Priča o Josipu Šeremetu: Tri brata su krenula u proboj, sva tri su zarobljena, jedan se nije vratio…

Selo je, kako se za Petrovce češće kaže, prije rata imalo više od 1300 stanovnika od kojih se nakon tragičnih događaja u Borovu Selu u svibnju 1991. godine, 36 žitelja dragovoljno uključilo u obranu Hrvatske. Osim što su, postepeno se naoružavajući organizirali straže i formirali crtu obrane, Petrovci i njegovi stanovnici prvo su naselje u vukovarskoj okolici koje se aktivno uključilo u opskrbu bolnice sa živežnim namirnicama, a prilikom primopredaje, vozači su preuzimali prijeko potrebne lijekove za mještane Petrovaca.

Dana 1. listopada 1991. slabo naoružani i brojčano preslabi branitelji Petrovaca posustali su pred agresorom. Na tenkovima, u selo je ušla tzv. JNA potpomognuta četnicima, a dio stanovništva koji se do jučer pravio kako dijeli dobro i zlo s braniteljima sela, "presvukao" je uniforme i raširenih ruku dočekao "oslobodioce". Hrvati i lojalni pripadnici manjina koji se ili nisu uspjeli evakuirati iz sela i skloniti pred neprijateljem ili su ostali iz njima znanih razloga ne želeći napustiti svoje domove, skupo su platili takvu odluku. Zloglasni "Plavi podrum" u obiteljskoj kući pored škole, u kojemu su žene brutalno silovane, a muškarci prolazili najteže torture te mučki ubijani, privatni kazamati u birtijama i kućama, optužujući prsti koji su se kao koplja zabijali u tijela dojučerašnjih poznanika koje je potom gutao mrak, tek su mali dio mračne prošlosti ovoga, prije rata pitomog slavonskog sela.

Nakon sloma obrane Vukovara, veliki dio branitelja kojima predaja nije bila opcija te su krenuli u očajnički pokušaj proboja iz grada u okruženju, bilo zbog toga što su otkriveni i zarobljeni u njivama ili zbog toga što su dezorijentirani u kišnoj noći zalutali, posljednji  put će, upravo u Petrovcima, biti viđeni živi, a Josip Šeremet, jedan je od njih.

Josip Šeremet rođen je 20. studenog 1954. godine u Malim Kablićima, općina Livno, Bosna i Hercegovina, kao prvi od četvero djece Pave rođ. Krezo i Ilije Šeremeta. Do desete godine osnovnu školu pohađat će u Priluci, susjednom selu, a potom s obitelji, koja se krenula u Slavoniju u potrazi za poslom i boljim životom, preseljava u Vukovar.  Osnovnoškolsko obrazovanje Josip nastavlja u vukovarskoj osnovnoj školi u kojoj se danas nalazi OŠ Josipa Matoša, a potom će u Školi učenika u privredi  završiti srednju ugostiteljsku školu, smjer konobar. Godine 1973. u Strumici, Sjeverna Makedonija odslužit će vojni rok u tadašnjoj JNA te će se zaposliti u ugostiteljstvu gdje će provesti cijeli svoj radni vijek, do početka Domovinskog rata. Ostat će zapamćen kao poznati vukovarski konobar iz restorana Adica i Vučedol, a osobito iz već tada  kultnog restorana Tri vrške, danas restoran Vrške, na samoj obali Dunava. S Mirom Dalić, Josip će se oženiti godine 1977., a ona će im godine 1979. roditi kćerku Kristinu te godinu dana kasnije i sina Krunoslava.

Josip Šeremet, baš kao i njegova braća, aktivno će se uključiti u proces demokratskih promjena i organiziranje prvih stranačkih izbora. Pri prvim naznakama ratnih sukoba priključit će se organiziranim stražama, a potom će s prijateljima i susjedima, nedaleko od vlastite obiteljske kuće u koju je uselio tek koju godinu prije, zauzeti obrambeni položaj na jednom od poznatih punktova OSA na Sajmištu, pod zapovjedništvom Josipa Tomašića - Ose.

Krunoslav Šeremet, Josipov sin, prisjetit će se posljednjeg susreta s ocem: "Dana 26. rujna '91., tata je majku, sestru i mene dovezao do Bogdanovaca, gdje nas je čekao njegov prijatelj koji je morao po nekakvu pošiljku u Zagreb, pa je do Zagreba, na tatinu zamolbu, pristao povesti i nas. Jedino, nije želio prihvatiti rizik da nas on iz Vukovara izvede Kukuruznim putem koji je neprestano granatiran, pa je to učinio tata. U Bogdanovcima smo izašli iz auta, pozdravili smo se, mama je plakala, a tata me je pomilovao po glavi i rekao – 'Mali, čuvaj mamu i seku…' To je bio posljednji put da smo ga vidjeli…"

Darko Turkalj, Josipov suborac s položaja OSA 1, reći će: "Josip je od samog početka bio angažiran na stražama, a poput moga oca koji je također bio na tom položaju, bio je stariji od nas 'klinaca', zreliji, time i oprezniji i vrlo pouzdan. Imao je široki krug poznanika, bio je dobar, jednostavan čovjek, ali šaljivdžija i vrlo pozitivan. Znao nam je, kad je bilo najteže, podići moral. Ipak, sjećam se koliko ga je pogodila pogibija Maria Domitrovića s kojim je bio vrlo blizak, njih dvojica su bili osobito dobri… Uobičajenim putem su se vraćali s položaja, vjerojatno su ih četnici već prije uočili i sačekali pri povratku… Josip je preživio, ali mu je to jako teško palo…"

