PRIČA O DARKU SUČEVIĆU 'Provezli su nas Trpinjskom cestom, a ja nisam ni slutila da tamo, iza jedne ograde, ubijeno leži moje dijete...'

Darko Sučević, za prijatelje – Sučo, rođen je 19. veljače 1973. u Vukovaru, kao prvi od dvoje djece Ane rođ. Andabaka i Dragana Sučevića. U Borovu naselju pohađao je OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre, a potom  je u  COUO Edvard Kardelj, u Vukovaru, u zgradi današnje vukovarske gimnazije, upisao smjer elektrotehničar.

Oni koji su Darka poznavali u mladosti, reći će kako je Sučo bio izuzetno vedar i pozitivan mladić, te kako pamte da je, iako bi rado rekreativno zaigrao i nogomet ili šah, njegova najveća ljubav bila košarka.

Goran Srebrović, prijatelj iz djetinjstva, o Darku će ispričati: "Iako je Darko od mene bio godinu dana stariji, ja sam generacija njegove sestre, vrlo dobro smo se poznavali. Bio je vrstan sportaš, vrlo talentiran, onako, malo, sportski drzak, ali jako pristojan. Mangup, u pozitivnom smislu. Imao je kovrčavu kosu, malo dužu, izrazito simpatičan… Često smo zajedno igrali košarku, nisam se iznenadio kad sam čuo da se, iako vrlo mlad, priključio obrani grada…".

Vesna, Darkova mlađa sestra, s puno ljubavi, ali i beskrajne tuge, opisat će jedinog brata: "Darko je po naravi bio vrlo osjećajan, nježan. Znam kako to mnogi kažu za svoga, ali doista, Darko je bio najbolji brat na svijetu. Volio je slušati Crvenu jabuku, Prljavo kazalište i irski rock sastav U2. Ipak, gotovo sve slobodno vrijeme, provodio je igrajući košarku koju je obožavao. Njegov idol, kao što je bio idol mnogih mladih košarkaša tada, bio je Dražen Petrović. Darko je trenirao za KK Borovo, no san mu je bio zaigrati u Ciboni…".

Darkove nedosanjane snove zauvijek je prekinuo rat. Dok se ratni vihor u Vukovaru sve više zahuhtavao, Darko se priključio susjedima i prijateljima s kojima je odrastao, prvo stražama po ulicama, a potom i na prvim položajima na Borovskoj cesti. Njegova majka Ana, kroz suze će se prisjetiti:

"Iako vrlo mlad, Darko se nije dao odstraniti s položaja. Te je godine bio tek maturant, pa su u zapovjedništvu, u našoj mjesnoj zajednici, Josip Blažević, Vinko Đidara i Pejo Glavašević, inzistirali da ode u Zagreb, da tamo, na sigurnom, završi srednju školu. Nekako smo ga uspjeli nagovoriti i dana 10. rujna 1991. upisao je četvrti razred u CZO Rade Končar, danas Strojarska tehnička škola Frana Bošnjakovića. Obećale smo mu kako ćemo i njegova sestra i ja ubrzo doći u Zagreb, no on je odgovorio da, ako mi ne dođemo do njenog rođendana koji bi bio 23. rujna, on će se vratiti u Vukovar. Na žalost, mi nismo, a on je ispunio svoje obećanje…".

Ante Jurić, zapovjednik tog dijela Borova naselja i Darkov zapovjednik, reći će kako je Darkov položaj bio cijelom dužinom tadašnje Ulice Nikole Demonje, prema Borovu Selu, gdje god je to zahtijevala obrana te da je Darko ozbiljno i odgovorno ispunjavao pred njega postavljene zadaće, sve dok nije postalo jasno kako je obrana Borova naselja slomljena, a hrvatski se branitelji i civili povukli prema tvornici Borovo. Nakon povlačenja u krug Obućare, brojni su branitelji pohitali gasiti Borovo Commerce koji je gorio, a koji su JNA i srpske paravojne postrojbe granatirale i zapalile. Tamo su im bile smještene obitelji ili su njihovi najmiliji i suborci bili zbrinuti kao ranjenici u pričuvnoj bolnici koja se tamo nalazila. Među onima koji su tamo prvi pojurili, bio je i Darko Sučević, a njegova majka Ana, plačući će se prisjetiti posljednjeg susreta sa svojim sinom: "Darko nikada nije otišao od kuće, u školu, na utakmicu, ni na spavanje, a da me nije poljubio… Tad je samo poletio gasiti požar… Skinuo je jaknu i odjurio u džemperu… Jakna mu je ostala kod nas…".

Sklonište i pričuvna bolnica Borovo Commerce je bilo posljednje mjesto gdje su mnogi branitelji, ali i civili posljednji put viđeni, iako su živi dočekali ulazak srpskih paravojnih postrojbi u krug borovske tvornice. Trijažom koju su agresori izvršili, muškarci su odvojeni na jednu, a žene i djeca na drugu stranu. Njihov je put, ako su uspjeli preživjeti egzekucije na samom mjestu zarobljavanja, vodio na različita, brojna stratišta. Borovo Selo, Dalj, Trpinja, zloglasna kuća na Trpinjskoj cesti broj 33, tek su neka, najpoznatija od njih. Na ovom, posljednjem, nemilosrdno je ubijen i Darko Sučević.

