Priča o Dragutinu Molnaru: Tata je ponavljao 'Napadaju nas, pucaju po nama, pomozite…'

Ako neupućen posjetitelj prošeta Memorijalnim grobljem žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, pa prođe pored groba u kojem su pokopani posmrtni ostaci hrvatskog branitelja Dragutina Molnara, mogao bi, silno začuđen, pomisliti kako je datum Dragutinove pogibije netočno napisan. Dan 17. kolovoza 1991. godine.

FOTO: Privatna arhiva

Talentirani dizač utega

Dragutin Molnar, za obitelj, zbog krupnih očiju, često Okac, a prijatelje, najčešće – Drago,  rođen je 15. prosinca 1951. godine u Vukovaru, nekoliko minuta poslije rođenja brata blizanca, Danijela. Njih su dvojica rođena kao sedmo i osmo, od devetoro djece Ane rođ. Hartoš i Dragutina Mije Molnara.

Osnovnu školu oba su blizanca pohađala u OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera. Djetinjstvo devet malih Molnara obilježila je prerana smrt majke i teško odrastanje. Kako bi prehranio brojnu djecu, njihov otac Mijo radit će i po dva posla, najčešće teških fizičkih, poput onih u vukovarskoj luci, a starija će djeca, kako su odrastala, pomagati u školovanju i izdržavanju mlađih.

Oni koji se sjećaju blizanaca Molnar, Drage i Daneta, iz tih ranih dana, ispričali su da su oni vrlo mladi, s tek kojih desetak godina, malim čamcem koji im je za tu namjenu kupio otac, prevozili pijesak s vukovarske ade i prodavali ga, kako bi pomogli obiteljski budžet. Ipak, spomenuli su da ih pamte, bez obzira na njihove teške uvjete odrastanja, kao društvene, vesele i kolegijalne dječake.  

Blizanci Molnar bili su skloni različitim sportovima, rekreativno čak i veslanju, a potom se Dragutin profesionalno opredjeljuje za dizanje utega, čime su se bavili i njegova braća Stjepan i Antun. Milan Kordić, jedan od najuspješnijih dizača utega u bivšoj državi te trener i pedagog u današnjem vukovarskom Klubu dizača utega Vukovar, prisjetio se Dragutina Molnara:

"Dragutin je trenirao u prvom vukovarskom klubu dizača utega, koji se u početku zvao Klub dizača utega Partizan, a potom - Klub dizača utega VUPIK. I on i njegova braća, postizali su značajne rezultate. Ovom bih se prigodom prisjetio jedne anegdote, kojom u sjećanju čuvam Dragutina. Spremali smo se za prvenstvo Republike Hrvatske, važno prvenstvo u bivšoj državi. Osamdeset i neka je godina bila, nisam sad točno siguran koja. Dragutinov brat Antun pripremao se za to veliko natjecanje, no dva, tri dana prije se razbolio, morao je na operaciju slijepog crijeva. Dragutin je bio teža kategorija od njega, pa je za to kratko vrijeme neprestano trčao i gladovao kako bi izgubio kilograme i mogao otići umjesto njega. I uspio je. Otišao je na natjecanje i u toj kategoriji postao prvak Hrvatske. Posthumno, godine 2014. za to je i odlikovan".

Vojni rok u bivšoj državi, Dragutin Molnar odslužio je u Rijeci, a godine 1968., oženio se Anom Binder koja im je tri godine kasnije rodila sina Sašu. Iste godine Dragutin se kao terenski radnik zapošljava u vukovarskom poduzeću Građevinar, gdje vrijedan i radišan ubrzo postaje vođa tzv. radne brigade. Njihovog drugog sina Dragutina, koji je dobio ime po djedu i ocu, Ana Molnar rodila je godine 1981.

FOTO: Privatna arhiva

U jednom trenutku nastupila je neprirodna tišina…

U demokratske promjene u Hrvatskoj cijela obitelj Molnar, pa tako i Dragutin, uključit će se aktivno već u samim početcima, a između ostaloga, sudjelovat će i u postrojavanju u Bogdanovcima kada se 10. ožujka 1991. postrojilo oko 2500 nenaoružanih branitelja s područja bivše Općine Vukovar. Također, sudjelovali su i u prvim borbenim akcijama, dana 4. srpnja 1991. u Borovu naselju pri čemu je u žestokom okršaju odbijen napad pobunjenih Srba iz Borova Sela, kojima se priključio i dio Srba iz samog naselja te 25. srpnja u prigradskom naselju Lužac, pri čemu će tijekom višesatnog okršaja domaćih branitelja i pripadnika MUP-a sa srpskim teroristima, poginuti pripadnik Bojne Zrinski, Ante Glavinić.

