Što "Snježna kraljica" uistinu znači Zagrebu

Utrka svjetskog skijaškog kupa, začeta prije 11 godina kao trofej „Zlatnog medvjeda", pa zbog zaštite imena ubrzo preimenovana u trofej „Snježne kraljice", od svog je početka izazivala rasprave o opravdanosti, o prevelikom budžetu, o nepotrebnoj raskoši. Ni danas, nakon desetog izdanja jedne od sigurno najbolje organiziranih utrka svjetskoga kupa, nismo pošteđeni sličnih mlatimuđenja.

Kada se u pripitoj birtijskoj raspravi frustrirani i neinformirani „mali Čovjek" obruši na Sljeme, na paradu pijanstva i kiča, na sajam taština na tribinama, na koncept „platinum" šatora i da „kaj to sve nama treba", možda se može razumjeti bijes i nemoć koji proizlaze iz opće situacije, pa „kaj se oni gore preseravaju, sve to treba ukinuti, mislim, svaka čast Gipsu, Janici i Iveku, ali sve ostalo je drek, bez veze, pa ko bu se tu došel skijati?"

Međutim, kada oni koji bi tog istog „malog Čovjeka" trebali barem točno informirati, koliko je moguće neostrašćeno i bez predrasuda, prospu svoje mudrolije i žestoko se potrude uniziti jedan od najvećih i najbolje organiziranih događaja zagrebačke i hrvatske „društvene sezone", tada se suočavamo sa neusporedivo opasnijom kolektivnom idiotizacijom, lumpenproleterizacijom, s jednim sindromom koji u jadnoj hrvatskoj stvarnosti pokušava uništiti i posljednje pokušaje neovisnih skupina, pa i pojedinaca, da RADOM učine nešto dobro i pozitivno.

Jer utrka na Sljemenu je, prije i iznad svega, golemi POSAO na kojem su angažirane tisuće ljudi, koji zahvaljujući, prije i iznad svega, mazohističkom perfekcionizmu i posvećenosti Vedrana Pavleka, uspijevaju provesti u djelo logistički nevjerojatno složenu sportsku priredbu na način da skijaši i skijaški funkcioneri iz cijelog svijeta ostaju svaki put bez riječi. Ne morate voljeti Hrvatsku, Zagreb, Sljeme, skijanje, ni „Snježnu kraljicu", ali bilo bi barem pristojno ne lagati i pokušati se informirati.

Krenimo od priča o basnoslovnim budžetima i ulozi grada Zagreba u „bacanju novca". Odmah moram spomenuti, iako je gospođa Švaljek posao odradila besprijekorno, zastrašujuće je glupo i ljudski ponižavajuće da  Milan Bandić, čovjek koji je uz Pavleka i ekipu sigurno najzaslužniji što Zagreb ima ovakav događaj, nije smio, barem protokolarno, kao gradonačelnik grada, dodijeliti trofeje pobjednicima.

Dakle, budžet sljemenske utrke kretao se između 20 i 25 milijuna kuna. Ove godine je smanjen za 3,5 milijuna i to se u mnogim segmentima osjetilo. Nažalost, spomen budžeta u mnogim će „mudrim" glavicama izazvati reakciju – „si videl, uzeli su 20 milja i spiskali, a za to smo mogli" – pa stižu slavni vrtići, škole, bolnice, žičare. Ako me pamćenje dobro služi, kada je priča počela, 2005. godine, glavni sponzor skijaškog saveza bio je HT. Od 2007. počinje suradnja s VIP-om. Svih ovih godina uz skijaški savez bili su HYPO banka, Allianz, Raiffeisen banka, bila je uz skijaše i Jamnica, redom moćni i bogati sponzori. Infront je ime koje prepoznaju oni koji se bave tim poslovima – velika agencija koja u ime FIS-a prodaje globalna TV prava i Sljeme od tog kolača lomi i svoj, zasluženi veliki dio. Ove godine smo na stazi vidjeli bannere Lukoila, Lufthanse, sokova Happy Day, još brojnih drugih moćnih sponzora.

Svi ti komercijalni prihodi ostvaruju apsolutno veći dio budžeta, ove godine čak 75 % budžeta pristiglo je s te strane. Grad je participirao u ukupnom proračunu s 25 %, otprilike sa 6 milijuna kuna. Ali, je li uistinu toliko teško razumjeti da se taj novac ponovo vraća gradu i državi – kroz plaće ljudi angažiranih na Sljemenu, od vozača, konobara, radnika na stazi, preko svih usluga na koje se plaća PDV. Pavleku je od prvog dana bilo jasno da, na valu Janice i Ivice, može dobiti utrku, ali da, ukoliko želi izbjeći upravo životarenje na gradskoj i državnoj grbači, mora napravit nešto posebno, mora napraviti spektakl na kojem će se željeti pojaviti austrijske firme kao sponzori.

