Predlažem da se snimi film o udovicama partizanskih boraca, a glavni lik mogao bi biti Jožica Manolić

Umjesto stvaranja ozračja koje bi djelovalo stimulativno na postizanje društvene kohezije, u Hrvatskoj se, međutim, stalno otvaraju novi i novi ideološki frontovi koji potiču nacionalne podjele i djeluju kao faktori društvene dezintegracije. Osim na političkoj razini, stanje permanentnog konflikta proizvodi se i na područjima kulture i umjetnosti, koji su u Hrvatskoj još od 1945. godine dominantno pod utjecajem lijevih političkih elita (tzv. lijeva kulturna hegemonija o kojoj smo na ovim stranicama pisali već nekoliko puta).

Proteklih nekoliko tjedana tako smo mogli svjedočiti medijskim i političkim prepucavanjima oko filma „Ministarstvo ljubavi“ redatelja Pave Marinkovića i glede predstave Olivera Frljića „Šest likova traži autora“ koja je izvedena u satiričnom kazalištu Kerempuh.

Ne želeći se ovdje upuštati u estetsku ocjenu filma „Ministarstvo ljubavi“ (film osobno smatram – eufemistički govoreći - negledljivim promašajem), a još manje u ocjenu njegova sadržaja koji je zasmetao udovicama Domovinskog rata i braniteljskim udrugama (izlišno je ponavljati već rečeno), dat ću tek jedan prijedlog za koji smatram da bi snažno pridonio afirmaciji slobode govora i demokratizacijskim procesima u Republici Hrvatskoj. Predlažem, naime, da jedan od mnogobrojnih hrvatskih redatelja progresivnog, tolerantnog i nadasve „antifašističkog“ pedigrea snimi film koji bi na umjetnički način kritički preispitao broj partizanskih mirovina i život udovica partizanskih boraca.

Još uvijek veliki broj (inače nasljednih) partizanskih mirovina 2018. godine (partizan koji se potencijalno 1945. godine, dakle u zadnjoj godini rata, pridružio tzv. narodnooslobodilačkom pokretu s navršenih 18 godina danas bi imao 91. godinu) daje naslutiti da su se partizani ženili mnogo mlađim ženama koje su kasnije naslijeđivale njihove mirovine. Bilo bi više nego zanimljivo istražiti taj fenomen i činjenicu da 73 godine nakon svršetka Drugoga svjetskog rata država i dalje isplaćuje više od 15.000 partizanskih mirovina. Kao paradigmatski, tako reći klišeizirani predložak za film predlažem lik i djelo poznatoga „antifašista“ i humanista Jožice Manolića, koji je oženjen s 36 godina mlađom ženom (ljubav, znademo, ne poznaje granice). Očekujem da HAVC, kao javna ustanova predana visokim demokratskim idealima, financijski podupre navedeni umjetnički projekt, a medijskoj potpori ovome filmu da se pridruži krema „antifašističkog“ novinarstva u nas, od Ante Tomića i Borisa Dežulovića do Jurice Pavičića i Drage Pilsela. Na planu civilnoga ljudskopravnog sektora očekujem da Prvosvećenik ljudskih prava u Hrvatskoj, Zoran Pusić, dade jasnu i nedvosmislenu potporu ovome kritičkome umjetničkome iskazu koji širi granice slobode i Hrvatsku afirmira kao visokotolerantnu zemlju koja iznad sve drži do slobode govora i kritičkog mišljenja. Zar očekujem mnogo od „antifašista“, od naše „savjesti društva“?

Jugoslavenski narkoman Frljić

U prošloj kolumni pisao sam, među ostalim, o pojmu „govor mržnje“ i istaknuo kako se za govor mržnje u Hrvatskoj u pravilu optužuju ljuti nacionalisti te konzervativni nazadnjaci i mrski desničarski talibani. Biti pripadnikom udboidno-jugofilne ljevice znači biti simbolom tolerancije i humanizma. I kada mrzi - jugofil je ovlašteni mrzitelj. Kao deklarirani i prominentni Jugoslaven (koji prema vlastitom priznanju navija protiv hrvatske nogometne reprezentacije) Oliver Frljić jedan je od najovlaštenijih hrvatskih mrzitelja, tako reći radi se o licenciranom mrzitelju i ovlaštenom treneru vještina mržnje. To što u svojoj najnovijoj predstavi vrijeđa kršćanstvo i muslimanstvo, što se bavi ad hominem animalizacijom živućih ljudi (stari komunistički recept: animaliziraj protivnika i tako stvori „legitimaciju“ za njegovu fizičku likvidaciju) i što na kraju predstave poziva na likvidaciju živućih ljudi – sve to nije inkriminirani govor mržnje, nego satira. Štoviše, riječ je o govoru ljubavi, jer likovi koje animalizira u svojoj predstavi nisu ljudi, nego su fašisti i monstrumi. A znamo, još od svibnja 1945., da je čin ljubavi likvidirati fašiste, monstrume i parazite. Mi ili oni, trećega nema.

