Pobjeda u Oluji nije potpuna dok se god sudi hrvatskoj šestorci u Haagu

Spomen je to na 22. obljetnicu vojno-redarstvene akcije „Oluja“, u kojoj su hrvatski branitelji početkom kolovoza 1995., u samo 72 sata, na bojišnici dugačkoj 630 km, primjenom doktrine zračno-kopnene bitke, doslovce pomeli agresorsku vojsku tzv. Republike Srpske Krajine i oslobodili više od 10 000 kvadratnih kilometara hrvatskog teritorija. „Narodna fešta“ održana je u Slunju gdje je koncert održao najnapadaniji, ali ujedno i najpopularniji hrvatski pjevač Marko Perković Thompson.

Ni ovogodišnja proslava 22. obljetnice Oluje nija mogla proći bez incidenata i provokacija, pa je tako u Kninu tijekom proslave – zbog skandiranja „Za dom spremni“ – uhićen ratni zapovjednik Devete bojne HOS-a Marko Skejo zajedno s nekolicinom HOS-ovih suboraca. Nekoliko dana prije proslave Inicijativa mladih za ljudska prava (duboko humanistička udruga koja nikada nije zatražila osudu bilo kojeg zločina nad hrvatskim narodom) prikupljala je potpise kojima je od Vlade RH zatražila ispriku zbog srpskih žrtava Oluje.

Od Carla Bildta do „Inicijative mladih za ljudska prava“

I dok se na potez navedene Inicijative može odmahnuti rukom, riječ je, naime, o još jednoj „ljudskopravnoj“ udruzi prištekanoj na proračun nekoga od mnogih soroša koji humanistički djeluju diljem Europe, treba nas čuditi činjenica što i hrvatski politički dužnosnici imaju potrebu spominjati srpske žrtve u vrijeme same svečane proslave. Nema dvojbe da svaki zločin treba osuditi, pa tako i zločine nad Srbima u vrijeme „Oluje“, no sigurni smo da se na proslavama savezničkih država ne spominju niti Dresden niti Hiroshima i Nagasaki. Njihovo bi, naime, spominjanje značilo priznanje da su zločini imanentni postupanju savezničkih vojski tijekom Drugoga svjetskog rata. Toga bi trebali biti svjesni hrvatski političari, pri čemu mislimo na one političare koji žrtve spominju dobronamjerno, posebno s obzirom na činjenicu da je stalnim medijskim ponavljanjm hrvatskih zločina i istodobnim prešućivanjem zločina agresora stvorena nerealna slika povijesne istine obrambeno-oslobodilačkog Domovinskog rata. Dobro je tako što svi hrvatski građani znaju za Aleksandru Zec (njezini ubojice predstavljaju patološke tipove kakvih ima u svakoj vojsci i svakome narodu), ali je sramota i oblik nacionalne patologije činjenica što većina hrvatskih građana u isto vrijeme ne zna niti za jedno ime od 400 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu. O tome frljići ne rade predstave, jer im te predstave ne mogu donijeti zaradu, ugled i „antifašistički“ image.

Kriminalizacija „Oluje“ predstavlja „udruženi zločinački pothvat“ na političkoj, pravnoj, medijskoj, diplomatskoj i psihološko-propagandnoj razini koji se vodi još od samog kolovoza 1995., od u svojoj biti kriminalnih poteza Carla Bildta koji je napadao Hrvatsku zbog „Oluje“, ali nije imao potrebu osuditi genocid u Srebrenici. Kasnija postupanja Haaškog sudišta bila su samo nastavak Bildtove (kao i britanske) strategije kriminalizacije „Oluje“ koja je jako zasmetala određenim centrima moći u Europi koji su se nadali ponovnoj obnovi Jugoslavije pod srbijanskom dominacijom.

Haag je predstavljao malj domaće pete kolone

Provedbom „Oluje“ potpuno je promijenjen odnos snaga na prostoru bivše Jugoslavije i zadan snažan udarac svim onim snagama koje su podupirale velikosrpsku politiku, od Beograda do Londona i Pariza. Velikosrpska ideja koja je 400 godina puzala na Zapad i okupirala hrvatske zemlje poražena je u manje od četiri dana! Haaško mrcvarenje hrvatskih generala bila je osveta tih istih središta moći Hrvatskoj i samo je činjenica da su se u određenom trenutku hrvatski interesi poklopili s američkima zaslužna što sudski epilog nije bio kao i u prvostupanjskoj presudi. Oslobađajuće presuda iz studenog 2012. bila je veliki šok ne samo za Begrad, nego i za domaću petu kolonu koja je doslovce živjela od kriminalizacije „Oluje“ i progona hrvatskih branitelja i generala. Nakon što je oslobađajućom presudom izgubila malj kojim je do tada mogla mlatiti hrvatski narod, ista ta domaća moralna klatež – raspoređena u nekolicini „ljudskopravnih“ udruga – krenula je u novu apostolsku misiju propovijedanja „antifašizma“ i izmišljanja ustaških zmija po Hrvatskoj. Bitno je da se ima čime udarati po većinskom narodu, a sredstvo udaranja od manje je važnosti. Ni nakon pet godina od oslobađajuće presude nismo tako dočekali ispriku od Žarka Puhovskog koji je kao čelnik HHO-a iznosio neistinit podatak od 600 srpskih, dok i sama haaška presuda spominje utvrđene 44 žrtve.

