Osamdeset godina krivotvorenja povijesti: Mit o Đoki Patkoviću

U kuloarima, čak i u vrijeme bivše države, ispod glasa, ali podrugljivo, prepričavao se vic o Miki Špiljku, koji, otprilike, glasi ovako: 'U prvom izdanju Enciklopedije Jugoslavije, pod natuknicom Mika Špiljak, zapisano je partizan i postolar.' Zbog takvog priprostog opisa, pobunio se drug Mika: 'Čekajte drugovi, ipak sam ja na nekoj funkciji, ne može to tako', pa je u drugom izdanju iste enciklopedije pisalo 'Mika Špiljak - partijski radnik, samostalni kožarski obrtnik'. Kako je drug Mika u međuvremenu napredovao, u trećem izdanju pisalo je: – 'Mika Špiljak, državni i partijski dužnosnik i inženjer kožarstva'. Nakon što je Mika Špiljak godine 1983. postao predsjednik Predsjedništva SFRJ, u najnovijem izdanju enciklopedije, kako i priliči, pisalo je – Mika Špiljak, ugledni komunist i cijenjeni dermatolog'.

S obzirom na to da je kod nas sve moguće, nakon što je Hrvoje Klasić, jedni kažu – Mikin rođak, drugi tvrde – ugledni povjesničar, napisao umjetničko djelo o njemu, bajka o Miki dobiva nastavak, pa je Mika Špiljak od postolara, napredovao do uglednog državnika i revolucionara. Ovo je, a da nije komičan, tragičan, ukratko prepričan modus operandi kako su nakon 1945. nastajale izmišljotine i mitovi, čije repove i danas obilno "sole" hrvatski porezni obveznici i samostalna Republika Hrvatska, koju su isti ti "državnici i revolucionari" iz dna duše prezirali.

Svaki pokušaj razbijanja takvih mitova i pisanje istine proziva se neofašizmom, a povjesničari koji se usude dirnuti u ovu osjetljivu temu, etiketiraju se kao "revizionisti", s intencijom da je revizionizam nešto uvredljivo, a ne smisao i obveza svakoga tko se bavi poviješću i znanošću općenito, odnosno, utvrđivanje istinitih činjenica, neovisno o protoku vremena.

FOTO: Damir Ivanović i Franjo Katić, pripadnici ZNG-a (Privatna arhiva: Direktno)

Došao je iz dalekih šuma…

Kažu da povijest pišu pobjednici, a tako je bilo i poslije Drugoga svjetskog rata. Moć koju su pobjednici stekli ratnom pobjedom, a naročito diktatorski režim s totalitarnim ambicijama koji su poslije rata uspostavili, omogućavao im je pisati što god su htjeli i željeli. Tek jedan od brojnih takvih primjera mit je o Đoki Patkoviću, tzv. heroju narodno-oslobodilačke borbe iz Bobote, sela zemljopisno smještenoga u središtu zamišljenog trokuta koji čine Vinkovci, Vukovar i Osijek, a koje administrativno pripada Općini Trpinja u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

U Domovinskome ratu pobijedili smo 'pobjednike', i stekli pravo da sada mi 'pišemo povijest'. Međutim, mi smo umjesto diktature uspostavili demokratsku državu, umjesto revolucionarne propagande 'i pisanja povijesti' dali smo prednost profesionalnoj historiografiji, umjesto besramnih laži, odlučili smo se za istinu. To će zasigurno dugoročno dati rezultate, ali će zato još neko vrijeme ostaviti na životu dobar dio laži i mitova iz repertoara jugoslavensko-srpske komunističke epike. Jedan od čuvara i širitelja takve 'istine' svakako su i srpske Novosti, nacionalističko subverzivno glasilo kamuflirano u nacionalno-manjinski tjednik, a o ovom 'događanju naroda' Novosti kažu sljedeće: "Dva dana pre nego što se dogodio narodni ustanak u Srbu, meštani Bobote, sela u istočnoj Slavoniji, pružili su oružani otpor vlastima tadašnje Nezavisne države Hrvatske. Prve hice ispalio je Đoko Patković koji se zajedno sa Slavkom Matić 25. jula 1941. godine sukobio s ustaškom patrolom, pa su dvojica ustaša ubijeni…"

