s njom  na važnoj poziciji nemamo čemu dobrome nadati od hrvatske vanjske politike ( uzgred, postoji li takvo što, imamo li mi bilo kakvu ideju ili vanjskopolitičku strategiju? ). Nažalost, ne znam hoće li i u doglednoj budućnosti biti snage i hrabrosti da se podigne glava i ispuca lopta daleko u protivničko polje, pa da malo okruženje kusa ono što smo mi šutke trpjeli 45 ( + 15 ) godina. Posebno zbog činjenice da nam se ponovo ukazao i „pola meni, pola tebi, pola Bagi“ Mate, a od njega, za Hrvatsku, ista vajda kao i od Vesne. Zato, ostaje nam tek sanjati dan kada će neki hrabri, hrvatski ministar vanjskih poslova  javno viknuti – „koja Prevlaka, koje dunavske ade, koja Sveta Gera, jebala vas milostinja, pitanje je Boke, Srijema, pitanje je cjelovitosti Hrvatske!“