SDP je ostala postkarađorđevska, jugoslavenska komunistička partija

Naime, hrvatski antifašisti su početkom devedesetih prišli Tuđmanu, prešli u HDZ i potom devedesetih sudjelovali u stvaranju Hrvatske. Većinom se radilo o ljudima koji su sedamdesetprve stradali kao proljećari i potom narednih dvadeset godina bili društveno marginalizirani, izloženi milicijskoj i pravosudnoj represiji. Jugoslavenski su antifašisti nakon Karađorđeva ostali okupljeni oko ondašnjeg Saveza komunista Hrvatske koji je svoju političku impotenciju uprizorio u sintagmi 'Hrvatske šutnje'. Taj SKH je početkom devedesetih pokušao svojevrsnu promjenu spola pa si je dodao ekstenziju u naslovu – Stranka demokratskih promjena. Vremenom je ta SDP kratica promijenila svoju riječnu osnovicu u Socijaldemokratska partija, ali je u suštini ostala ista ona jugoslavenska, postkarađorđevićevska srpsko-hrvatska komunistička partija koja u svemu osluškuje signale iz Beograda i traži odobrenje za svaku važniju odluku.

Razlika između jugoslavenskog i hrvatskog antifašizma je ogromna. Dok je hrvatski antifašizam bio jedan pomalo romantičan idealistički pokret za socijalno i nacionalno oslobođenje zemlje od kapitalističkih izrabljivača i okupatora, uglavnom talijanskog. Jugoslavenski je antifašizam imao isključivu programatsku odrednicu očuvanje Jugoslavije po modelu Staljinovog Sovjetskog saveza.

Budući su i jedan i drugi antifašizam sačinjavali Hrvati postavlja se pitanje u čemu je razlika? Hrvatski je antifašizam proizišao iz svejugoslavenskog komunističkog pokreta koji je po naredbi Staljina počeo pružati otpor novo uspostavljenim vlastima. Hrvatski je antifašizam, odnosno partizanski pokret po svojem obimu i organiziranosti bio najveća snaga u jugoslavenskom. Najviše je časnika i vojnika bilo upravo Hrvata. I tako je bilo sve do pred kraj 1944. godine kad četnici prihvaćaju Titovu aboliciju i masovno prelaze u partizane. U tom se trenutku mijenja karakter partizanskog pokreta i on počinje biti izrazito velikosrpski, ali pod formalnom egidom jugoslavenstva. Takvoj novoj ideološkoj koncepciji su hrvatski orijentirani partizani bili velika smetnja. Događa se raslojavanje pokreta. Hrvatski antifašizam, odnosno ZAVNOH, gubi svoju nacionalnu osobinu i u njemu kontrolu preuzimaju Srbi i Jugoslaveni. Kako bi sakrili tu nacionalnu prevaru na isturene su pozicije ostavljali Hrvate za koje su bili sigurni da su im privrženi. Privrženost se postizavala raznim metodama ucjene, potkupljivanja, društvenog napredovanja itd.

Takav karakter jugoslavenskog partizanskog pokreta se prenio na hrvatsku komunističku partiju gdje su Srbi imali većinu i kontrolirali važnije funkcije. Prevratom koji se dogodio 1990. godine izbornom pobjedom HDZ-a hrvatske komuniste unutar Saveza komunista hrvatske je preplavio strah od revanšizma. Devedesete su za njih bile prepune strahova, paranoja pa i frustracija kao posljedica povremenih prijetnji ili osveta zbog svega što su činili prethodnih desetljeća. Međutim pred kraj devedesetih su se uspjeli konsolidirati i uz potporu Srba što onih u Hrvatskoj, ali dakako i onih izvan, a što im je donijelo odgovarajuću međunarodnu političku, a time i logističku potporu, preuzeti vlast u RH.