Iako ima više inačica pripovijedaka koje se prigodno ispredaju o Đoki Patkoviću, jedan je od besramnijih pripovjedača Jovan Tešanović, predsjednik 'Udruženja antifašističkih boraca i antifašista opštine Trpinja', koji na obljetnicama navodnoga prvog oružanog otpora ustaškome režimu, između ostaloga, ovako pojašnjava zašto Đoko Patković nikada nije proglašen narodnim herojem: "Đoko Patković je bio legenda, o njemu su napisane knjige, bio je dobar čovek i heroj, veoma komunikativan. Inače po struci je bio žandar. Iako mu mnogi u početku nisu verovali, kada su shvatili 'ko je on, stekao je poverenje svih koji su živeli u okolnim mestima naše opštine. On je prvi digao ustanak u Boboti. Nikada nije proglašen narodnim herojem, jer je izvršio samoubistvo. Došao je iz dalekih šuma, navratio je u Pačetin odakle je hteo u Bobotu gde je planirao da se obrati i ohrabri narod…"

Ako niste prestali čitati već kod 'dalekih šuma', od Tešanovića ćete još saznati kako je Patković "…noću, 7. februara 1942. godine, krenuo kroz atar iz Pačetina ka Boboti. Sneg je bio veoma dubok i od umora je zastao da se odmori, međutim zaspao je i dočekao zoru. Izdajnici su dojavili ustašama da je Đoko ovde i oni su opkolili njegovu kuću. Izašao je ispred njih i obratio se narodu, udario je bombu od zid, ali ona nije eksplodirala. Zatim je započeo rafal iz pušaka žandara, ali nijedan ga metak nije pogodio. Đoko Patković je tada uzeo pištolj i ispalio u sebe tri metka. Samo zbog toga nikada zvanično nije proglašen narodnim herojem…"

FOTO: Mirko Tarle (Privatna arhiva: Direktno)

Ako laže koza, ne laže rog!

 

Nadalje, budući da je 'drug Tešanović' tako kazao, nikome nije palo na pamet upitati, otkad je komunistima koji u svakom smislu negiraju religiju važno je li tko počinio samoubojstvo i nije li to, zapravo, u opisanim okolnostima osobito herojski čin, a kamoli pomoću jednostavnoga pretraživanja na internetu utvrditi kako je Tešanović u nesporazumu s dokazima. Kratki 'vodič za narodne heroje' kaže kako se Orden narodnoga heroja Jugoslavije dodjeljivao osobama kao priznanje za posebne zasluge u razdoblju od 1945. godine pa sve do raspada SFR Jugoslavije. Prvi narodni heroj bio je Petar Leković, a posljednji je bio Milan Tepić, koji je samoubilačkim potezom 29. rujna 1991. godine sa sobom u smrt odveo 11 hrvatskih branitelja. Josip Broz Tito bio je 'samo' trostruki narodni heroj, a orden su ukupno dobile 1322 osobe. Među njima, na desetine je pojedinaca koji su sebi oduzeli život, poput Slaviše Vajnera-Čiče, koji je "teško ranjen u borbama kod Berkovine, dokrajčio vlastiti život da ne bi pao u ruke neprijatelju"; Ignje Batrneka-Malog, koji se "borio junački, a posljednjim metkom oduzeo sebi život da ne bi pao u ruke neprijatelju"; Marije Vidović-Abesinke, "borila se do posljednjeg metka, kad joj je poginuo i posljednji suborac, teško ranjena, sama se ubila"; Vlade Bagata, "teško ranjen sam je sebi oduzeo život da živ ne padne u ruke neprijatelja"; Stjepana Bobineca-Šumskog, "teško ranjen u borbi s Nijemcima, Čerkezima i ustašama ručnom je bombom okončao vlastiti život"; Jadre Čipora, "ubio se posljednjim metkom da ne bi pao u ruke ustašama"; Rudija Čajevca, "da živ ne padne u ruke neprijatelju, izvršava samoubojstvo" itd. Svi su oni proglašeni narodnim herojima, samo Đoko Patković, eto – nije.