Mlađi Dragin sin, njegov imenjak Dragutin te teške 1991. godine, imao je deset godina, no kako kaže, sjećanja su mu živa kao da su se događaji, bolno urezani u njegovo pamćenje, jučer dogodili. O njima će ispričati:

"Do godinu dana prije rata, stanovali smo u montažnom naselju neposredno uz tadašnju vukovarsku kasarnu, a onda smo se preselili u jednu dolu, također na Sajmištu, u blizini tada poznatog srpskog uporišta, tzv. Petrove gore. U tu se dolu, nazivaju je i Gelesova, u novoizgrađene kuće, preselilo pet obitelji Molnar. Danima prije kobnog 17. kolovoza '91. koji će nam svima obilježiti život, kroz kukuruze i polja u neposrednoj blizini, vozali su se transporteri i tenkovi, ali nisu nas napadali… Taj dan, bilo je to oko pola šest, poslijepodne, tata je nešto radio na dvorištu. Kratko prije toga se vratio kući i skinuo uniformu i presvukao. Na dvorištu smo bili i mama i ja, a u kući je spavao prijatelj moga starijeg brata Saše, Dino O. Brat je nešto prije otišao u grad na kavu. U daljini se povremeno čuo poneki pucanj, no zlokobni zvukovi su dolazili sve bliže. Bio je vruć, ljetni dan, vrijeme kao da je bilo usporeno. U jednom trenutku, nastala je neprirodna tišina. Tata se ispravio, osluhnuo, a onda nam je rekao da odmah uđemo u kuću. Ubrzo je ušao i on. A onda je krenuo napad.

FOTO: Privatna arhiva

Ponavljao je  – 'Napadaju nas, pucaju po nama, pomozite…!'

Pucali su na nas s Petrove gore i iz kukuruza, meci su frcali na sve strane. Pucalo se po svim kućama Molnara, u nekima od njih su bile strina Antonija, njena kći, moja sestrična, strina Rada… Tata je imao motorolu i zvao je u pomoć. Ponavljao je  – 'Napadaju nas, pucaju po nama, pomozite… Napadaju nas…'. Stajao je uz rub ulaznih vrata, mama i ja smo bili u kupatilu pored, mama me  na vratima štitila svojim tijelom. Stric Antun koji nam je dojurio u pomoć, stajao je ukoso od oca, iza njega. I Dino se probudio, zaklonio se u blizini. Srce mi je kucalo u grlu, još u nosnicama osjećam miris baruta. Ne znam koliko je to dugo trajalo, kad je pucnjava najednom prestala. Nastao je muk. Tata je zakoračio prema izlazu da pogleda što se događa, ja sam iskoristio trenutak mamine nepažnje dok je gledala u tatu i izašao malo naprijed da i ja pogledam van… Odjednom zvuk koraka, netko je protrčao, čuo se uzvik – 'Majku vam jebem ustašku!' i rafal… Isti rafal smrtno je ranio moga oca i teško ranio strica Antuna koji se nalazio iza njega. Tata, dok je padao, uspio je samo viknuti – 'Bješte djeco!'… Srušio mi se pred noge.

Dino je vikao – 'Teta Anice, javite se!', stric je jaukao, a onda se pred kućom zaustavio automobil. Iz njega su izašli moji tetka Marija i tetak Neđo iz Borova naselja, stric Danijel i tatin prijatelj Željko Šandor. Ne sluteći ništa, slučajno su nam krenuli u posjetu. Ušli su u kuću i povikali – 'Tko je živ?'. Ja sam samo stajao, još uvijek mi je pred očima bilo lice čovjeka koji je pucao. A onda je ponovo nastao pakao. Njihov su automobil četnici s Petrove gore propustili, a kad su svi izašli iz njega, ponovo su zapucali. U međuvremenu, ne znam koliko je moglo biti sati, ali mrak se još uvijek  nije spustio, dojurio je još jedan automobil s gardistima, koji su nam, na očev poziv, pojurili u pomoć. Pucanje je potrajalo do duboku u noć, a pred jutro, sa stricem Danetom, njegovom suprugom i kćerkom i braniteljem Željkom Šandorom kojega se dobro sjećam jer je u repi nekoliko puta legao na mene kako bi me zaštitio od metaka, uspio proći na sigurno, do obilaznice prema Bogdanovcima. Mama nije htjela ostaviti tatino tijelo, ona je ostala…".