Vojna pobjeda nije potpuna dok se sudi hrvatskoj šestorci u Haagu

Vojna operacija „Oluja“ nije značila samo oslobođenje hrvatskih teritorija, nego je riječ i o operaciji koja je spriječili genocid u Bihaću i omogućila uspostavljanje mira u BiH. No, taj je mir uspostavljen na na nepravdi, tj. na legalizaciji zločinačke tvorevine Republike Srpske i na kasnijoj majorizaciji hrvatskog korupusa u Federaciji BiH. I zato se moramo složiti s dr. sc. Tomislavom Jonjićem da „i Beogradu i njegovim eksponentima u hrvatskim zemljama, koji traže ili očekuju ispriku zbog Oluje, treba kazati: da, doista dugujemo ispriku! Dugujemo ispriku i Hrvatima i Bošnjacima i Europi zbog toga što Hrvatska vojska u kolovozu 1995. nije oslobodila i Banja Luku, i ostatak okupiranog područja BiH“. A hrvatski diverzanti već su bili u samoj Banjoj Luci!

Izuzev Beograda (što nas ne treba niti najmanje brinuti) i nekolicine ništarija raspoređenih po tzv. ljudskopravnim udrugama nitko releventan više ne dovodi u pitanje operaciju „Oluja“, a potvrdu njezine legitimnosti dao je ovih dana i trenutni  američki ministar obrane. Oluja je temelj Domovinskog rata, a kao što je ovih dana rezolutno izjavio ministar obrane Damir Krstičević – Domovinski rat je jedini temelj Republike Hrvatske. No, hrvatska pobjeda u „Oluji“ u Domovinskom ratu ne može biti potpuna dok se god u Haagu sudi hrvatskoj šestorci iz BiH. Hrvatska i BiH u vrijeme rata predstavljale su jedno „veliko ratište“, a i HV i HVO jedne hrvatske snage. Postizanje oslobađajuće presude hrvatskoj šestorci utoliko bi trebao biti imperativ hrvatske politike vanjske i diplomacije u ovome razdoblju, jer je jasno da bi potvrda oslobađajuće presude nanijela ogroman udarac ostacima ostataka hrvatskog naroda u BiH (prilikom sljedećih pregovora o eventualnom preustroju BiH etička pozicija ne će biti ista u slučaju osuđujuće ili oslobađajuće presude). A što u tom smislu reći na činjenicu da bi do kraja godine trebala bi biti objavljena pravomoćna presuda u tom predmetu, a hrvatski mediji o tome ne pišu ništa? Kao i u slučaju generala Gotovine, mnogi petokolonaši potajno se vesele mogućoj osuđujućoj presudi „Tuđmanovoj Hrvatskoj“, jer kako Ljermontov reče za njihove ruske kolege petokolonaše: „Kako je slatko mrziti domovinu i žurno čekati propast njenu“.

„Oluja“ je velika hrvatska vojna pobjeda, no dok se god sudi hrvatskoj šestorci u Haagu i dok se progone ratni zapovjednici zbog pozdrava pod kojima se ginulo u vrijeme Domovinskog rata, mi ne živimo u ozbiljnoj državi, nego u „nedovršenoj Hrvatskoj“, u državi koja je hrvatska po svom imenu, ali u njoj ima premalo hrvatskog sadržaja. A dok je god tako, dok se god u Hrvatskoj ne provede moralna i duhovna katarza od korova jugoslavenstva, komunizma i petokolonaštva, niti gospodarstvo u njoj ne će funkcionirati, jer je i ono samo odraz moralne i duhovne kaljuže u kojoj živimo. Upravo je jugo-komunističkih i petokolonaški talog uništio hrvatskog gospodarstvo od vremena privatizacije do danas. Egzodus mladih upravo je tragična posljedica činjenice što nismo uspjeli kapitalizirati vojne pobjede iz vremena Domovinskog rata i što Hrvatsku učinili prosperitetnom zemljom. Nadamo se da će generacije koje dolaze uspjeti izvršiti tu zadaću i da svoj kruh ne će morati tražiti po pustopoljinama moralno i duhovno oronule Europe.