FOTO: Mirko Tarle s prijateljima (mladići s glazbalima); Privatna arhiva: Direktno

Dugogodišnja borba za istinu

Dugi niz godina, jedina osoba koja se, na žalost bezuspješno borila dokazati što se doista dogodilo u selu Bobota, u noći 25. srpnja 1941. godine, umirovljena je diplomatkinja i književnica dr. sc. Tuga Tarle, koja na taj dan, uvijek iznova, u nadi kako će je jednom netko 'čuti', a istina se napokon razotkriti, uporno piše: "Na današnji dan 1941. godine u Boboti je smrtno ranjen moj stric, tada tek dvadesetogodišnji mladić, Mirko Tarle. Tom je prilikom ranjen i njegov sudrug, ime mu, na žalost, ne znam te su obojica unutar tjedan dana od ranjavanja preminuli u bolnici u Vukovaru. Taj dan Srbi iz Bobote slave kao dan kad je započeo 'oružani otpor ovog sela fašističkom okupatoru', a čak i sami, u životopisu drugom svome heroju, Bogoljubu Vukajloviću-Lali, što je dostupno na internetu na više različitih stranica, pišu kako je Bogoljub Vukajlović 'pomogao Patkoviću pri atentatu na dvojicu ustaša koji su nadgledali vršidbu pšenice i sakupljali žito za njemačku vojsku'. Nadalje, u drugim tekstovima tvrde: 'Toga dana su Đoko Patković, Slavka Matić i Stevo Čonić noseći sanitetski materijal naišli na ustašku patrolu i pružili otpor. Patković je, ispalivši hice na patrolu, ubio dvojicu pozornika. Nakon toga je usledila odmazda ustaških vlasti... Patković je u februaru 1942. godine, tokom borbe, da ne bi pao ustašama u ruke, izvršio samoubistvo' – što je također bezočna laž. Na današnji dan Bobota i srpska mjesta u okrugu obilježavaju početak 'antifašističke borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika' veličajući Đoku Patkovića kao heroja, dok je prava istina o kojoj je moja obitelj morala šutjeti desetljećima ta da je Đoko Patković, čije ime danas nosi i njihovo seosko kulturno-umjetničko društvo, zapravo izvršio hladnokrvno ubojstvo dvojice mladića koji su svoje domoljublje, mladenački zanos i neiskustvo platili vlastitim životima. Kao prve žrtve komunističkoga terora u Slavoniji, cijela ih je Slavonija ispratila na vječni počinak. Neka im je pokoj vječni. Počivali u miru Božjem u slobodnoj Hrvatskoj, a ja ću se pobrinuti da istina o njima ostane sačuvana u kolektivnoj memoriji hrvatskoga naroda".

FOTO: Oglas - potraga za Đokom Patkovićem i Stevom Čonićem (Privatna arhiva: Direktno)

Što se, doista, dogodilo u Boboti?

Na drugoj stranici 32. broja Hrvatskoga tjednika iz kolovoza 1941. o Mirku Tarleu, između ostaloga je zapisano: "Poginuo je vrlo mlad, tek je počeo živjeti, ali ipak već je prije imao nekoliko puta priliku pokazati svoje hrvatsko domoljublje. Njegova živahna priroda i zanosni duh od rane mladosti nisu imali mira, nego sudjeluje u općoj hrvatskoj narodnoj borbi na način koji je svojstven mladeži. Godine 1938. sudjeluje na velikoj skupštini među biciklistima okićenim hrvatskim trobojnicama. U Virovitici dobro poznatom i zloglasnom Šoliću priređuje prkosnu podoknicu svirajući sa svojim prijateljima hrvatske nacionalne pjesme… Ostavlja braću, obitelj, drugove i odlazi za svojim višim pozivom da služi Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ostavlja Viroviticu i odlazi za ustaškog povjerenika u selo Bobotu. U svojoj službi postupa čovječno, tamošnji Srbi pokazuju se svakom prilikom zadovoljni njegovim postupkom i prema njemu su vrlo ljubazni i prijazni. Jednom zgodom jamčio je svojim životom za neke političke sumnjivce, toliko je povjerenje stekao u taj srpski živalj. Bio je premlad, bez iskustva, možda čak i naivan. Nije jadan znao ili nije htio vjerovati da je u svojoj novoj dužnosti bio okružen od onih zakletih neprijatelja Hrvata, od one ludo zanesene rase koja se nikako ne može priučiti na misao da ovo nije više velika Srbija, koji u svojoj ogrezlosti samo govore i sanjaju o nebu srpskom, kojima je i sam Bog Srbin. I pod prijaznom spoljašnjošću, oni su mu mislili smrt. Sve su dobro promislili i inscenirali.