Estetika i poetika šumskih predstava

Govoreći o umjetničkim aspektima frljićizma, Frljićeve predstave ne prelaze estetiku i poetiku šumskih predstava održavanih za vrijeme Drugoga svjetskog rata po šumama i gorama pokojne Jugoslavije. Poljski i austrijski kazališni kritičari odavno su Frljića prozreli kao netalentiranog redatelja sa sirovim, trivijalnim i primitivnim scenarijima. No Frljićev teatar od samog početka nema nikakve veze s umjetnošću. Netalentiran za napraviti kvalitetnu predstavu, ovaj sitni jugoslavenski provokator realno prodaje ordinarni politički aktivizam pod krinkom umjetnosti i umjetničke slobode. Frljićeve teatar je politički teatar i kao takav predstavlja anti-teatar. Anti-teatar u kojemu ovaj jugoslavenski narkoman, frustriran činjenicom raspada Jugoslavije i postojanja hrvatske države, izražava svoje ideološke stavove, ali i stavove moćnoga projugoslavenskog miljea koji drma hrvatskom političkom i kulturnom scenom.

Frljić zapravo ima ulogu glasnogovornika jugofilne ljevice. Ono što oni u trijeznom stanju ipak ne smiju javno reći jer bi počinili kazneno djelo, to Frljić izražava kroz svoje pseudoumjetničke performanse. Ne jednom u proteklih nekoliko godina jugoslavenski manijaci, tko zna u kakvom stanju, trijeznom ili alkoholiziranom, putem društvenih mreža pozivali su na likvidacije političkih neistomišljenika i izražavali žaljenje što 1945. nije pobijeno više ljudi. Frljićeva predstava predstavlja pseudoumjetnički iskaz takve psihopatologije. Predstava „Šest likova traži autora“ psihički je izraz koji ukazuje na Frljićevo psihičko stanje, na njegove jugoslavenske neuroze i frustracije. Manijakalna predstava, koja poziva na ubijanje ljudi, precizno detektira Frljića kao manijaka jugoslavenstva i glasnogovornika hudojamske politike. Da je takvu predstavu režirao, samo sa suprotnim političkim predznakom, neki primitivni i nazadni desničar, nije isključeno da bi bio osuđen na zatvorsku kaznu zbog poticanja na nasilje i ubijanje. Što je dopušteno Jupiteru Frljiću, nije dopušteno volovima. Za volove su spremni nož i jama. Baš kao i za svinje u Frljićevoj predstavi.

Primarno frustrirani mrzitelj

Oliver Frljić je primarno frustrirani mrzitelj. Sve ostalo, uključujući i teatar, kod njega je tek sredstvo za izraziti mržnju. Mržnju prema hrvatstvu kao takvom i mržnju prema Katoličkoj crkvi na čijem je fakultetu inače diplomirao. No ne mrzi Frljić samo Hrvatsku i hrvatski narod. Frljić mrzi i druge društvene skupine i pojedince, čak i one koje javno tobože brani. Netko tko mrzi svoje, intrašovinist, ne može voljeti pripadnike drugih naroda i skupina. On im se može javno ulizivati ako to ocijeni lukrativnim i politički poželjnim, no on ih tajno uistinu mrzi. Nije Frljić režirao predstavu o monstruoznome ubojstvu Aleksandre Zec zato što mu je jako stalo do tragične sudbine te nesretne djevojčice, nego zato što je ocijenio da mu ta predstava može donijeti političke poene. Da je Frljiću bilo stalo do sudbine djece stradale za vrijeme Domovinskog rata, pa tako i do sudbine Aleksandre Zec, onda bi napravio predstavu i o više od 300 hrvatske djece pobijene za vrijeme velikosrpske agresije. Ili bi barem javno upozorio na taj podatak u jednom od intervjua u kojima je govorio o predstavi o Aleksandri Zec. No, napraviti predstavu o, primjerice, razredu ubijene djece u Slavonskom Brodu Frljiću ne bi donijelo ništa na „antifašističkoj“ ljestvici napretka. Zato Frljića ta djeca ne zanimaju.

