Rasipanje vode i preskup internet siromašnu Hrvatsku čine zemljom pijanih milijardera

Nije riječ o bijelom štrajku liječnika niti o većem broju turista nego lani, riječ je o vodi i internetu.

Građani Hrvatske su, eto, dovoljno bogati da plaćaju svojim vodovodima svu onu vodu koja nikad ne stigne do kućnih ili vrtnih slavina. Europske države u prosjeku gube 30 posto vode u svojim sustavima cijevi. Hrvatska gubi 49 posto. Zagreb gubi u cijevima 47 posto vode. U posljednjih osam godina gubitci vode u Hrvatskoj povećani su za 40 posto.

Europska unija je u kampanji da se gubitci svedu na 15 posto. U narednih deset godina Hrvatske vode uložit će u smanivanje gubitaka 1,8 milijardi kuna. Ako se u vodovodnu infrastrukturu bude ulagalo kao u izgradnju autocesta (javni sektor) ili kao u stvaranje Agrokora (privatni sektor), očekuju nas velika uzbuđenja, ali ne nužno i manji gubitci vode, samo vjerojatno njezina još veća cijena. A sad zamislite sve te turiste koji se tuširaju i množite koliko pitke vode u sezoni raspemo i platimo – a da zapravo nikad nismo načelnike i gradonačlenike pitali što će napraviti da to više ne bude tako. Dovoljno smo bogati da plaćamo navodnjavanje trase po kojoj idu vodovodne cijevi, a koja nikome ne treba, međutim presiromašni smo da navodnjavamo poljoprivredne površine kako bi proizvodnja hrane bila stabilnija.

A voda je kao – strateški nacionalni resurs

Brzi se internet u 21. stoljeću može nazvati i vodovodom novog doba. U pravilu, voda bi trebala teći iz slavine u svakoj kući, kao što bi se svaka kuća trebala moći spojiti na stabilan i brz internet koji je cjenovno povoljan zato što je to infrastruktura za razvoj novih modernih biznisa.

Ne ide to tako u Hrvatskoj. Pristup brzom, širokopojansom internetu putem fiksne mreže u Hrvatskoj je među najskupljima u Europi. Baš kao što je nazadna kada je riječ o štednji vode, Hrvatska zaostaje u digitalizaciji, posebno u korištenju brzih mreža nove generacije.

Dovoljno smo bogati da plaćamo skupi internet. I da zatvorimo oči nad činjenicom da nam je liberalizacija tržišta u koju smo se zadnjih deset godina kleli tržišno sasvim propala pa su birkorati u Bruxellesu jednostavno zaključili kako je koncentracija tržišnog udjela jednog operatera vrlo visoka, a da je interes za gradnju komunikacijske infrastrukture u ruralnim djelovima zemlje nedovoljan. Ruralni djelovi zemlje su vam i ona mala mjesta koja naprasno ožive tijekom lipnja, srpnja i kolovoza zbog najezde turista. Koji traže pristup internetu i troše vodu.

I onda se žale što je Hrvatska skupa. Skupa je i zbog cijene vode, jer se plaća i ono što stigne do tuša i ono što ne stigne i zbog cijene interneta. Vodu gubimo zbog nesposobnosti javnog sektora, a visoku cijenu interneta plaćamo zbog nesposobnosti privatnog sektora da odigra konkurentsku utakmicu na tržištu. Kad je riječ o vodi, patimo od javnog monopola, a kad je riječ o internetu - žrtve smo praktično privatnog duopola. I dovoljno smo bogati da sve to šutke plaćamo, baš kao i cijenu benzina, veću nego u Njemačkoj. Dovoljno smo bogati da se veselimo što će Agrokor, ako nagodba prođe, plaćati najmanje osam posto kamata na svoje preostale dugove nakon otpisa i to u vrijeme kad su kamate povijesno niske. Radujemo se što ćemo tu kamatu platiti kroz cijene proizvoda u Konzumu.

Do idućeg Dana državosti... malo je vjerojatno da ćemo gubiti manje vode kroz cijevi kao i da ćemo ozbiljnije napredovati u digitalizaciji. Nažalost, rasipanje nacionalnog resursa i izostanak ozbiljnijeg bavljenja 'vodovodom 21. stoljeća' nisu teme od nacionalnog interesa.