One večeri, jamačno u dogovoru sa zločincima, nepoznati počinitelj načini veliki nered i razlupa vrata u seoskoj gostionici tako da je gostioničarka zatražila ustašku intervenciju. Na ovaj način mislili su privući ustaše za koje su već imali gotov plan. Mirko zaista pođe s jednim svojim drugom na uredovanje, pa kad izgrednika nisu pronašli na licu mjesta, pošli su u potragu za njim, a vodio ih je poljar, također Srbin. Ovaj pokaže na neke sumnjive ljude i izgubi se. Mirko se sa svojim drugom približi toj skupini sumnjivaca koja se sastojala od dvaju muškaraca i jedne žene. Nosili su neki sumnjivi paket. Naši ustaše približe se ovoj skupini, legitimiraju ih i da bi bolje pogledali paket, uzme ga Mirko, na svoju nesreću, u ruke. Pošto je legitimirao ljude, nijesu mu se valjda više činili sumnjivim. Ovu priliku iskoristi jedan od muškaraca, stupi korak nazad i strelovitom brzinom ispali iza leđa svakom ustaši u srce. Bio je to jedan otpušteni srpski žandar. I što je najžalosnije u tom cijelom slučaju, ispostavilo se kasnije da su zločincima pomogli da pobjegnu čak i neki od onih, za koje je nesretni mladić jamčio čak i svojim životom…"
Ono što se kasnije događalo, u korelaciji je s tekstom napisanim u tadašnjem Hrvatskom tjedniku. Naime, iako su Srbi u Boboti i okolici bili ogorčeni proglašenjem NDH, do Patkovićeva agitiranja u selu i provociranja hrvatskih vlasti, a napose do potpuno bespotrebnoga ubojstva dvaju državnih povjerenika, živjeli su mirno. Osim toga, u Boboti je djelovala jaka četnička organizacija "Petar Mrkonjić" osnovana 1921. godine, koja nije podupirala komunističku propagandu, niti je bogatim seoskim kulacima odgovarala komunistička demagogija o društvenom vlasništvu. U odmazdi koja je uslijedila nakon ubojstva povjerenika za selo Bobota, Mirka Tarlea i povjerenika za koloniju Ludvinci, Oldriha Hojera, uhićen je i dio seljana koji s počinjenim zločinom doista nisu imali ništa te koji su, naposljetku, potpuno nedužni strijeljani u Dudiku ili kasnije deportirani u Jasenovac.

U knjizi Dudik objavljenoj 1977. povodom 85. rođendana Josipa Broza Tita, u kojoj su brojni netočni podaci i pretenciozni zaključci, autori Dušan Lazić i Gojko Brana Majski ipak ne mogu ne zabilježiti ono što su svi u Boboti i okolici znali: "Toga dana izvršeno je odabiranje onih koji su određeni za streljanje i onih koji će biti upućeni u logore. Nikada niko neće saznati ko je sve učestvovao u pravljenju ovih spiskova. Od ovih mnogi nisu imali veze s Patkovićem, čak ni rodbinske... Jedino je Slavka Matić direktno učestvovala u ovom događaju".

Smatrajući ga za to odgovornim, seoskom probisvijetu i kokošaru, kako su ga mnogi nazivali, otpuštenom jugoslavenskom žandaru Đoki Patkoviću, veliki dio žitelja sela okrenuo je leđa. Na istoj se crti nezadovoljnika našao čak i Stevo Čonić, nazočan pri ubojstvu Tarlea i Hojera, a koji je, prema iskazima, pokušao Patkovića zaustaviti te večeri te je s vremenom njihova međusobna netrpeljivost postala tolika da su se razilazili gotovo u svim važnim pitanjima, dok naposljetku nije postala i tema političkog sastanka. U prilog tomu govore i neke od riječi koje je prije nego što si je oduzeo život, izgovorio sam Patković: "Mnogi misle da sam ja kriv za sve nedaće i krvoprolića. To nije tačno. Ustaški zločinci našli bi drugi izgovor za svoja nedela koja čine nad narodom i da nije mene... !"
Pokušaju samoubojstva koje je potom Patković izvršio, uz brojne druge očevidce nazočio je i trinaestogodišnji dječak, koji je taj događaj kasnije vjerno opisao. Jedna od njegovih izjava pred više svjedoka bila je: "Sneg je toga dana bio do kolena, dok su Đoku vukli na saonama, za njim je ostajao krvavi, crveni trag, a on je urlao od zadobivenih rana…".

