Tko će ispasti najveći magarac?

Svi su pobijedili, i Domoljubna koalicija i Hrvatska raste, a meni najdraži pobjednici sadržani su u dva naslova – „Pravi pobjednik izbora su agencije za istraživanje javnog mnijenja“ i „HNS je najveći pobjednik izbora“ ( ali tome ću se vratiti nešto kasnije ). Ni u sportu statistika ne daje uvijek pravu sliku, nisu rijetke situacije kada momčad s golemim posjedom, mnogo većim brojem udaraca i šansi, na kraju izgubi utakmicu – tako znade primjerice biti u nogometu. U atletici, plivanju i gimnastici, obično je drugačije – objektivni statistički pokazatelji ili štoperice na kraju na vrh izbace najbolje. Zato sam pokušao složiti neke podatke, tek da bi meni bilo lakše, a možda pomogne i vama. Evo kako izgledaju usporedni podaci o broju postotaka osvojenih glasova na izborima 2011. i 2015. za dvije najveće stranke, po izbornim jedinicama:

Vi ćete, jasno, sami proanalizirati ove rezultate, a ja u njima vidim nekoliko činjenica. Prva je – vladajući SDP nakon 4 godine izgubio je podršku u svim izbornim jedinicama. Ako je ukupni broj glasova koje je dobila njihova koalicija 742.623, a prije četiri godine dobili su 958.000, to znači da je gotovo četvrt milijuna birača izgubilo povjerenje u ljude kojima su dali svoj glas. S druge strane, za toliko je porasla podrška HDZ-u i partnerima. Ono što je meni potpuno nejasno jest – lakoća kojom je HDZ dopustio da ga se iz pobjednika izbora – jer Domoljubna koalicija je pobjednik izbora – pretvara u gubitnika. U samo tri dana bleferi iz SDP-a i čudesni likovi iz HNS-a iskukurikali su toliko neistina i svoj poraz pretvorili u, možda, mogući politički opstanak. Sljedeći postupak koji mi se jako nije svidio bio je trenutni otpis Tomislava Karamarka i to s desne strane medijskog spektra. Nisam nikakav posebni fan gospodina Karamarka, sreli smo se tek jednom u životu i to u sportskom kontekstu, ali ovakvo cipelarenje nikako nije zaslužio. Naime, sve su njegove mane poznate već dugo i svi iskreni suradnici ( a i dobronamjerni novinari ) morali su mnogo ranije i mnogo jasnije izgovoriti i predvidjeti da će njegove nedostatne komunikacijske vještine, njegova introvertnost, pa na koncu i banalna činjenica slabog poznavanja stranih jezika, biti preveliki teret i okrenuti dio birača – po mojem sudu nikako ka SDP-u, već gotovo sve ka „trećoj opciji“ – ovaj put prema Mostu. U jednom razgovoru prije više od šest mjeseci, s važnim čovjekom Domoljubne koalicije, iznio sam utopističko idealističku misao o Karamarkovom prebacivanju u „drugi“ red – ostanak na vrhu stranke, ali uz jakog „isturenog“ igrača za premijersko mjesto. Očito, za takvo što još uvijek ne postoji ni osobna, ni politička zrelost. No, Karamarko je stranku bačenu na konopce uspio osoviti na noge i dobio je sve izbore na koje je izašao. Paradoksalno, znamo koje su mu mane, a možda nikada nećemo doznati kakav bi bio državnik. Politička se borba danas vodi u medijskim arenama i ako usporedimo količinu besmislica, pa i rubno idiotskih izjava koje je u protekle četiri godine plasirao Zoran Milanović s Karamarkovim istupima, čelnik Domoljubne je „mila majka“, ali sve to nije dovoljno. Lijeva medijska falanga odradila je posao i, uz veliku stratešku pogrešku neizlaska na sučeljavanje, dokazano promašeni birokrat ispao je „good guy“, a Karamarko će, možda, ostati zagonetka. Moj je dojam da HDZ u svojoj sljedećoj fazi, bilo na vlasti ili u oporbi, mora konačno napraviti potpuni zaokret. Nestvarno zvuči da HDZ u gradu Zagrebu već dvadesetak godina zapravo nema suvislog kandidata za gradonačelnika, kao i podatak da tako grubo gubi na sjeveru Hrvatske. Osobno mislim da govornička vještina, znanje stranih jezika i „good look“ nikako nisu preduvjeti za uspješnog političara, ali, očito,  to su kvalitete koje danas, medijski navođeni, traže birači, prije svih urbani mladi ljudi. Ili, točnije, oni ne praštaju nedostatak barem dvije od te tri premise. HDZ će uvijek imati tridesetak sigurnih zastupnika i jasno je gdje će dobiti glasove za njih. Ali vodstvo stranke mora prestati zazirati od mladih i urbanih, te od velikih gradova, prije svega od Zagreba. Netko tko brine o organizaciji mora shvatiti i pogubnost fotografija iz „Gastro globusa“ s pijanim članom koji se valja po podu i nabija na čelo člansku iskaznicu. Šteta koju su izazvale te fotografije nemjerljiva je, opet, posebno u urbanim sredinama.

I za kraj, konzervativna, desna, tradicionalna, nazovite kako god želite tu Hrvatsku, jednostavno mora pronaći način da pokrene i financira barem jedan ozbiljan medij – demokratska borba mišljenja uz toliku medijsku dominaciju „crvenih kmera“ i njihovih uglavnom tupavih i polupismenih ali strahovito glasnih zagovornika, nemoguća je, a posljedice su pogubne – gospodarske, svjetonazorske i zdravorazumske.

