Štefanija sada počiva u miru sa svojim sinovima: Otac si tragičnu odluku nikad nije oprostio

Danas je točno devet godina kako sam zapisala gornju crticu, a objavljena je u knjizi Nisu zaboravljeni – Grad heroja. Nikada, zapravo, nisam saznala tko je gospođa u crnini koja je morala na operaciju ni tko je njen sin kojeg je tražila. Ne znam ni je li preživjela operaciju srca, je li još uvijek živa, ali ako nije, voljela bih vjerovati da ga je pronašla prije vlastite smrti. Roditelji poginulih i nestalih branitelja koji su nadživjeli svoju djecu polako odlaze, biologija neumitno čini svoje.

Lica njihovih voljenih, koja su tražili u nepoznatim mladićima na igralištu ili slučajnim prolaznicima, za njih su, unatoč protoku godina, zamrznuta u vremenu, ostala mlada, ali njihovo se tijelo umorilo. Prekjučer, dana 24. listopada 2024. na Katoličkom groblju u Vukovaru, na posljednji počinak ispratili smo gospođu Štefaniju Dubravku Jurčić. Njeno ime mnogima ne znači ništa, tek jedna, nepoznata žena čiji se život ugasio kao plamen na dogorjeloj svijeći, tiho, onako kako je i živjela posljednjih 30 godina, do posljednjeg se daha nadajući kako će prije vlastite smrti pokopati posmrtne ostatke svoja dva sina.

Njen najmlađi sin, Domagoj, između ostaloga, zapisao je: "Blaženo je u Gospodinu preminula moja majka. Nije imala lak život, radila je od svoje šesnaeste, bila vjerna supruga i majka, kći i snaha. Odgojila je nas trojicu, sa svijeta ispratila uz puno poštovanje i brigu svoju svekrvu, a potom i roditelje te na koncu i supruga, a život baš nije bio fer, pa je k Gospodinu krenula ne znajući sudbinu dvojice svojih sinova nestalih u našem Vukovaru nakon okupacije 1991. Često je, dok je mogla pohodila marijanska svetišta, hodočastila u Svetu zemlju, redovito molila i tragala za njima. Nadam se da će svoje sinove napokon naći tamo gdje izmučene, dobre i plemenite duše pune ljubavi nalaze svoj smiraj u krilu našeg nebeskog Oca…".

FOTO: Davor Javorović/PIXSELL

Brojna su braća u Vukovaru izgubila život

Bolna je i tragična priča svakog roditelja koji je u Domovinskom ratu izgubio svoje dijete, a među njima su i oni koji su, nažalost, ostali i bez dvoje i više djece, poput vukovarskih obitelji Došen, Šoljić, Dragičević, Koch, Živković, Bošković, Kolak, Šego, Radivojević, Dolišni, Radić i brojnih drugih. Posebnu dimenziju njihovoj tragediji daje saznanje da su neki od njih, kao čak tri brata Došen ili dva brata Kolak ili dva brata Jurčić, živi dočekali okupaciju grada, da bi potom bili zarobljeni i mučki ubijeni.

Josip, za obitelj i prijatelje – Pipo Jurčić, rođen je dana 2. studenog 1962. godine u Vukovaru kao najstariji od trojice sinova Štefanije Dubravke rođene Peterković i Tomislava Jurčića. Nakon što su se Dubravka i Tomislav Jurčić 1972. godine, s tri sina vratili iz Geelonga u Australiji gdje su živjeli nekoliko godina i gdje im je rođen najmlađi sin Domagoj, Josip je nastavio pohađati Osnovnu školu Vladimir Nazor koja se nalazila na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a potom srednju poljoprivrednu školu u Iloku. Napustivši studij poljoprivrede, zaposlio se u VUPIK-u, na salašu Goldschmidt, gdje je radio do početka ratnih sukoba.

Srednji sin Jurčićevih, Vladimir, za obitelj Vlatko, a prijatelje Lale, rođen 15. srpnja 1964. godine u Vukovaru, također je pohađao tadašnju Osnovnu školu Vladimir Nazor, da bi se, nakon završene Srednje škole učenika u privredi, zaposlio u poznatoj vukovarskoj tvrtki Bojorad, gdje je radio kao moler.