Za vrijeme Domovinskog rata komunistički su direktori pomoću famoznih 'menadžerskih kredita' privatizirali (zapravo oteli) većinu hrvatskog gospodarstva i pozicionirali se u bankarskom sektoru, koji su također nedugo potom preuzeli. Tako su ulaskom u doba nakon Tuđmana jugoslavenski komunisti okupljeni oko Ivice Račana, uz potporu Srba imali na tanjuru cijelu Hrvatsku. Takva se situacija održala do danas. Stoga kada se pobjedom Kolinde G. Kitarović počeo nazirati kraj takve srpsko-hrvatske uprave nad Hrvatskom razumljivo je da su pokrenuli svoju mašineriju kako bi osujetili takav slijed događaja.

Osnivanje Antifašističke lige Republike Hrvatske je dio takvog plana – pokretanje antihrvatske mašinerije. Da je to potpuno jugoslavenska, odnosno prosrpska, a onda u drugoj ili trećoj liniji i pročetnička liga vidljivo je iz činjenice da se kod osnivanja te lige ni jednog trenutka nije spominjalo ni jedno ime najvećih hrvatskih antifašista poput Ive Lole ribara, Marka Oreškovića, Ivana Gorana Kovačića, Vladimira Nazora, Andrije Hebranga i dr. Ali prije svega nije izgovoreno ono najvažnije ime hrvatskog antifašizma, a to je ime dr. Franje Tuđmana. Umjesto toga okupljeni su zamjerili Slavku Goldsteinu što ih je prekorio kako im pozivanje na Tita nije uputno zbog njegovog notornog zločinačkog djelovanja koje ga svrstava među dva, tri najveća zlikovca u povijesti čovječanstva.

Tito je jugoslavenskim antifašistima potreban kao legitimacija kojom skrivaju svoj projugoslavenski, u biti prosrpski kontinuitet. Naime, tim tzv. hrvatskim, a zapravo jugoslavenskim  antifašistima, komunistima, socijalistima, liberalima ili kako god da se danas u Hrvatskoj nazivaju ključ opstanka i ostanka na vlasti je njihov prosrpski karakter. Oni bez potpore Srba ne bi mogli ostati na vlasti u Hrvatskoj. Stoga moraju u svojim redovima na važnijim državnim funkcijama, u Vladi ili unutar pojedinih državnih resora, javnih poduzeća, državnih agencija, ali i medija imati Srbe jer im to jamči potporu Srbije, a time i dijela međunarodne zajednice koja u Srbiji vidi glavnog igrača u 'regionu'. Tu je još i famozni nevladin sektor u kojem upravo dominiraju razni manjinci, pretežito Srbi. Naravno, to se radi skriveno pa se svako razotkrivanje ove nacionalne kadrovske križaljke proglašava prebrojavanjem krvnih zrnaca, inkriminira i žestoko se napada onog tko to čini. U tu se svrhu i svakodnevno pumpaju razni mitovi o hrvatskoj genocidnosti od Jasenovca do Grubora, Garaže, Lore ili Aleksandre Zec.

Kroz više generacija pojedinim je hrvatskim obiteljima jugoslavenstvo postalo obiteljski obrt. Taj jugoslavenski egzistencijalizam je postao čudan derivat sluganskog i veleizdajničkog mentaliteta te je kroz desetljeća toliko mutirao da upravo u tim sramotnim nedostacima prepoznaje svoje vrline i pravda ih kao jedinu mogućnost nacionalnog, ali i svojeg opstanka.

Tako je i s tim 'antifašistima' okupljenim u toj ligi u kojoj stoluje Zoran Pusić, Ivo Josipović, Milorad Pupovac, Vesna Teršelič, Ivan Fumić i drugi kojima je jugoslavenstvo obiteljska tradicija materijalnog opstanka. Takva ih politička formacija drži prihvatljivom srbijanskim političkim sponzorima, ali i Srbima koji ih stoga podupiru i održavaju na vlasti u Hrvatskoj. Dakle, ta Antifašistička liga Republike Hrvatske je najobičnija simbioza izdaje, jugoslavenstva i četništva. Znači svega onoga što se nalazilo na drugoj strani za vrijeme Domovinskog rata. Kao takvu je treba raskrinkati i prikazati hrvatskoj javnosti.