Novac za financiranje mržnje i pseudoumjetničkog smeća

Ovlašteni mrzitelji hrvatstva, poznato je, mrze sve osim hrvatskih kuna. Kune su im, premda „ustaške“, jako prirasle srcu. „Ustaške“ kune voli i Oliver Frljić koji svoje pseudoumjetničke hudojamske predstave ne želi financirati privatnim novcem u privatnome kazalištu, nego redovito jaši na proračunskim sredstvima, od Zajčeva kazališta u Rijeci do Kerempuha. Kao netalentirani redatelj na tržištu Frljić nema što raditi. Čak i na tako velikom tržištu kao što je Frljićevu srcu predraga kulturna Jugosfera. Slično je i s HAVC-ovim uhljeb-redateljima koji dobivaju basnoslovne svote proračunskog novca, iako im filmovi ne vrijedi ni pišljiva boba. Na premijerama mnogih od tih filmova ne može se skupiti ljudi da napune jedan autobus, čak i da se dijele kobasice i pivo. Vrijedna kultura i umjetnost preživljavaju na marginama, dok se proračunski novac koristi za financiranje mržnje i pseudoumjetničkog smeća.

Hrvatska je očigledno privatno leno i feud nasljedne loze onih koji su 1945. prvi put oprali noge u Manduševcu, godinu kasnije shvatili da parketi imaju drugu funkciju od one da se njima lože peći, a da zavjese ne služe za higijenu poslije velike nužde, nego za zaštitu od sunčeve svjetlosti i neželjenih pogleda te za dekoraciju prostora. Njihovi duhovni i politički nasljednici danas su ugledni redatelji i „kulturnjaci“, iako im mentalni sklop nije evoluirao dalje od šume i primitivne mržnje i zavisti prema neistomišljenicima. Licenca ovlaštenih mrzitelja daje im za pravo ne samo da mrze, nego i da u svojoj inverziji i perverziji druge prozivaju za govor mržnje. Mržnja prema drugačijem mišljenju neizostavni je dio mentalnog sklopa svakoga jugoslavenskog narkomana.

Postoji i nešto jadnije od Frljićeve mrziteljsko-šumske etike i hudojamske estetike

Iako su stvarno dio „mainstreama“ - proračunski nametnici u službi režima i moćnoga kultur-establismenta „Jugosfere“ - frljići se jako trse okititi krunom subverzije i disidentstva te se prikazati kao antisistemski glas kritičke javnosti. Prostota ne bira sredstava i ničega se ne srami. Frljić bi zapravo bio jako sretan kad bi mu netko zabranio neku predstavu ili ga fizički napao. Tako bi dobio pseudo-legitimaciju svoje pseudo-subverzivnosti i stekao poziciju žrtve iz koje bi još manijakalnije animalizirao i za sada verbalno dekapitirao svoje neistomišljenike. I baš zato ni u kom slučaju ne treba zabranjivati Frljićeve predstave, kao niti ostali srodan fekalni sadržaj; treba ih tek skinuti s proračuna i zaustaviti umobolnu praksu financiranja vlastite autodestrukcije. Sloboda govora podrazumijeva i slobodu govora mržnje, pod uvjetom da se ne poziva na nasilje. Doduše, u Frljićevu slučaju posljednja predstava vrlo jasno poziva na nasilje i ubijanje (pod krinkom tobožnje satire), no očekivati od hrvatskog pravosuđa, kadrovski i mentalno taoca propale jugoslavenske (pa)tvorevine, da radi svoj posao bilo bi posve iluzorno. Similis simili gaudet.

Na kraju valja istaknuti kako postoji i nešto još gore i jadnije od Frljićeve mrziteljsko-šumske etike i hudojamske estetike. A to je politički i kulturni establishment koji doživljava ideološke orgazme na njegove predstave ili pak traži da bude viđen na tim predstavama kako bi tako legitimirao svoj kulturni habitus. Kome je Frljić sinonim kvalitetne kulturne ponude i svjedožba umjetničkih preferencija, taj ima ozbiljnih problema s estetskim kriterijima i s poznavanjem prave kulture i umjetnosti. Tamo gdje je frljićizam kulturni kriterij, tamo kulture nema. A sve dok je Frljić kulturni kriterij ljevice u Hrvatskoj, pa tako i čelnika najveće oporbene stranke, Hrvatska će biti defektna država. Frljićizam je moguć samo u defektnoj Hrvatskoj, Hrvatskoj koja je predmet sprdnje okolnih, čak i manjih država. U ozbiljnoj državi Frljić bi bio tek ogledni primjerak netalentiranog redatelja i jadnoga čovjeka ogrezlog u mržnji i primitivizmu. Hrvatska, nažalost, nije ozbiljna država, nego mjesto odakle mladi i sposobni ljudi bježe glavom bez obzira, ali frljići i ostali žderači proračuna ostaju (jeste li čuli da je iz Hrvatske iselio itko tko je Hrvatsku okvalificirao kao fašističku i netolerantnu zemlju?). Njima, „antifašistima“ od formata, lijepo je živjeti u državi koju nepatvoreno mrze i nemilosrdno u novčanik i na bankovne račune trpati kune. Srcu im i džepu najdraže, ustaške kune.