Što veže Uljanik i Agrokor? Panika, hitnoća i privatni interesi pod zaštitom države

Nije to nimalo lako. Dapače, nemoguće je zadržati naciju u vjerovanju da sve u Hrvatskoj može biti bolje i drugačije zbog osvojenog srebra na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Euforija se u većini ljudi brzo ispuhuje.

Međutim, panika je druga vrsta oružja. Panika može čuda. Samo je potrebno stvoriti dovoljno panike. "Uljanik je gori od Agrokora", poruka je ministra gospodarstva Darka Horvata. Prvo što veže Uljanik i Agrokor je upravo to podizanje ogromne panike iz usta vlasti. Baš kao i u slučaju Agrokor, u slučaju Uljanika, pulskog brodogradilišta na rubu ponora, počinju se spominjati "lažirana izvješća", "veći gubici od poznatih", "previše nesposobnih šefova, premalo radnika", "izvlačenje novca preko kooperantskih kompanija".

Sve je to "navodno", sve se to šuška. Gdje ima dima ima i vatre, ali još uvijek se samo dimi. Rješenje? Pomoć Uljaniku kroz državna jamstva teška nekoliko milijardi kuna kako bi se spasio biznis brodogradnje uz "amen" Europske unije.

Isto je tako počelo i s Agrokorom. Panika je prva sličnost priče o Uljaniku i one o Agrokoru.

Druga sličnost Uljanika i Agrokora je neizostavna potreba za – hitnoćom. Nema vremena. Ako se državna jamstva za Uljanik ne dobiju pod hitno tada će Uljanik otići u stečaj. Strateški partner je isto hitan jer bez jednog takvog nema ni amena Europske unije. To je samo zadovoljavanje forme. U hitnoj situaciji se ne postavljaju suvišna pitanja. Tako je u Agrokoru prošla "skupina Borg", tako je i svaki odabrani strateški partner dobar za Uljanik, bitno da je tu. Ne treba nužno pokazati nikakav svoj novac. Dobit će naš.

Treća sličnost su privatni interesi pod zaštitom državnog kišobrana. Dok se podizanjem panike uz naglašavanje hitnosti koju diktira situacija danas je potpuno nejasno upušta li se država u "spašavanje" Uljanika da bi njegova brodograđevna djelatnost opstala ili da bi se na iznimno atraktivnoj lokaciji Uljanika razvila neka zamišljena turističko stambena meka.

Uljanik, brodogradilište koje, najjednostavnije rečeno, što više brodova gradi to više novca na njima gubi i povećava svoj dug i gubitak i tako godinama, možda ne zaslužuje biti spašeno? Ali onda je priča puno jednostavnija. Novac poreznih obveznika pa niti u obliku jamstava nema što raditi u priči o čišćenju terena i mora od brodova ako je biznis turizma buduća opcija. To tržište može odraditi i samo. Postoji samo jedna zamka. Treba naći strateškog partnera u turizmu. S novcem. Ali kako bi onda država zaštitila odabrane privatne interese? Teško i mukotrpno ili pak nikako. Agrokorov recept panike, hitnoće i maglovitih i nejasnih informacija model je koji će očito biti primijenjen i na Uljanik.

Danas se govori o brodogradnji kao o prioritetu, a ako završi na hotelima, stanovima, marinama za jahte i kockarnicama, onda će biti da nije moglo drugačije. Isto kao što se na početku priče o Agrokoru govorilo o rastakanju premoćnog sustava kako ne bi opet svojom veličinom naštetio cijeloj zemlji ako "kihne", pa je ostao ipak velika kompaktna cjelina jednako prijeteća kao i do sada, samo privremeno pokrpana. Tako naime nalaže ekonomska logika. Agrokor njegovim vjerovnicima vrijedi više kao cjelina, kakvu god potencijalnu štetu mogla nanijeti njegova veličina.

A Uljanik Grupa? U kojem obliku ona najviše vrijedi svojim vjerovnicima? Baš kao što se to pitanje na početku panike oko Agrokora nije detaljno razmatralo, tako se ne razmatra ni u slučaju Uljanika. Ako je Uljanik zaista kako je rekao ministar Darko Horvat gori slučaj od Agrokora, veliki broj malih dioničara Uljanika može se odmah s njime oprostiti.