Trgovine ne bi trebale raditi nedjeljom, ali u siromašnom hrvatskom društvu to nije moguće

Nedjelja je međutim problem. Zaista, trgovine i veliki trgovački centri ne bi trebale raditi nedjeljom. Ali moraju. Zato što je hrvatsko gospodarstvo, a time i društvo pretežito siromašno. Paradoks leži u tome što se nedjeljnim radom trgovaca i trgovkinja to društvo neće obogatiti.

Sindikati i brojne udruge civilnog društva kao i one vjerske zastupaju zabranu rada nedjeljom, nekim poslodavcima zabrana ne bi smetala, većina poslodavaca ipak joj se snažno protivi.

Argumenti uvijek isti. S jedne strane radnici u trgovini zaslužuju odmor nedjeljom, unatoč propisima njihov nedjeljni rad nije adekvatno plaćen, plaće trgovaca su kao i svugdje u svijetu na dnu platnih razreda.

S druge strane, nedjelja u svijetu okretanja prihoda biznisima maloprodaje čini 14 posto tjednog prihoda, ako se toga odreknu stavljanjem ključa u bravu remeti se njihov financijski 'eko sustav', ne mogu garantirati da će istu razinu prihoda ostvariti tijekom šest dana rada.

Uglavnom, tvrdnja jest da radnik od rada nedjeljom ima samo štetu, a poslodavac korist, ali isto tako da će se šteta poslodavca od mogućeg nerada nedjeljom preliti i na radnika. I što sada?

I dok se stari spor ponovno rasplamsava, posebno iritira potreba da se administrativnom zabranom rada nedjeljom hrvatsko društvo uskladi s austrijskim i njemačkim, bogatim društvima u kojima se nedjeljom ne radi. Sindikalisti su u pravu. Čovjek je više od radnika u trgovini, ali čovjek je više od potrošača koji tumara trgovačkim centrom od hrane do odjeće u nedjeljno poslijepodne ili jutro.

Sve bi sjelo na svoje mjesto kad bismo zabranili taj rad nedjeljom? Trgovci bi se odmarali, a potrošači bi se posvetili nekim drugim aktivnostima? Reorganizirali bi svoj život i kupovali u druge dane, potrošili bi jednako kao i do sada i prihod poslodavaca bi se zadržao na istoj razini?

Nakon nekog vremena vjerojatno bi. Međutim, u moru argumenata o radu nedjeljom sa svake strane zaboravlja se ili nedovoljno dobro tumači argument pretežno siromašnog društva. Prosječna hrvatska obitelj dvije trećine svojeg dohotka troši na osnovne potrebe, režije i hranu. Nešto ostane za odjeću.

To su te mase ljudi koje troše korake u šoping centrima nedjeljom. Mase ljudi koji da im zatvorite vrata šoping centara vjerojatno ne bi novac koji nemaju potrošili na obiteljski izlet uz ručak na kakvom OPG-u stotinjak kilometara od doma ili plivajući u obližnjim termama za rekreaciju. Obiteljski budžeti u pravilu su takvi da je šoping centar nedjeljom nešto što si potrošači mogu priuštiti. Teško da mogu otići u muzej, jer muzeji u pravilu ne rade nedjeljom.

Drugi dio ove sage jest u činjenici da u Hrvatskoj premalo ljudi radi. U razvijenim bogatim ekonomijama 70 posto stanovništva je radno aktivno, u Hrvatskoj 51 posto. Ljudi koji rade, osim vojske uhljeba pretežno u državnom sektoru uključujući i državne kompanije, rade toliko da nedjelja često zna biti jedino vrijeme namjenjeno trgovačkom centru. Dakle, ili je riječ o nedostatku vremena ili o nedostatku novca. Sasvim obična posljedica siromašne i loše organizirane ekonomije.

A sve se to ne može promijeniti administrativnom zabranom rada nedjeljom. Zahvaljujući toj zabrani potrošači neće nikakvim čudom imati dovoljno novca u budžetima za druge oblike nedjeljne potrošnje. Niti će se kvaliteta života trgovaca koji rade nedjeljom nešto bitno popraviti zato što nedjeljom odjedanput neće raditi.

Prilično sam sigurna da je popodnevna smjena tijekom tjedna veći organizacijski izazov od recimo, dvije radne nedjelje mjesečno. Stoga, ako je radna nedjelja problem za radnike u trgovini, možda bi bilo pametno regulirati koliko nedjelja u godini jedan radnik smije odraditi kako ne bi radio svaku.

Takva regulacija bila bi usmjerena na zaštitu radnika od eksploatacije, a poslodavcu bi ostavila slobodu rada. Prijedlog sindikata prema kojem bi svaki poslodavac u trgovačkom sektoru mogao odabrati pet nedjelja u godini za radne nedjelje je pogrešan jer time ne štiti radnika bez kažnjavanja poslodavca zabranom rada.

Trgovine, a posebno šoping centri prestat će raditi nedjeljom kad se razina prihoda prosječnog potrošača podigne do tog stupnja da će u svojem budžetu imati dovoljno prostora za potrošnju koja nije usmjerena na osnovne životne potrebe.

Tada će potrošači sve rjeđe nedjeljom obilaziti trgovačke centre, okrećući se nekim drugim potrošačkim interesima – a kad potrošnja u trgovinama nedjeljom bude pet posto tjednog prihoda, a ne 14 posto poslodavci će svakako razmotriti je li im profitabilno držati trgovine nedjeljom otvorene.

Umjesto zahtjeva za zabranom rada nedjeljom možda bi ulaganje vremena i novca u javnu kampanju 'Prestanite kupovati nedjeljom' bila bi akcija sindikata i zainteresiranih udruga koju bi poslodavci mogli doživjeti kao kvalitetniji pritisak. Onaj s tržišta. Ako naravno takva akcija može polučiti pozitivan odjek.