Srbijanska vlast glasna kada treba napasti Miloševića, potpredsjednika hrvatske vlade, a o Mladićevim izjavama šute

Korona, strah od nepoznatog, nesigurnost, ne zna se kakva će biti jesen i koliko još možemo izgubiti. Kako se nositi s onim što dolazi? Nitko ne zna. Mjere se procjenjuju svaki dan, i taman kad nas Stožer naljuti, pogledamo oko sebe pa nam je lakše. Naš folklor. Odmah se primirimo. 

Potpredsjednik i ministar hrvatskih branitelja, zajedno s potpredsjednikom hrvatske Vlade iz redova SDSS, položili vijence u Groborima, pozvali izbjegle da se vrate na svoja zgarišta, osudili zločin nad onima koji su Hrvatsku izabrali za svoju domovinu i sve to uz nazočnost predsjednika Republike Hrvatske . Hrvatska politika, vladajuća, usuglašena. Opet konstatiramo da su to značajni koraci. I jesu!

Francuska i Njemačka mirile su se 20 godina. A danas s punim međusobnim povjerenjem odlučuju o sudbini Europe. Možda se naviknemo na normalnost, žalovanje nad svakom nevinom žrtvom, bez obzira kojem narodu pripadala. I shvatimo, moramo još dugo tapkati po istom mjestu, da bi bilo uvjerljivo. I normalno. I shvatimo da je ozbiljno. Tada će se eliminirati etnobiznismeni i victimobiznismeni. Ostat će bez posla. Nemojte sada pomisliti na imena koja su bila sugerirana. Ima ih još. Na različitim stranama. Dobro raspoređeni. Mir im ne odgovara.

Šutnja može plašiti

A uz dobar odnos koji se teško i sporo gradi, ne smijemo ne primijetiti ; potpredsjednik Milošević, novo lice SDSS-a, prvi je političar koji ne samo da je otišao u Knin, nego je neki dan, potpuno nedvosmisleno i jasno izjavio da je ''Oluja'' legitimna oslobađajuća akcija. Knin je uvijek bio u Hrvatskoj. To do sada nismo tako jasno čuli . A ne mogu pretpostaviti tko će biti sljedeći političar koji će to ponoviti. I gdje. A nije mali korak u prevladavanju ratnih, ali i međunacionalnih trauma koje smo prikrivali u bivšoj državi. Njegova je izjava sigurno posljedica iskrenosti hrvatske politike i pružene ruke. Pa i u Gruborima.

Optimistično je možda očekivati pristojnu reakciju s druge strane, iz susjedstva. Da stanu u kolonu u Vukovaru, da ne bacaju vijenac u Dunav za sve žrtve izbjegavajući reći ono što im nije lako za izreći, a istina je. Da našim preživjelim logorašima dopuste da polože vijence na svojim mučilištima s kojih se nisu mnogi vratili... Od Mitrovice, Stajićeva do Niša....

Kada u Vukovaru  bude izrečena istina kao u Gruborima. Bilo bi dobro, isto uz nazočnost predstavnika srbijanske Vlade. A do sada se nije nikada ni jedan političar iz te zemlje ispričao za ratove koje su započeli. Takva šutnja može plašiti.

Vlasti u Srbiji nisu progovorile ni o 25 godina genocida u Srebrenici. Navodno postoje dokumenti koji pokazuju da je poricanje genocida nad Bošnjacima devedesetih, državna strategija Srbije. Ali, govorile su Žene u crnom, Inicijativa mladih za ljudska prava u Srbiji, organizirane su izložbe, kazališne predstave... Nevladin sektor pokušava mlade generacije potaknuti na preispitivanje. Sigurno im nije lako. Ni bezopasno.

Balkanski koljač Ratko Mladić, koji je skrivio smrt oko 8000 Bošnjaka u Srebrenici, ovaj tjedan je iznosio žalbu na prvostupanjsku presudu, doživotni zatvor.  Posljednji veliki slučaj s naših prostora. Branio se. Za zločin koji je sa svojim podanicima počinio u BiH, napao Hrvatsku. Opet aktualizira Jasenovac. Vječna mantra. Taj sramotni logor podloga je za sve optužbe na Hrvatsku. Alibi. Iako je više nego jasno, Jasenovac je zločin kvislinškog režima, a ne hrvatskog naroda.

Nismo mu smjeli prešutjeti. Očekujemo pravičnu presudu, ali šutnja nije dokaz mudrosti. Ignoriranje u ovom slučaju je pogrešno. Šutjela je i Srbija. I njihova vrhuška. Ni jedan se političar tamo nije oglasio. O zločinu počinjenom u njihovo ime. Genocid se ne može pravdati napadom na susjeda. Čudno, nakon ''Oluje'', za napad na Miloševića, našli su vremena. I bili glasni. Nije svejedno s kime šutimo.