I zbog toga skijaši spavaju u Westinu, zbog toga postoji „platinum" šator, zbog toga danas dolaze stranci u sve većem broju na utrku. U bijednoj neobrazovanosti i neznanju međumrežnih kvazi „novinara", spomen „platinuma" i „šminkera" koji se „gore preseravaju" izaziva zaista mučan dojam. Kitzbuhel ima još grandiozniji šator ( u logistički neusporedivo jednostavnijim uvjetima ) i cijela Austrija slavi svoj prvi sportski „društveni događaj" sezone. A Sljeme je upravo to. Naravno da će se u tisuću i pol gostiju naći i nezvanih i neprimjerenih, ali i ove godine u VIP dijelu su razgovarali, družili se, provodili vrijeme, deseci poslovno najmoćnijih ljudi Hrvatske. I ne, oni zaista ne žele jesti grah i kobasice, ma kako nam to sumnjivo bilo. No dobro, „ali opet ti velim, pa tu se niko ne bu došel skijati, kaj me farbate s tim TV prijenosima?" Vrlo je izgledno da utrka i TV prijenosi sa Sljemena neće motivirati desetke tisuća skijaša rekreativaca da zimske praznike provedu u Tomislavcu.

Međutim, prema službenim podacima TZ Zagreba, broj turista u Zagrebu povećan je posljednjih godina za više od 40 %. Ne mogu biti toliko hrabar, pa ni lud da ustvrdim da je to izravni efekt sljemenskih utrka, ali promislimo – gdje još grad Zagreb i Hrvatska dobiju u dva dana cca 250 minuta televizijskog vremena i to u nedjeljnom dnevnom i prazničnom „prime timeu"? Ugovor Infronta s Eurosport Azijom koji garantira „live" prijenose skijanja sigurno je „most" kojim do Japana i ostalih azijskih zemalja uopće stiže informacija da negdje postoji neka lijepa mala zemlja vrijedna posjeta.

Naravno da nam treba Sljeme i utrka, kao i zagrebački i umaški teniski turniri, kao i Hanžek, velike nogometne, rukometne, košarkaške utakmice. To nema ama baš nikakve veze ni sa vrtićima, ni sa školama, ni bolnicama, čak ni sa našom bolnom i preteškom krizom. U svojoj biti, ti događaji generiraju pozitivne poslovne procese, generiraju zaposlenost, prihode, te nas uvršavaju na svjetsku pozornicu zemalja i gradova u kojima se nešto DOGAĐA. I na kraju, a možda je i najvažnije spomenuti, baš taj „feel good" faktor za ljude koji svake godine pohode sljemensku utrku. Ostao sam zgranut naslovom – „na ženskoj utrci SAMO 8 tisuća navijača!!!" Pa dragi kolege, toliko ih nije bilo cijele sezone na svim ostalim utrkama svjetskog kupa. I to bez objektivnih ozbiljnijih šansi hrvatskih skijašica za top plasman. Možda griješim, ali ja si to mogu protumačiti isključivo kao dio sportske i ljudske kulture stanovnika Zagreba i svih gostiju koji su pohodili Sljeme. Podrška hrvatskih navijača SVIM skijašima, do startnog broja 82, priča je o kojoj bruji svjetski kup.

Ono što mi ne znamo prepoznati i u svom jadu i jalu ne možemo podnijeti, stranci prepoznaju jako dobro, pa ne čudi rečenica austrijskog komentatora ORF-a u uvodu razgovora s Pavlekom – ovo je skijaški „Grand Slam". I budite sigurni da je, dok to govori, ljubomoran kao pas. Kadar cilja na slalom livadi Crvenog spusta, s tisućama hrvatskih zastavica, s raspjevanim i rasplesanim navijačima nasmijanih lica, jedna je od rijetkih pozitivnih poruka koju odašiljemo svijetu. Nadam se samo da to more hrvatskih zastavica nije ozbiljno naljutilo našeg premijera, kao one u prvoj izbornoj predsjedničkoj noći, pa je udario po zastavama, umjesto da se upita zašto u stožeru „njegova" kandidata nije, osim prometnog znaka Krokete i Brokule – ne ići tim putem - bilo baš niti jedne jedine hrvatske zastave, ili bilo kojeg hrvatskog obilježja.