Tragična priča Nade Kušnjer Glavaš: 'Iz škole sam čuo stravične krike zarobljenih žena...'

Nada Kušnjer Glavaš jedna je od nekoliko braniteljica Vukovara koje su pokopane na Memorijalnome groblju žrtava iz Domovinskoga rata. Nada je branila prigradsko naselje Lužac, a kad je obrana Lušca na Dušni dan 1991. godine slomljena, pri pokušaju proboja je zarobljena i nakon stravičnog mučenja, ubijena. Kada je bez milosti pogubljena, imala je samo 23 godine. Da nije bilo neljudi, Nada bi prije tri dana, sa svojim obitelji, proslavila svoj 56. rođendan. 

Nada Kušnjer Glavaš rođena je 25. lipnja 1968. u Vukovaru, kao najmlađa od triju kćeri Savke i Franje Glavaša. Pohađala je Osnovnu školu Braća Đurđević, danas Ekonomska škola u Vukovaru, a potom COUO Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle, nakon čega se, poput drugih članova obitelji, zaposlila u Tvornici gume i obuće Borovo.

U mladosti, Nada je trenirala karate i bila je vrsna sportašica. Već na samom početku ratnih zbivanja u Vukovaru, iako majka dvije maloljetne djevojčice, Nada se uključuje u obranu grada, s posljednjim položajem na Lušcu. Nekoliko dana prije pada Lušca, ponuđeno joj je da ostane pri Zapovjedništvu, u vojnoj policiji, jer je na Lušcu stanje postajalo sve teže. Ona je to odlučno odbila i vratila se na svoj položaj.

Odbila je ostati na sigurnijem mjestu

Dana 2. studenog 1991. slomljena je obrana vukovarskog prigradskog naselja Lužac. Pad Lušca označio je početak sloma obrane Grada i početak kalvarije hrvatskih stanovnika i branitelja Vukovara. Zauzevši Lužac, srpske paravojne snage izbile su na Dunav i razlomile do tada jedinstvenu obranu grada, a branitelji su podijeljeni na dvije skupine; jedna je ostala u Borovu Naselju, dok su drugu činili branitelji u vukovarskom središtu, na Sajmištu i Mitnici.

Bojišnicu na Lušcu dugu četiri kilometra, branilo je tek 60-ak branitelja. Pa ipak, do 2. studenoga 1991. godine, domaći branitelji uz nešto pripadnika MUP-a i dragovoljaca iz Đakova, pružali su očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Iako je neprijateljska vojska bila znatno nadmoćnija, branitelji Lušca nanosili su protivniku velike gubitke i u ljudstvu i u tehnici, stoga je njihova odmazda nad njima bila strašna. Nakon pada Lušca, ukupno 59 branitelja i mještana ubijeno je na licu mjesta gdje su zarobljeni, neki na samom kućnom pragu, dok ih je, pri pokušaju povlačenja prema gradu, 23 upalo u zasjedu i ubijeno kod područne osnovne škole. U toj se skupini nalazila i Nada Kušnjer Glavaš.

Krvavi pir koji su 2. studenog 1991. godine, slomom obrane iscrpljenih, desetkovanih i slabo naoružanih branitelja, nad njima, ali i nenaoružanim civilima, mahom ženama i starcima, izvele srbočetničke postrojbe potpomognute JNA i pobunjenim domaćim Srbima, preživio je branitelj, žitelj Lušca, Zdravko Krnjić.

'Slušao sam stravične krike zarobljenih žena'

"Napad je započeo rano ujutro. Taj dan se zemlja tresla, napali su nas avionima, tenkovima i topništvom. Iz smjera Đergaja krenuli su tenkovima, a potom su preko Vuke postavili pontonski most", ispričao je, pokazujući mjesto gdje se to događalo. "Oko jedan sat, poslijepodne, bilo nam je jasno kako gubimo položaj, meni je upravo pred očima poginuo bratić Jovica Strunja. Neposredno pored mene pogođen je direktno u prsa. Kada sam ga okrenuo licem prema meni, bio je mrtav, no izgledao je kao da se smiješi. Bilo mi je strašno, želio sam ga nositi na leđima, ali napad je bio strahovit i to je u tome trenutku bilo neizvedivo. Morali smo ga ostaviti, s nadom, kako ćemo se po njega vratiti kasnije.

Nažalost, izgubili smo Lužac, a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Krenuli smo prema područnoj osnovnoj školi, našem položaju iza nas, a usput smo iz podruma kupili civile. Nismo znali kako u školi više nema branitelja te da nas u njoj i između kuća preko puta škole, četnici čekaju u zasjedi. Pustili su nas da priđemo, a onda smo odjednom začuli povik: 'Sad udri po ustašama!' Oko mene, suborci i civili, padali su pokošeni rafalima. Bacio sam se uz zid, pored moga prijatelja Ilije Antolovića, i danas postoje rupe u zidiću pored škole.

Braniteljica Nada Kušnjer i Antolovićeva majka Delfa utrčale su u školu, ali su tamo zarobljene. Dopuzao sam s druge strane zidića i tamo ugledao, stisnute uz zid, braniteljicu Mariju Kreko i petnaestogodišnjeg dječaka Josipa Bandića. Četnici su me pozivali da se predam, da pokupim ranjene, ali ja sam se primirio, nisam se micao. Ne znam koliko sam dugo tamo ležao, za to vrijeme iz škole su se čuli stravični krici zarobljenih žena, i danas mi je strašno dok se toga prisjećam…".

Nitko nije odgovarao

"Mariji, Maja smo je zvali i Josipu, pokazivao sam smjer u kojem sam mislio da trebamo potrčati, ali oni su mi prstom pokazivali prema nebu. Bilo je oko četiri sata, poslijepodne, shvatio sam da žele pričekati da se još malo smrači. Ja nisam čekao, digao sam se, pojurio i bacio u prirodnu strminu, rupu koja se nalazila tamo i nestao u šiblju. Svi preživjeli, ranjeni ali i ostali kasnije zarobljeni, strijeljani su, nažalost, među njima i Maja Kreko i Josip Bandić".

Antun Radoš junak je čija je žrtva prošla ispod radara javnosti: 'Tu se noć srušio moj svijet'

U trenutku njenoga surovog ubojstva, iza dvadesettrogodišnje Nade, ostale su dvije, tada malene djevojčice. Nakon mirne reintegracije, ekshumacije i identifikacije na gradskom groblju Dubrava, Nada Kušnjer Glavaš pokopana je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Kada je tijekom obrane grada i Domovine zarobljena i mučki ubijena, imala je samo 23 godine. Iako se odgovorni i počinitelji znaju i iako je zločin na Lušcu jedan od najvećih u Domovinskom ratu, za njega do danas nitko nije odgovarao. Obje sestre Nade Kušnjer Glavaš izgubile su muževe u obrani Vukovara.