Politika sluganskog popuštanja kao 'provjereni recept'

U tom smislu jasno je da vladajući političari u odnosu prema unutarnjim političkim akterima kao i u odnosu prema drugim državama (i ostalim subjektima međunarodnoga prava) moraju djelovati pragmatično.

Cilj real-političkog djelovanja (Matoš: šah se politički igra glavom, a ne srcem) postizanje je što veće koristi iz aspekta državnih i nacionalnih interesa. Ako se ponegdje čine ustupci i kompromisi onda iza tih ustupaka i kompromisa stoje državni interesi, tj. procjena o njihovoj nužnosti u određenoj konkretnoj političkoj situaciji. Tako je to kod samosvjesnih i državotvornih naroda.

Kod naroda naviklih na ropski položaj i podređenu ulogu u međunarodnim odnosima nakon nekog se vremena stvara tzv. kompleks manje vrijednosti.

Taj kompleks posebno se ocrtava kod političke elite dotičnog naroda koja - ako većne služi kao transmisija interesa neke druge, moćnije države/država (tzv. kompradorske elite) - redovito u odnosu prema drugim državama nastupa iz sluganske pozicije politike popuštanja i stalnog pristajanja na kompromise koji su štetni po nacionalne odnosno državne interese.

Hrvatska je svoje uspjehe devedesetih postizala protivno zahtjevima tzv. međunarodne zajednice

Kako u tom pogledu stoji Hrvatska?

Ako kao nultu točku izmemo 30. svibnja 1990., tj. početak demokratskih promjena koje su dovele do stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države, onda možemo govoriti o dva razdoblja: o Tuđmanovu razdoblju koje traje do kraja 1999. i o razdoblju nakon Tuđmanove smrti. Iako se i u prvome razdoblju mogu pronaći kapitulantski potezi koji su išli na štetu nacionalnih interesa (kriminalna pretvorba i privatizacija koju su svesrdno poticali tzv. savjetnici iz zapadnih zemalja, Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, abolicija velikosrpskih pobunjenika itd.), Tuđman je kao kriterij za vođenje unutarnje i vanjske politike uvijek postavljao interese hrvatskog naroda i hrvatske države.

Ne u jednom slučaju Tuđman je vodio politiku kojoj se protivila tzv. međunarodna zajednica. I ne bi bilo netočno ustvrditi da je Hrvatska sve svoje političke uspjehe – na unutarnjem i vanjskom planu – postigla baš suprotno zahtjevima međunarodne zajednice. Suprotno stavu međunarodne zajednice o nužnosti očuvanja Jugoslavije, Hrvatska je 1992. postigla međunarodno priznanje.

A i nekoliko godina kasnije, vojno-redarstvena akcija „Oluja“, kojom su vraćeni okupirani prostori, provedena je protivno stavovima većina zemalja famozne međunarodne zajednice koje su bile na poziciji očuvanja statusa quo - što je podrazumijevalo opstanak tzv. republike srpske krajine. Već 1996. stvara se geostrateški projekt „Zapadni Balkan“, a zbog Tuđmanova rezolutnog protivljenja tom konceptu, mediji na daljinskom upravljaču izvana nastoje stvoriti percepciju o navodnoj izolaciji hrvatske države.

Svi, dakle, bitni uspjesi devedesetih nisu bili rezultat sluganskog popuštanja, nego Tuđmanova odrješitog državničkog stava afirmacije hrvatskih interesa. Tamo gdje su postojali kompromisi u pravilu se radilo o taktičkim ustupcima kao dijelu šire državničke strategije.

Prosvijećeno sluganstvo vladajućih političara

Tuđman je kao kriterij za vođenje vanjske politike uzimao staro diplomatsko-političko pravilo – do ut des (dajem da daš) i naglašavao je važnost jednakih kriterija, nasuprot dvostrukim pravilima koje velike sile tako rado vole demonstrirati u odnosu prema manjim državama. Male države kad se odreknu ustrajanja na načelima izbijaju si sve adute u međunarodnoj politici.

Što Hrvatska dobiva nakon 2000. godine kad „demokratizacija“, „europeizacija“ i „liberalizacija“ okićene velikim zastavama slobode ulaze u hrvatski politički život? Povrat neokomunističke klike na vlast (Soros: „bivši komunisti su moji najbolji demokrati“, a najbolji su zato što ih je zbog prošlosti najlakše držati na uzici, nap. D. D.), inaugurirao je „prosvijećeno sluganstvo“ kao glavnu misao vodilju i modus operandi vladajućih političara na unutarnjepolitičkom i vanjskopolitičkom planu.

