Pravila političke igre: Dvadeset pet godina od pada Berlinskog zida

Kad je 9. studenog 1989. godine u 18 sati i 53 minute član tadašnje vlade DDR-a na novinarsko pitanje o tome kada će stupiti na snagu zakon kojim se ukida ograničavanje prava građana DDR na putovanje odgovorio „Dakle, kako se meni čini … odmah, smjesta“ tisuće građana Istočnog Berlina krenule su na granični prijelaz u Bornholmer Strasse, a u 22,30 granica je na tom prijelazu bila otvorena.

Otpor istočnonjemačkog režima i njegova represivnog aparata volji naroda odjednom je postao besmislen. Bilo je to finale raspada režima, koji je započeo u rujnu kad se dogodio najveći egzodus istočnonjemačkih građana nakon podizanja Berlinskog zida 1961. godine. Reforme, koje je u Rusiji pokrenuo Mihail Gorbačov, nastojeći srušiti staljinistički politički model, ali ne i napustiti komunizam, odrazile su se na cijeli blok komunističkih zemalja, a posebno na Poljsku i Mađarsku. Mađarska je 23. kolovoza 1989. godine maknula željeznu zavjesu prema Austriji, a samo nekoliko dana poslije, početkom rujna, 13 tisuća istočnonjemačkih državljana prebjeglo je preko Mađarske u Austriju. Režim se počeo urušavati, a Erich Honecker, šef DDR 18. je listopada morao podnijeti ostavku.

Kraj 1989. godine zemljama Srednje Europe, koje su se nakon Drugoga svjetskog rata našle pod ruskom okupacijom i u kojima je uspostavljen rigidan azijatski nedemokratski poredak, bio je obilježen optimizmom. Te su države pretrpjele strašne žrtve: berlinskoga ustanka 1953. godine, budimpeštanskog  (čiji se slom obilježavao ovih dana) 1956., praškog proljeća 1968. Svaki put građani država pod ruskom vlašću upozoreni su da je „socijalistički poredak“ ondje uspostavljen intervencijom Crvene armije, sukladno teoriji „socijalizma u jednoj zemlji“, „socijalizma“ koji se širi vojnom intervencijom i kolonijalizacijom.

Te 1989. godine Rusija više nije imala snage pokrenuti vojnu mašineriju, a u Moskvi je na vlasti bio modernist kojem nije padalo na pamet narediti pokrete trupa. Danas, kad „Rusija vraća svoje dostojanstvo“ oni koji se dive Putinu otvoreno s prezirom govore o Gorbačovu, kao onome koji je izazvao njihovu najveću „povijesnu sramotu“. Vladimir Putin je u vrijeme kad je padao Berlinski zid bio operativac ruske tajne službe u okupiranoj Njemačkoj, vjerojatno zatečen procesima, erupcijom političke snage Nijemaca u okupiranom dijelu države i slomom kvazi-institucija okupacijskog režima. Oni s kojima je surađivao, koji su kolaborirali s ruskim okupatorom i sudjelovali u represiji nad sunarodnjacima, preko noći su isključeni iz javnoga života, a karijera, koja im je ostala na raspolaganju, bila je ona taksistička ili skladištarska.

Režimi u najrazvijenijim državama Srednje Europe, koje su bile pokorene od strane Sovjetskoga Saveza, urušili su se u kratkom roku, a demokratska tranzicija uglavnom je započela kapitulantskim scenarijem, u kojem su formirane posve nove političke elite. One, doduše, nisu uspijevale dugoročno preuzeti vodstvo u procesu demokratizacije, nego su se na scenu naknadno vraćali pripadnici mekog krila komunističkog režima, i glavnina tranzicijskog procesa provedena je kao proces pogodbe između mekog krila staroga režima i mekog krila novih političkih snaga.

Procesom pogodbene tranzicije reforme su se provodile postepeno, nove demokratske institucije gradile se sporije, ali su rezultati takvih procesa bili stabilniji i trajniji, zasnovani na kompromisu i širokoj društvenoj suglasnosti. Manje su uspješne zemlje, u kojima se tranzicija odvijala kao proces međusobnog sukoba dviju frakcija starog režima, u kome je ona strana koja je odnijela pobjedu zadržala čvrstu vlast i umjesto stvarne demokratizacije provodila svojevrsnu dirigiranu i nadziranu tranziciju.