Josip Jurčić

Otac je inzistirao da se zajedno predaju

Prijatelji obitelji Jurčić reći će kako su braća Jurčić bila omiljena među onima koji su ih poznavali, ponajviše zbog svoje mirne i tihe naravi, pa stoga i s velikim krugom poznanika. Sva tri brata Jurčić bila su aktivna u katoličkoj zajednici mladih "Susreti", u kojoj je Vlatko neko vrijeme u glazbenoj sekciji svirao bubnjeve. Tamo je upoznao i buduću suprugu Ružicu Krasnik s kojom se oženio 1984. godine, a prvo njihovo dijete, sin Ivan, rodio se 1985. potom 1987. godine i kći Jasmina.

Josip i Vladimir Jurčić u obranu Vukovara uključuju se od samih početaka ratnih sukoba, dok se najmlađi brat Domagoj nalazio u Benkovcu, na odsluženju vojnog roka u tadašnjoj JNA, odakle 16. srpnja 1991. godine bježi te se potom, samo nekoliko dana kasnije, pridružuje legendarnim Tigrovima, pa mu je daljnja sudbina njegove braće do danas nerazjašnjena.

Prema riječima njegovih roditelja, nakon što je slomljena obrana grada i vijest kako će se Mitnica predati, proširila, otac Jurčićevih donio je pogrešnu odluku koja će ga mučiti do kraja života, a uzrokovana je tragičnim obiteljskim nasljeđem iz Drugog svjetskog rata, kada su brojni članovi njegove obitelji, kao pripadnici hrvatske vojske pobijeni ili nasilno odvedeni te im se sudbina nikada nije saznala. Naime, kada su se okupili u obiteljskoj kući, inzistirao je da svi zajedno odu u veliko sklonište s civilima koje je bilo u nekadašnjoj Osnovnoj školi Vladimir Nazor te se zajedno predaju, ne razdvajajući se, naivno vjerujući kako će agresor prema zarobljenicima i civilima postupati civilizirano i sukladno onome što su preko razglasa obećavali.

Vladimir Jurčić

Pakao Veleprometa

U sklonište u Nazoru, kako su ga zvali, prvo je ušla vojska JNA, pozivajući na predaju, a potom sve zarobljene osobe potjerala pješice prema sjedištu poduzeća Velepromet, na negoslavačkom putu. Prema iskazu svjedoka, to je bila prva velika grupa koja je dovedena u skladište Veleprometa, a vrata pakla, veliku kapiju kroz koju su prošli, širom im je otvorio poznati konobar iz Vukovara. Odmah potom uslijedila su razdvajanja, prvo viđenijih osoba, a potom muškaraca od žena i djece.

Braća Jurčić, Josip i Vladimir, zajedno s ocem Tomislavom, odvojeni su od ostatka obitelji još kod skloništa gdje su zarobljeni, a potom su sinovi razdvojeni i od oca. Danas pokojni Tomislav, koji nije dočekao da se tijela njegovih sinova pronađu i dostojno sahrane, kad je izašao iz logora gdje je odveden, ispričao je kako je u hangaru gdje su bili nagurani, u jednome trenutku čuo kako prozivaju i traže braću Jurčić, ali je mislio kako se to odnosi na njega i njegovog brata. Pretpostavka je, kako su nakon toga prozivanja Josip i Vladimir izvedeni i ubijeni, no njihova sudbina je i danas potpuno nepoznata. Tijekom vremena pojavile su se različite glasine koje su govorile o tome što im se dogodilo, no za to nema pouzdanih dokaza, a njihova tijela nikada nisu pronađena. Iz tih razloga, premda je njihov kraj izgledan, majka Dubravka nikada nije pristala da ih proglase mrtvima. 

FOTO: Dubravka Petrić/PIXSELL

'Pogledaj kako je lijep'

Vladimirov i Josipov najmlađi brat Domagoj, s tugom je rekao: "Je li zemaljska pravda stigla nekoga od njihovih ubojica, ne znam, ako do sada nije, sumnjam da će ikada… Majka nije dočekala da pokopa svoje sinove, ali je pred smrt imala halucinacije kako moja braća sjede kraj njenoga kreveta, nekad jedan, nekad drugi, znala je reći – 'Pogledaj kako je lijep…'. Molio sam Boga samo da se dugo ne pati, što mi je uslišeno, a s obzirom na to da sam čvrst u vjeri, siguran sam da je sada napokon s njima, da su zajedno". 

Hoće li im savjest napokon proraditi? Hrvati se pitaju gdje je druga grobnica

Kada su odvedeni u nepoznatome smjeru nakon čega im se gubi svaki trag, Josip Jurčić, sin i brat, imao je dvadeset i devet, a Vladimir Jurčić, otac, suprug, sin i brat, dvadeset i sedam godina. Josipe i Vladimire, nismo vas zaboravili.