Sanaderova misao da „EU nema alternative“ najbolji je sublimat te i takve politike koja u Hrvatskoj nije donijela nimalo bolji i prosperitetniji život građana (najbolji indikator toga je masovno iseljavanje koje se, kao dio specijalnog rata protiv Hrvatske, namjerno potiče, ne samo uništavanjem ekonomije, nego i time što se Hrvatsku želi ogaditi u očima mladih ljudi), ali je Hrvatsku činila sve slabijom i sve ranjivijom, a hrvatskome narodu oduzela je svaki ponos i svako dostojanstvo. Podvijanje repa pred ucjenama izvana ili pred „pupovečkim“ ucjenama iznutra donijelo je uvijek nove i nove ucjene, ultimatume i pritiske. Jedna ucjena rađa drugom i tako se stvara začarani krug hrvatskog sluganstva. Naime, tko od sebe učini crva, kasnije se ne može tužiti što ga gaze (I. Kant).

Čekaju nas nove ucjene i pritisci

Posljednja događanja u Hrvatskoj, kao što su ratifikacija tzv. Istanbulske konvencije, za koju su glasovali svi HDZ-ovi „demokršćani“ osim Ivice Tolića (kao što su svojedobno Sanaderovi demokršćani glasovali za tzv. antidiskriminacijski zakon), izmještanje HOS-ove ploče iz Jasenovca u Novsku, prepuštanje tzv. kurikularne reforme HNS-u ili najave popuštanja u sporu sa Slovenijom, generirat će daljnje ucjene i pritiske.

Kao što je nakon donošenja antidiskriminacijskog zakona bio otvoren prostor za kaznene progone svih onih koji se protive nametanju homoseksualne ideologije, tako će nakon ratifikacije Istanbulske konvencije biti stvoreni pravni okviri za daljnje sudske progone svih onih koji će „diskriminirati“ pristaše tzv. gender ideologije. Sudsko suzbijanje dobra i promicanje nakaznosti redovita je pojava u današnjoj moralno i ljudski ruiniranoj Europi.

Nakon izmještanja HOS-ove ploče u Novsku Pupovac je već najavio uklanjanje ploče i iz tog mjesta i Vladi naredio da propiše zakonsku zabranu pozdrava „Za dom – spremni!“. Vjeran Zuppa, kao ideolog ljevice, označio je kurikularnu reformu najboljim instrumentom za „dubinske promjene“ društva, a HDZ je upravo to područje jednako kao i kulturu prepustio jugofilnoj ljevici.

Popuštanje u odnosu sa Slovenijom, koje je sve izglednije, bit će jasan znak Srbiji i BiH da i one pokušaju na račun hrvatske „malo“ proširiti svoj teritorij. Simptomatično je pritom da vladajući političari – neovisno o kojoj je vladi riječ - redovito podvijaju rep i popuštaju u odnosima s državama bivše Jugoslavije, dok sukobe kao da potenciraju dok je u pitanju, primjerice, Mađarska. Netko očito žarko želi geopolitički i mentalitetski ostanak Hrvatske u Jugoslaviji te istodobno zaoštravanje odnosa sa zemljama srednje Europe.

Klateži je lakše djelovati u mraku balkanske krčme, gdje se korupcija i lopovluk – prema balkanskoj poslovici „ruka ruku mije“ - prešutno pravosudno toleriraju (osim u slučaju međustranačkih sukoba), nego izići na svjetlo dana i prema onoj Starčevićevoj da se „čist posao ne boji svjetla“ jasno pokazati račune. Balkanski mediokriteti, „homo balcanicusi“, boje se iskoraka u drugo (geo)političko, ekonomsko i kulturološko okruženje jer u njemu ne mogu ponuditi ništa osim vlastite moralne i ljudske nakaznosti. Lakše je plivati u balkanskome mulju.

Politika sluganskog popuštanja u posljednjih nešto manje od dvadesetak godina pokazala se kao nabolji recept za svekoliko političko propadanje (i ekonomsko dakako, jer kolonije ne donose bilo kakve gospodarske programe), jednako kao što je odrješita politika inzistiranja na jednakim kriterijima i zasutupanju nacionalnih interesa devedesetih bila jamac izborenih unutarnjepolitičkih i vanjskopolitičkih političkih, diplomatskih i vojnih pobjeda.

Svi politički potezi posljednjih mjeseci ukazuju na „stabilnost“ i kontinuitet „trećejanuarsko“-sanaderovske politike sluganskog popuštanja i držanja Hrvatske na Zapadnom Balkanu. Ako se vladajući „inkluzivni“ političari ipak dosjete da su kao jedinke pozvani na slobodu i samopoštovanje, a kao političari na državničko i ravnopravno zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa unutar i izvan hrvatskih granica, nitko ne će biti sretniji od pisca ovih redaka. Hrvatska je danas bolesnik pred terminalnom fazom maligne bolesti, a smrad u balkanskoj krčmi postao je nepodnošljiv. I ako se vrlo skoro ne pripusti barem malo svježeg zraka, bit će prekasno za bilo kakvu medicinsku intervenciju.