FOTO: Žandar Đoko Patković (Privatna arhiva: Direktno)

Falsifikat komunističkih egzekutora

Prije nekoliko mjeseci, Tuga Tarle mi je ispričala: "Prije više godina, bila sam u Boboti u potrazi za istinom. Razgovarala sam s čovjekom koji je kao trinaestogodišnji dječak svjedočio nekima od navedenih događaja, između ostaloga i samoubojstvu Đoke Patkovića u središtu sela, ali ne onako kako to subnorovska sljedba prikazuje. Taj mi je Boboćanin, Trumbić se prezivao, ne znam je li još uvijek živ, već je i tada imao mnogo godina, potvrdio ono što je moja obitelj oduvijek znala – da su dva mladića, moj pokojni stric Mirko i njegov kolega, bili nenaoružani te da su u Boboti bili na zadatku čuvanja i nadziranja vršidbe žita na državnom dobru. Đoko Patković, organizator komunističke trojke u selu, umjesto da se pri večernjem susretu, na njihovo traženje, uredno legitimira, izvadio je pištolj i obojicu, na pravdi Boga, ustrijelio. Ponavljam, bili su samo njih dvojica mladića, nikakva ustaška patrola.

Kada je ubijen, moj stric Mirko Tarle bio je tek dvadesetogodišnji mladić, najstariji od četvero braće u dobrostojećoj obrtničkoj obitelji. Bio je prvo dijete u obitelji Julijane Arnold i Petra Tarlea, a ja sam dijete Mirkova mlađeg brata Đure, prvo dijete u obitelji poslije rata. Dobila sam ime koje nosim s pijetetom jer podsjeća na veliku tugu koja je zadesila našu obitelj gubitkom trojice njezinih članova, moga djeda i njegova dva sina, Mirka i Vjekoslava. Igrom slučaja, stric Mirko rođen je u Vukovaru, a baka je ondje, sve do 1956. godine, imala kuću koja se nalazila u neposrednoj blizini crkve sv. Filipa i Jakova. Ja ne sporim da su u mojoj obitelji bili simpatizeri ustaškog pokreta jer su željeli hrvatsku državu, kao što ne sporim ni to da je moj djed bio jedan od prvih komunista u Vukovaru, sudionik II. vukovarskog kongresa i urednik novina Radnička straža, ali kad se osvijestio i shvatio što je komunizam, pobjegao je od toga vraga, da bi mu njegovi bivši istomišljenici dvadeset godina kasnije ubili sina. Tri godine nakon sinove smrti uhvatili su i mučili i njega, a potom ga 21. prosinca 1944. godina pogubili bez suđenja, negdje u improviziranom logoru, u blizini sela Borki, na obroncima Papuka. U posjedu sam dokumenta na kojem je točan datum kad su ga ubili – dana 21. prosinca 1944. godine, a kao razlog pogubljenja navedeno je – 'denunciranje pripadnika NOP-a'.

Stric Mirko bio je izuzetno sposoban i vrijedan mladić, glazbeno nadaren, svirao je nekoliko instrumenata – harmoniku, gitaru, violinu… U ono je vrijeme bio vrlo naočit i zapažen momak, izrazito domoljubno nastrojen. Teško mi pada ovaj falsifikat komunističkih egzekutora jer je moj stric pristupio ustaškoj mladeži kao većina tadašnjih mladih ljudi, ali nije nosio pušku niti je sudjelovao u bilo kakvim vojnim operacijama. Smatram da je ustaška vlast, koja je u tom trenutku bila na poziciji tek tri mjeseca, bila nesmotrena i naivna kad je poslala nevične i nenaoružane momke na bilo kakav zadatak u takvo leglo u koje, po mome sudu, ni dan danas nije ušla službena hrvatska vlast te da je to selo i dalje država u državi. Prije nekoliko godina, kad sam sa znancem koji mi je to omogućio došla do svjedoka o kojemu sam govorila, čovjek nas je primio u svojoj kući u Boboti. Teško je taj prizor opisati – na zidu je visjela uramljena fotografija Slobodana Miloševića, pravoslavni sveci, na stolu srpsko Jelen pivo, na TV-u srpski program, kao da smo došli u kakvo selo u Šumadiju, a ne u Hrvatsku. Žao mi je što se nisam bolje snašla, pripremila, da zapišem sve što mi je govorio i što sam vidjela, ali bila sam jako uzbuđena, čak iznenađena što je pristao sa mnom o tom slučaju razgovarati…"

FOTO: Povjesnica bobotske škole (Privatna arhiva: Direktno)

Bajke u režiji Partije

Dana 8. veljače 1942. godine, od rana zadobivenih dan prije, pri pokušaju samoubojstva, Đoko Patković preminuo je u vukovarskoj bolnici, a potom je pokopan na pravoslavnome groblju u Vukovaru u, kako to tvrde srpski izvori, neoznačenom grobu, za koji su kasnije ipak saznale njegova sestra i majka te su ga nakon "oslobođenja" prenijele na bobotsko groblje gdje i danas počiva.