FOTO: Privatna arhiva

Znao sam što će se dogoditi ako nas žive uhvate…

Danas jedini preživjeli od pet pripadnika interventnoga voda koji su Molnarovima pohitali u pomoć, Borislav Nevistić iz Tordinaca, posvjedočit će: "Čuvši Dragin poziv preko motorole, nas je pet odmah uskočilo u vozilo i pojurilo prema njegovoj kući. Za ne povjerovati da se to baš tako, u tom trenutku dogodi, u neposrednoj blizini kuće ugasio nam se automobil, nismo ga mogli pokrenuti. Ja sam ostao u vozilu, ostali su gurali, kad se iznenada pojavila JNA s transporterima, praćena četnicima. Vidio sam da nas opkoljavaju i iskočio sam iz vozila, a za mnom je pojurio i Ivan Černok. Do zaklona, uspio je dotrčati i Pal Horvat, a Mile Ivančić i Marko Končar su zarobljeni. Ivan Černok i ja smo uletjeli u jedan podrum, iza nekog svinjca, gdje su se skrili još neki ljudi, branitelji i civili. Gore se još pucalo, mi smo se primirili i iako su dozivali da se predamo, nisam dozvolio da netko izađe van… Znao sam što će se dogoditi ako nas žive uhvate… Markovi i Miletovi posmrtni ostaci, ekshumirani su nakon reintegracije, Miletovi u Šarviz doli kod Berka, u svibnju 1999. godine. Dana 20. kolovoza 1991., Dragutin Molnar, u hrvatskoj uniformi, pokopan je na vukovarskom novom groblju, u grobnici u blizini centralnog križa. Dragutinov brat blizanac Dane, kao i ostala braća i nećaci, živi će dočekati slom obrane grada, a potom će biti sprovedeni u srpske koncentracijske logore gdje će proći teške torture.

Nećeš ga prepoznati kad ti ga dovedemo…

Ni najmlađi Dragin sin, Dragutin, tada tek desetogodišnjak, kao ni supruga Ana, neće ostati pošteđeni iživljavanja nakon zarobljavanja.
Iz vukovarske bolnice, Molnarovi će biti dovedeni u krug VUPIK-ove vinarije koja se i danas nalazi preko puta tadašnjeg poduzeća, ali tijekom opsade i okupacije Vukovara - logora Velepromet, gdje će osim Dragutina i njegove majke, svi Molnarovi biti odmah izdvojeni u Veleprometove hangare. Tamo će u jednom trenutku biti izvedeni na strijeljanje, a i danas se prepričava kako su se Molnarovi redom uhvatili pod ruke, ne dozvoljavajući da ih razdvoje. Od sigurne smrti, spasit će ih jedan kapetan JNA koji je u tom trenutku naišao i zapovjedio da ih se odmah uvede u autobus koji je upravo kretao prema Sremskoj Mitrovici.

Ana i Dragutin Molnar će, nakon što su noć proveli u podrumu skladišta na Veleprometu, biti izvedeni, tobože, kako bi dobili doručak. U jednom će trenutku netko povikati – 'Vidi, Molnari!', a Ana Molnar prepoznat će radnog kolegu ubijenog joj supruga, Simu Samardžiju. S njim su stajali puno puta u iskazima zarobljenika spominjani, Miki Turukalo koji je imao zavijenu ruku u koju je bio ranjen i Stevan Curnić, poznat pod nadimkom Cigan. Stevan Curnić ju je upitao, gdje je Sale, misleći na njenog starijeg sina. Nakon što je rekla da ne zna, rekao joj je – 'Imamo ga mi, ne sekiraj se… Samo, nećeš ga prepoznati kad ti ga dovedemo…'.