Posljedica izbornih rezultata pak, promocija je Mosta u političku snagu, zahvaljujući ponovo medijima, nerazmjernu stvarnim brojkama. No, pustimo im njihove minute slave. Ideja o vladi nacionalnog jedinstva nije mi mrska, ali mislim da je neostvariva. Već pet dana čekam hoće li netko od mojih kolega u silnim medijskim analizama i nebrojenim televizijskim gostovanjima čelnika Mosta, postaviti, vjerujem, razložno pitanje – ok, želite vladu u kojoj ćete okupiti ljude iz HDZ-a i SDP-a. Molim vas, primjerice, gospodine Petrov, recite koje ljude iz HDZ-a i, posebno, koje ljude iz šeste najgore vlade na svijetu, ove Milanovićeve, vi vidite u toj vašoj vladi „nacionalnog jedinstva“? Želite li u toj vladi Milanku Opačić? Gordana Marasa ili Bauka? Tihomira Jakovinu? Borisa Lalovca? Gdje vidite, uostalom, Zorana Milanovića? On je stručnjak za što? Isto važi i za moguće ministre s desnog pola. Ideja da se nacionalnim konsenzusom postignu dogovori o ključnim reformama je zgodna, ali SDP je s partnerima imao četiri godine da provede te reforme, imao je saborsku većinu i nije prstom maknuo.

Uz to, ukidanje petstotinjak načelnika i birokratskih parazita, smanjenje plaća saborskim zastupnicima i slične populističke besmislice, nažalost, dečki, to nije to. Tako dugo dok ne oslobodite gospodarstvo silnih nameta i ne stvorite preduvjete za ozbiljan rast poduzetništva, sve je to nula bodova. Malo koga danas u Hrvatskoj možete fascinirati najavom da će ministri imati 15.000 kuna plaću. Ja želim da imaju 50 ili 100 tisuća, ali da rade kao životinje, i da se konačno isčupamo iz tih komunističko socijalističkih floskula koje nam uporno glupavo serviraju. Apsolutno sam nezainteresiran za Vargin odlazak na skijanje službenim automobilom, ako je povukao prave poteze u zdravstvu ( to mogu suditi ljudi iz sektora ). Stručnjaci koji se razumiju u upravljanje poslovnim sustavima, od gospodarstvenika do bankara, hvataju se za glavu kada čitaju ideje profesora Lovrinovića. Nakon zastrašujuće nesposobnog profesora Grčića koji je imao ozbiljnih problema s osnovama matematike, sada nam Most nudi novog profesora i nove eksperimente. Možete li, svi vi, pronaći ozbiljnog managera i prestati tretirati ovu zemlju i njezine ljude kao pokusni laboratorij za vaše ekonomske opite? Vraćam se sada onim naslovima koje sam spomenuo na početku. „HNS je najveći pobjednik izbora“ – skoro me kolpalo kad sam pročitao taj besramni tekst. Uistinu, s devet zastupnika, HNS je potvrdio staru činjenicu - da je daleko najbolji trgovac među svim političkim strankama. Plasirati svoje ljude na visoka mjesta SDP-ovih lista, tu su najjači. Ministarstva, javna poduzeća, ide im za poludjeti, a izvan sjevera Hrvatske – prije svega varaždinskog kraja gdje je župan Štromar zaista ostvario solidan rezultat, te solidnog rezultata Ane Mrak Taritaš koja se uglavnom nije petljala u politička pitanja i javnost ju percipira kao stručnu osobu, u ostalim krajevima Hrvatske, ugled stranke je stvarno „na visini“. Čelnica HNS-a, u puku omiljena ausenministrica Pusić Anđelinović, sa svim povlasticama važne ministrice, sa svom nerazumnom medijskom podrškom, dobacila je do 5.870 glasova. U svojoj izbornoj jedinici, u kojoj je bilo 233.125 važećih glasova, dobacila je do dva i pol posto!!! Ta gospođa, pardonček, drugarica, ne da nikada ne bi bila ministrica, nego bi Sabor mogla razgledavati tek izvana, da je po volji hrvatskih građana i birača. Ali, ona je, kažu njezini, izborna pobjednica! Dobila je 446 glasova više od Mirele Holy. Holy je politička pokojnica, a drugarica Pusić Anđelinović ponovo vrišteći traži ministarsku fotelju! Paradoksalno, zar ne? Mostovci – hoćete li dopustiti još jednom takvu travestiju?

Drugi je naslov o pobjedničkim agencijama. Nemam više snage za argumentaciju, ali siguran sam da je mislećima sasvim jasno – malo sutra, promašili ste, brate, „ceo fudbal“. Opet.

Treći naslov je sasvim svjež – SDP zabrinut, bila je kamera, a mogao je biti snajper!? O sveti Isuse, pa zar stvarno vjerujete da smo svi mi takvi magarci? Nakon svastike kojom ste skoro upropastili hrvatski nogomet, sad ste Prgometa navukli ko balavca, u maksimalno rasvjetljeni stan, bez zavjesa, da ga „lepo, ceo svet vidi“. Nadam se da i s Mosta dobro vide.  

Epilog

Ako postoji nešto dobro u izbornim rezultatima, onda je to, nadam se barem, gubitak legitimiteta bilo koje opcije da unizi dolazeće sjećanje na žrtvu Vukovara. Trebalo bi tako biti svake godine, zauvijek, pa ako treba i zakonom regulirano – ljudi kojima je stalo, iz cijele Hrvatske, na čelu svih kolona, u tišini i s ponosom trebali bi se doći pokloniti tragediji Grada. A političari, otraga, kuco i bez prava na ijednu političku floskulu. Ako i drže fige u džepu, neka barem njima ne vrijeđaju mrtve Vukovara.