Drago Maksimović, jedan od zapovjednika s tih položaja, ispričat će: "Kad je postalo jasno da je obrana grada slomljena i da je posljednji trenutak za krenuti u proboj ako želimo proći, među posljednjim grupama krenuli smo i mi. Oko jedanaest sati, uvečer 17. studenoga, okupili smo se ispred tadašnje zgrade Općine, danas je tamo Ured državne uprave, i krenuli… Bila je hladna noć, bilo nas je puno. Krenulo nas je po mojoj procjeni oko 150, međutim, usput su nam se priključivali i drugi branitelji, pa se ta brojka znatno povećala. Tijekom noći, naša se velika grupa, zbog različitih razloga, raspala na nekoliko manjih. Drugog dana, mislim da je to bilo u poslijepodnevnim satima, već smo obišli Bogdanovce i krenuli prema Petrovcima, Josip je iznemogao od teških i iscrpljujućih uvjeta kojima smo izloženi i zaostajao je. Bili smo mokri, promrzli, padala je kiša, prešli smo Vuku… Kada sam ga vidio posljednji put, uz njega je bio njegov mlađi brat Tihomir koji ga nije želio ostaviti".

Tihomir Šeremet, mlađi Josipov brat, s tugom će se prisjetiti: "Josipu je pozlilo, jedva  je hodao, ostali smo sami, uz nas je ostao samo Šime, mladić sa začelja kolone. Hodali smo dok smo mogli, no onda sam vidio da je Josipovo stanje sve teže, pa sam ih ostavio u kukuruzima i očajnički  krenuo po bilo kakvu pomoć. Nožem sam označavao drveće na koje sam nailazio kako bih se znao vratiti do njih, no bila je kiša, smračilo se i nažalost, izgubio sam se i ja. Ugledao sam toranj jedne crkve i iako nisam znao gdje sam, ušao sam u selo. Tek kad su me zarobili, saznao sam da sam u Starim Jankovcima. Nakon saslušavanja, sutradan, odveli su me da im pokažem gdje su Josip i Šime, ali kad smo stigli na mjesto na kojem sam ih ostavio, njih tamo više nije bilo. Teritorijalci i JNA koji su se nalazili u Petrovcima, pronašli su ih prije nas. Potom su i mene odvezli u Petrovce, tamo smo naposljetku sva tri brata završili, ali se nismo ni jednom susreli. Naš brat Stipo, od poznanika je saznao da sam i ja u Petrovcima na ispitivanju, a Josip u tom podrumu…"

Krunoslav Šeremet prepričat će posljednje informacije koje je čuo o ocu: "Vijest o slomu  obrane Vukovara čuli smo u Njemačkoj, gdje smo se u tom trenutku nalazili kod majčine sestre. Čuli smo da su tata i stričevi krenuli u proboj i nadali smo se kako ćemo se uskoro vidjeti. No mlađi stric Tihomir se pukom srećom, iako je i on bio zarobljen, uspio spasiti, a stariji stric Stipo, također zarobljen prilikom pokušaja proboja, završio je u srpskim koncentracijskim logorima. Pisali smo svim institucijama za koje smo znali i vjerovali da bi nam mogli pomoći u potrazi za tatom, sačekivali razmjene zarobljenika, ali njega nigdje nije bilo. Posljednja informacija koju smo dobili bila je da je zarobljen i odveden u Petrovce. Svjedoci koji su preživjeli torture i logor, potvrdili su da su ga vidjeli tamo.

U zloglasni Plavi podrum donesen je na platnenim nosilima. Na tijelu mu nisu vidjeli  rane od ranjavanja, ali bio je iznemogao, ne samo od napora zbog iscrpljujućeg hodanja, nego i od zlostavljanja tijekom ispitivanja nakon zarobljavanja. Dan kasnije, pretpostavljamo da je to bilo 20. studenoga, samo su došli po njega i iznijeli ga na tim nosilima. Nikada ga više nitko nije vidio, pa mu je taj datum i upisan na grobu kao datum njegove smrti. A baš na taj dan, bio mu je 37. rođendan… Onda, nakon posljednje velike razmjene u Nemetinu, iako on nije razmijenjen, probudila se nada. Kada su prije polaska iz logora u Sremskoj Mitrovici logorašima dijelili dokumente, prozvali su i njegovo ime. Jedan poznanik preuzeo je tu kuvertu, jer su oni međusobno već znali da ga nema. Donio ju je i predao mami, tako da danas imamo sačuvane tatine dokumente, vozačku dozvolu, osobnu kartu i drugo… Neobjašnjivo… Pa ipak, vjerovali smo da su ga negdje sakrili, da je u nekom rudniku… Samo da je živ…"

Dana 2. listopada 2007. godine, na dijelu puta između Vukovara i Petrovaca, uz ribnjak, s lijeve strane ceste, preko puta deponije za odlaganje smeća, ekshumirani su posmrtni ostaci četiri branitelja, a identifikacijom, u lipnju 2011. godine utvrđeno je kako se radi o posmrtnim ostacima Ohrana Merića (1956.), Mije Bežana (1952.), Josipa Šeremeta (1954.) i Dragana Peše – Šilje (1970.)

Dana 14. lipnja 2011. godine, Josipova obitelj će biti pozvana na Zavod za sudsku medicinu na Šalati, gdje će šest dana kasnije njegova identifikacija DNA metodom biti potvrđena, a  posmrtni ostaci dana 1. srpnja 2011. pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Na dan 20. studenoga 1991., kada je nakon sloma obrane Vukovara, tijekom pokušaja proboja zarobljen, a potom mučki zlostavljan, ubijen i zakopan u masovnoj grobnici, Josip Šeremet, suprug, otac, sin i brat, napunio je točno trideset i sedam godina. Josipe, nismo te zaboravili.