Kako će se utvrditi kasnije, nakon ulaska JNA i četnika u krug Tvornice gume i obuće Borovo, Darko Sučević će, zajedno s drugim braniteljima i civilima, u koloni, kroz Borovo naselje, današnjom ulicom Blage Zadre, biti odveden na Trpinjsku cestu. Tamo će od nepoznate osobe biti izdvojen iz kolone i s još desetak osoba, nemilosrdno likvidiran u dvorištu kuće na kućnom broju 33.

Jedini preživjeli koji se s tog stratišta, filmskim bijegom spasio od sigurne likvidacije, pripadnik je legendarnog Turbo voda s Trpinjske ceste, tada također tek osamnaestogodišnjak, Nevenko Mauzer, koji će ispričati: "Bilo je to oko osam sati uvečer. Iz kolone iz koje su nas sprovodili iz Borovo Commercea, izdvajali su koga su htjeli. Kada je uz cestu na Trpinjskoj cesti ostalo nas desetak, doveli su nas do staze ispred kuće broj 33. Kuća se nalazila, gledajući iz smjera Trpinje s desne strane, otprilike nasuprot nekadašnje Živojinove mesnice koja se nalazila s druge strane ceste. Dvojica, od tri četnika, ušla su u dvorište, a jedan je s uperenom puškom u nas, ostao s nama. Jednog po jednog utjerivao je u dvorište odakle bi se začuo pucanj. Prije mene uvedena su trojica. Posljednji treći, nije želio ući, ali natjerali su ga, a odmah, potom, rekli su i meni da uđem. Unutra sam vidio kako čovjeku ispred mene, koji se opirao, pucaju u glavu. Počeo sam trčati, projurio pokraj njih i dok su pucali za mnom, uletio u bašče, prešao prugu i došao do Bobotskog kanala, gdje sam se primirio. Nisu pošli za mnom, a budući da su nakon mene tu ubijeni moji suborci Vjekoslav Jugec i Darko Sučević, pretpostavljam da nitko od onih koji su ostali pred kapijom nije preživio".

Ana Sučević: "O Darkovoj sudbini godinama nismo znali ništa. Raspitivali smo se na sve strane, odlazili u Crveni križ, s drugim sam majkama išla svuda, od Beograda na dalje… Nikakvu informaciju nismo dobile… A onda, godine 1997. u Udrugu zatočenih i nestalih u Zagrebu, pukovnik Ivan Grujić donio je protokole… Među njima i Darkov… Na fotografijama sam prepoznala moga sina… I danas mi je strašno i mučno kad pomislim kako su kćerku i mene iz Vukovara sproveli preko Trpinjske ceste, prvo za Bobotu, pa onda u Dalj… Provezli su nas Trpinjskom cestom, a ja nisam ni slutila da tamo, iza jedne kapije, ubijeno leži moje dijete…".

Dana 26. studenoga 1991. godine istražni sudac Vojnog suda Beograd Miroslav Alimpić sačinio je zapisnik o pronađenim leševima. U zapisniku je evidentirano kako je očevid započeo u 9 sati, a dovršen dva sata kasnije. U njemu, između ostaloga, piše: "U Borovu naselju ispred kućnog broja 33, na dva metra od leve ivice kolovoza gledano od Vukovara, gotovo na kolskom putu za kapiju kućnog broja 33, zatečena je sveže iskopana zemljana humka s nekoliko leševa unutra. Iz bezbednosnih razloga pre detaljnijeg uviđaja inženjerijske jedinice JNA proveravale su da li je prostor miniran. Nakon toga lice mesta je snimano video kamerom i fotografskim aparatom, a istražni sudija je dao nalog da se svi leševi izvade iz rake i polože na travu pored nje. U pomenutoj grobnici pronađeno je 11 leševa muškaraca mlađih i srednjih godina…".

Ana Sučević, nastavlja: "Identifikacija Darkovih posmrtnih ostataka obavljena je nakon mirne reintegracije, na Novom groblju u Vukovaru, dana 7. svibnja 1998. Njegov ispraćaj je bio sljedećeg dana, a potom je prevezen u Zagreb i 12. svibnja pokopan na gradskom groblju Miroševac. Na identifikaciji, vratili su nam zlatni lančić s privjeskom na kojem je bilo ugravirano srce. To mu je za 18. rođendan poklonila Keka… Također, vratili su nam dva križića i plastični bedž s likom Sv. Ante. Pukovniku Grujiću zauvijek ću biti zahvalna što je dozvolio da nam odsijeku pramen Darkove kose… Čuvamo ga, to je sve što nam je ostalo od njega…".

Teško govoreći, Darkova sestra Vesna će reći: "Darko me je zvao 'moja keka', a tako su me kasnije zvali i svi ostali. Bili smo nevjerojatno bliski. Jednom je mami rekao da mu je muka od pomisli da ću odrasti i jednoga dana otići… Sve smo bili jedno drugom… Strašno nam nedostaje, nismo ga zaboravili, vjernici smo i na životu nas drži misao kako ćemo se jednoga dana ponovo sresti…".

Kada je nakon sloma obrane Borova naselja i zarobljavanja u krugu tvornice Borovo zarobljen, a potom nemilosrdno pogubljen, hrvatski branitelj, maturant Darko Sučević, sin i brat, imao je samo 18 godina. Darko, nismo te zaboravili.

Ana Sučević, slomljenim i bolnim glasom, jedva će prozboriti: "Moj sin i ja smo gledali jednu utakmicu. Igrala je Cibona. Gledao je Dražena Petrovića, a onda se u jednom trenutku u kadru pojavila i njegova majka. Zagrlio me i rekao – ' Tako ni ti mama jednom nećeš morati raditi, samo ćeš sa mnom hodati… A danas… Danas ja živim od njega…".