Kad su se institucije komunističkog sustava počele raspadati, činilo se da je demokratski poredak moguće izgraditi u vrlo kratkom razdoblju. Pokazalo se, međutim, da je institucionalni okvir države, temelje pluralizma i demokratskog ustava moguće uspostaviti u nekoliko mjeseci, da je temelje slobodnog tržišta i privrednih sloboda moguće stvoriti u nekoliko godina, ali da stvarna uspostava demokratskog poretka nije moguća bez proteka duljeg vremena. Da bi javna uprava počela funkcionirati kao neovisna, bilo je potrebno obaviti barem dva-tri ciklusa smjene vlasti kako bi javni službenici postali svjesni da svoj položaj ne duguju političkoj lojalnosti trenutnim vlastodršcima, nego stručnosti i znanju. Još teže je bilo stvoriti pretpostavke za autonomiju sudbene vlasti, bez koje nema sustava vladavine prava. Ali, i kad je „država“ do neke mjere postavljena, ostalo je pitanje demokratskog društva. Autonomne institucije građanskog društva i građanska kultura grade se generacijama, a iako smo u drugoj polovini treće decenije demokratizacije, još uvijek ne možemo tvrditi da je i u najuspješnijima od srednjoeuropskih novih demokracija izgrađeno građansko društvo koje bi u pravom smislu riječi bilo usporedivo s onima u konsolidiranim europskim demokracijama.

Za razliku od optimizma koji je prije 25 godina vladao u najvećem dijelu Srednje Europe, Hrvatska tada nije imala razloga za nj. Njena se komunistička nomenklatura, doduše, raspala vrlo slično kao i češko-slovačka, istočnonjemačka, poljska ili mađarska, a nove su se političke elite počele oblikovati i postajale su javno prepoznatljive. U posljednjim sukobima unutar staroga režima pobijedilo je meko krilo, koje je bilo spremno na odlazak s vlasti, ali ostanak u političkoj areni, a nakon toga na sudjelovanje u nekoj vrsti pogodbene tranzicije.

Međutim, okvir u kome je Hrvatska, zajedno sa Slovenijom, u kojoj se istovremeno razvijala politička alternativa, usporediva s onom u ostatku Srednje Europe, bio je definiran federalnim okvirom, koji je sve više gubio odlike kakve-takve podjele moći i kompromisa, i postajao zarobljenikom rigidnoga nacional-boljševičkog režima uspostavljenoga u Srbiji. Bila su, doduše, uspostavljena dva konkurentska politička projekta – velikosrpski i jugo-unitaristički, ali oba su imala zajedničke „socijalne vrijednosti“ i jednak odnos prema demokratskim pokretima u dvjema srednjoeuropskim republikama tadašnje Jugoslavije. Razdoblje od kraja 1989., dakle, vremena pada Berlinskog zida i raspada komunističkih poredaka u Srednjoj Europi, pa do 1991. i početka otvorene agresije, bilo je vrijeme permanentnih prijetnji državnim i vojnim udarima, od strane rigidnih komunističkih aktera, zaklinjali se oni na „očuvanje Jugoslavije“ ili otvoreno podržavali Miloševićev velikosrpski projekt.

Pritom su saveznike uporno tražili u onima, koji su se tek spremali srušiti „ponižavajući“ sustav, što ga je u Rusiji formirao Gorbačov. Za one koji su pripremali „obranu Jugoslavije“ ili velikosrpski scenarij zasnovan na Memorandumu SANU iz 1986., koji nije bio samo radikalno nacionalistički dokument, nego i projekt zasnovan na modelu rigidnoga komunističkog sustava, državni udar protiv Gorbačova došao je prekasno – u kolovozu 1991., a ni ishod tog udara nije bio onakav kakav su očekivali.

Ako Hrvatska nije dobila priliku za velike nade, koje su se drugim srednjoeuropskim državama otvorile 1989., u dvadeset pet tegobnih godina nadoknadila je zaostatak i danas, kao i te države, pripada i Europskoj uniji i NATO savezu. Blok koji se 1989. raspadao, sada se ponovno konsolidira, a Putin mu je „vratio izgubljeno dostojanstvo“. Hrvatska je danas, srećom, izvan interesne sfere tog bloka, čvrsto u Euroatlantskom savezništvu. U 25 godina intenzivnoga političkog života euro-atlantizam je ostao sinonimom za konsolidiranu demokraciju, ljudske i privredne slobode.