Nakon toga, Ana i Dragutin Molnar, kao i supruga Aninog brata, Gordana Binder, bit će odvedeni u zloglasnu stolariju. Tamo će susresti susjeda Peđu Petrinjca koji će se Ani obratiti s riječima: „O teta Anice, kako ste… Dajte prste da vidimo što imate od zlata…".

Da znam nekoga od Mirsadove obitelji, pisao bih im…

Ana Molnar, živo se sjeća pojedinosti: "Uz sav strah koji smo osjećali, brigu za starijeg sina za kojeg nisam znala gdje je, mlađega uz mene i muške članove obitelji, bratovu su ženu,  Gordanu Binder, trudnu, tjerali da stoji uz zid s rukama visoko podignutim u vis. I danas se jako dobro sjećam Makedonca u vojnoj uniformi koji nas je čuvao i koji ju je tjerao da tako stoji, a čak joj je u jednome trenutku zaprijetio kako će je udariti letvom, ako spusti ruke. Čula sam kako se kasnije predstavljao kao naš spasitelj, no to nije točno. Ničim nam nije pomogao, za razliku od Mirsada".

Mirsada, vojnika u uniformi JNA, čovjeka među neljudima, dobro se sjeća i Dragutin Molnar: "Bio je to visok dečko, lagano kovrčave kose, ispijenih crta lica. U jednom je trenutku uletio i izderao se na četnike koji su bili unutra – 'Što vi glumite ovdje, što držite to dijete, ja imam sestru tih godina, sve ću vas pobiti!!!'. Izašli su, zatvorili vrata za sobom, ali čuli smo ih kako se međusobno svađaju. Došli su još neki Mirsadovi prijatelji i s njim zajedno, otjerali četnike. To nas je spasilo, a kasnije su nas doslovno oteli četnicima i autobusom, u posljednji trenutak, s Veleprometa, odvezli u kasarnu, odakle smo nakon nekoliko dana odvedeni u logore… Čuo sam da je taj Mirsad iz Zavidovića i da je navodno, poginuo u Bosni. Da znam nekoga od njegove obitelji, pisao bih im. Spasio nas je od sigurne smrti. Dan ranije, k nama je ulazio četnik, neuredne, masne, kovrčave kose, s ličkom kapom na glavi… Vadio je dugački, smeđi nož, mahao pred nama njime i govorio – 'Ne sekirajte se, do ujutro nećete preživjeti'… S njim je u društvu bio četnik kojemu se obraćao s 'Topola'… Taj je bio izuzetno visok i jak čovjek, guste, crne brade i kose, a na crnoj šajkači koju je nosio na glavi, imao je srebrnu kokardu. Mnogi doista nisu preživjeli strahote Veleprometa, umrli su, između ostalih, i od ruku ove dvojice, u nezamislivim patnjama. Mi smo imali sreće".

Izbacili su mu tijelo iz vlastitog groba

Nakon mirne reintegracije, po povratku u Vukovar, godine 1998. obitelj Molnar doživjet će novi šok. Na groblju Dubrava, u grobnici u koju je nakon svirepog ubojstva pokopan Dragutin Molnar, nalazila se neka druga osoba. Nadgrobne ploče koja se na njegovom grobu nalazila, a na kojoj je bila izlivena šahovnica, nije bilo. Na novom spomeniku pisalo je ime nepoznate osobe.

Osamdeset godina krivotvorenja povijesti: Mit o Đoki Patkoviću

Dragutin Molnar, mlađi, ogorčeno će reći: "Budući da smo bili sigurni u mjesto gdje je otac pokopan, odmah smo posumnjali da su njegovo tijelo negdje izbacili. Pokojni Tomislav Merčep organizirao je da se nekoliko grobova u blizini, također otvori, no očevo se tijelo ni u jednom od njih nije nalazilo“. Nakon ekshumacije masovne grobnice na Novom groblju, brat Saša je dao krv za DNA analizu. U travnju 2002. godine, potvrđeno je kako su očevi posmrtni ostaci pronađeni, a na identifikaciji, majka ga je prepoznala i po očuvanoj uniformi i specifičnim zubima. Po drugi put, naš otac je pokopan dana 26. travnja 2002. godine, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata".

Kada je mučki ubijen na pragu vlastitog doma, Dragutin Molar, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i devet godina.

Dragutine, nismo te zaboravili.