Pupovac je isti, on o Hrvatskoj oduvijek misli isto

Dakle, svima treba vremena. Za očekivati je bilo i da prosvjetni radnici zahvale političkim strankama na "potpori" u kojoj ih nastavnici ne zanimaju jer bi im inače pomogli kad su bili u prilici, na vlasti. Ovako je jasno, radi se o pokušaju sakupljanja političkih poena. Intelektualci s izraženom socijalnom inteligencijom si to ne dopuštaju. I ostala je čistina. Neugodna. Trebao je samo mali znak jačeg partnera da se brzo otrči nazad u siguran zagrljaj i predahne.

Povećanje plaće je vidljiv Vladin manevar. Poruka partneru da nisu postigli ništa. A ministrici puno oštrija poruka, no to ćemo tek vidjeti. O lošem i neuvjerljivom pokušaju opoziva ministra Kujundžića bolje je ne govoriti. Nije dobro za opoziciju. A nije dobro ni imati slabu opoziciju. Sad je jasno, posljednji proračun ove Vlade prolazi, najjača se stranka može koncentrirati na predsjedničke izbore. Ali i raspisati ih baš ako želi. Predsjedavanje EU je važno, za to treba mir, ali je i prilika. Uvijek za one koji su na vlasti. Ne bih bila sigurna da se HDZ nije dobro pripremio za moguće obrate. I unutarstranačke konstrukcije valja uzeti u obzir.

I tako, dok se gledalo u sabornicu u kojoj Pernar jedva dobije minutažu jer njegova je predstava odgledana više puta sasvim ista, bez novih dodataka i rekvizita... Gledali smo i Vladu da se vidi ima li tajnica više posla, piše li možda nova rješenja...

Pupovac je ipak ukrao svima pažnju. Pernar mu to neće oprostiti. Ovo je ozbiljnije! Taman kad su svi pomislili da se Pupovac malo povukao, evo ga opet kao zvijezde za političke analitičare. Proučavaju marljivo njegove govore, čak i one davne koje smo već počeli zaboravljati. Pregovore sa Srbima u Pakracu koje su vodili Boljkovac, Manolić i Degoricija. Baš tim redoslijedom i važnosti. Danas je jasno tko je u toj kombinaciji gazda, a tko šegrt. Nije Pupovac skrivao da je naslonjen na Savez antifašista, niti skriva sada. O zločinima fašizma govori  sa strašću. Jedino mu je strast izraženija kad govori o NDH i njezinim zločinima. Znamo i kad je tiši. Pojavljuje se na Oluju na sasvim drugom mjestu... Uz predstavnike pravoslavne crkve i matične države. Ove godine nije bio.  Ni u Kninu ni na parastosu. Vučić ga je šečući crvenim tepihom po Zagrebu, ozbiljno ukorio. On je odšutio. Nije mu štetilo. A dežurni su se komentatori radije okomili na predsjedničinu pojačanu ljubaznost prema Voždu, prema gostu nego na Vučićevo priznanje da bi on preko svojih zastupnika u našem parlamentu kreirao i našu državnu politiku. Takvi smo. I gotovo. Na Vučića se službena politika naljutila godinu dana kasnije. Kad su nam javno priznali da su kutije u kojima se trebala otkriti sudbina naših nestalih, nešto što već imamo. Baš hrabro. Uglavnom, naša mu je vlast, bar jedan vidljivi dio, iskazala veće poštovanje nego Pupovac.

A onda nakon kratke pauze, drama!  Usporedba današnje Hrvatske s NDH. Milorad Pupovac tvrdi da nije baš tako rekao. Nakon duge šutnje. Odmah su se uzbudili svi. Vlast, opozicija, braniteljske udruge. On pušta da napetost raste, a poznavajući nas, i brzo se ispuše. I taman kad su manje iskusni očekivali odlazak srpske manjine iz vladajuće koalicije, stiže primirje. Čak mir. Već se očekivalo i druženje s nekim braniteljskim udrugama. Vremenski usklađeno s usvajanjem EU Rezolucije o "važnosti europske memorije za budućnost Europe". Pojednostavljeno, osudom komunističkog i fašističkog totalitarizma. Sve u skladu s vremenom.

I strahom od novih totalitarizama koji se pojavljuju. I u našem susjedstvu. Kultura pamćenja i sjećanja je važna. I nužna. Pupovac stoga ima, iznenađujući ili ne, prijedlog  kojim se sigurno osjećaju povrijeđeni na desnom spektru. Predstavnik Srba traži da brigu o grobnom mjestu Josifa Runjanina, čovjeka koji je uglazbio pjesmu Antuna Mihanovića Horvatska domovina poznatu kao naša himna, preuzme hrvatska država. Prozvao je naše Ministarstvo kulture, Konzulat u Subotici i Veleposlanstvo u Beogradu. Podsjetio na Pelešovu kuću u Glini, u kojoj je praizvedena hrvatska himna. I sto ćemo sada? Nećemo se impresionirati, ali bi se zamisliti mogli. Svega toga mogli smo se sjetiti i sami, da nas ne poučavaju drugi. A nismo dovoljno. Lakše nam je s onim starim Pupovcem. Ali, igra je - igra!