Političari očito imaju peh, kampanja se preklapa sa športskim natjecanjima

Kampanja se preklapa s velikim i malim športskim natjecanjima u kojima nastupaju hrvatski športaši. Prvo Europsko prvensttvo u nogometu, zatim Sveučilišne igre, pa Olimpijske igre i na koncu kvalifikacije za LP i EL hrvatskih nogometnih klubova.

U jeku kampanje dovršile su se OI koje su za Hrvatsku bile najuspješnije dosad. Nije prošlo niti par dana, a već su počeli susreti odlučnog kola za ulazak u navedena nogometna natjecanja.

Jučer, 24. 08., GNK Dinamo se kvalificirao u LP, a danas bi se mogli kvalificirati i Lokosi i Hajduk, a to može odrediti javno mnijenje o klupskom nogometu i samim time utjecati na volju birača.

U tom kontekstu čak niti najbizarnije političke vijesti, pa čak niti neprimjerene izjave i postupci političara ne mogu dospjeti na početak vijesti, na naslovnice novina i portala.

Političari očito imaju peh. Povrh toga ne snalaze se predobro s rezultatima športaša. Malo bi ih svečano dočekali, malo ne bi.

Nastoje balansirati između velikih obećanja koje neće ispuniti i suzdržavanja od svega što nadilazi javnu čestitku. Prvog se boje kako ne bi izgubili glasove jer javnost je uglavnom svjesna kako športaši u tom odnosu izvlače deblji kraj, a drugog jer uglavnom ne znaju što bi rekli. Možda u toj situaciji i športaši imaju peh.

Je li to dobro ili ne? Ako je točno to kako će rezultati nadolazećih izbora biti podosta nalik rezultatima prethodnih, što su mnogi sumnjali već pri prvim glasovima o prijevremenim izborima i pitali se stoga razumno pitanje – Čemu uopće izbori? – to se čini dobrim.

Političari na prvi pogled imaju peh, jer ih šport zasjenjuje kampanju i uspjesi športa neuspjehe politike čine još većima. Usto, čini se da političari ponavljaju sve već rečeno u prethodnoj kampanji, pa možda i nije toliki peh, jer da nema športa bilo bi još jasnije da nemaju ništa novo za obećati. Dakle, ako političari nemaju ništa novo za ponuditi, čega su očito i sami svjesni, pa trube o nastavljanju započetog, onda je dobro da su ih športaši zasjenili.

Povrh toga, očito su se među prve teme kampanje nagurale gospodarske što je pravo čudo za tuzemne neprilike. Tu se pak radi o tome tko ima pametniji plan uštede i vraćanja ogromnog duga, a da pritom izbjegne reći kojim će to državljanima s pravom glasa ukinuti radno mjesto, uskratiti dio plaće, beneficije, prava itd.

Rasprava o javnim kompanijama je najgore politikantstvo, jer one nisu u rukama države i nacije, nego političkih stranaka, pa tko nije u stranci, od njih niti nema koristi.

Istovremeno se kao i uvijek rasplamsala rasprava o financiranju vrhunskog športa koja dakako neće dati rješenja. Zanimljivo je da se te dvije teme također izbjegava povezati, jer načelno u vrijeme štednje štedi se i na športu, a to ovih dana nitko ne želi javno reći.

Konačno, pitanje je i u kojem športu? Kakav je to super rezultat postigla nogometna reprezentacija osim ako tko objektivno ne drži da je već i plasman maksimalan uspjeh?

Studentska natjecanja su takva kakva jesu i uglavnom ih se omalovažava, iako je studiranje i bavljenje športom u nekim sustavima pravilo, a ne iznimka.

Momčadski športovi na OI su podbacili osim ako... (vidi prije spomenuto). Nogometni klubovi čak i ako svi prođu u europska natjecanja biti će „kante za napucavanje" jer nemaju igru. U tom svjetlu, jedini koji preostaju su individualni športaši koji nose ovogodišnje hrvatske uspjehe.

Možda pomalo poetski, ali svakako i činjenično utemeljeno, uspjeh individualnog športa sličan je uspjehu individualnog birača na nadolazećim izborima.

Na mjestu puno treninga i uvježbavanja, analiziranja i popravljanja pogrešaka u športu, kod državljanina s pravom glasa stoji puno razmišljanja i analiziranja kako ne bi ponovila/o prethodne pogreške, jer nakon 20 godina greška postaje ne iznimka, nego pravilo ili sustavna pogreška i malo toga može se nazivati pehom.