U razdoblju po okončanju Drugoga svjetskog rata u Boboti je zabilježen vrlo rani i žestok otpor politici kolektivizacije koju je provodila nova vlast, pa se pamti kako je 1945. u selu osvanuo grafit "Kralju Petre, dođi nam do žetve, jer nam Tito odnese sve žito."
O takvom stanju u selu govori i bilješka u ukoričenoj bilježnici pod nazivom Zapisnik za školsku povjesnicu, koju su bobotski učitelji počeli voditi još 1888. godine, a koja se danas čuva u Državnome arhivu. U njoj je učiteljica Mirjana Vojvodić zapisala: "U tome periodu dolazi i do neželjenih scena u Boboti jer ljudi zaboravljaju da se ratom i ustankom isterao samo neprijatelj iz zemlje, a da je tek posle rata trebalo provesti još žešću borbu za opstanak onih koji su preživeli rat te takvi pojedinci daju otpor tim administrativnim merama i ne žele predati višak svojih proizvoda na raspolaganje društvu. Oni se tretiraju kao narodni neprijatelji i nad njima se u duhu zakona o konfiskaciji, nacionalizaciji i eksproprijaciji oduzima imovina, pa i ona koja je ostala nakon prvog zakona o agrarnoj reformi…“

Osim obračuna s narodnim neprijateljima u svojim redovima, srpsko-komunistička vlast započela je i s izgrađivanjem mita o ustanku naroda Istočne Hrvatske. S obzirom na to da je općepoznata i nesporna činjenica kako je baš Đoko Patković bio taj koji je u ovomu kraju prvi ubio nekoga od pripadnika hrvatskih oružanih snaga, trebalo mu je popraviti ugled i oko njega izgraditi kult ličnosti, što unatoč korištenju državnoga aparata, pomno isplanirane propagande, ali i utjerivanjem straha među neistomišljenike, nije bio lak posao. Ipak, oni koji su Patkoviću zamjerali silovitost i naglu ćud i znali jako dobro tko je Mrakan, kako su ga često nazivali, s vremenom su zašutjeli opterećeni brigom za vlastitu sigurnost, obitelj i imovinu, dok su se drugi priklonili struji i zakotrljali ono što ćemo i više od osamdeset godina kasnije prepoznavati kao prvi oružani otpor fašističkom okupatoru.
Na tom je teškom zadatku podbacio čak i iskusni revolucionar i publicist Josip Cazi koji je knjigom Vukovar u klasnoj borbi objavljenoj 1955. godine izazvao uzrujanost opisom ubojstva Tarlea i Hojera, u kojemu kaže: "Drugom polovicom mjeseca jula, u svim selima u kojima nije bilo ustaša, bili su postavljeni ustaški povjerenici. Takav jedan povjerenik u selu Boboti pozvao je u svoj stan 26. jula Đoku Patkovića, Stevu Čonića te Slavka Matića koji su prolazili ulicom, noseći jedan veći paket sanitetskog materijala. Povjerenik je imao namjeru da ih legitimira i pogleda što nose u paketu. Nato je Patković izvadio pištolj i opalio nekoliko metaka u ustašu, koji je pao smrtno ranjen …" pa je agenda iznova povjerena provjerenom kadru, potpukovniku Lazaru Džakiću.
Naime, Cazi ne samo da je napisao netočan datum ovoga događaja, nego je zapisao kako je drugi od dvaju Patkovićevih suučesnika, uz Stevu Čonića, Slavko Matić muškarac, a ne žena, Slavka Matić, a nije znao ni koliko je osoba pri počinjenu toga zločina ubijeno te da se ubojstvo dogodilo na ulici, a ne u povjerenikovu stanu. Još bi se sve ove pogreške i progutale, da "crno na bijelo" nije zauvijek zabilježeno kako u Boboti NIJE bilo ustaša, nego SAMO povjerenik, pa selom nije ni mogla patrolirati ustaška patrola s kojom se Đoko Patković, tobože, hrabro sukobio. Čini se kako Josip Cazi, naposljetku, nije imao želudac pisati panegirike seoskoj bitangi pa je opis njegove 'junačke' pogibije u 'borbi s ustašama', iz svoje knjige potpuno izbacio.
U knjizi Slavonija se budi, hronici narodnooslobodilačkog pokreta u istočnoj Slavoniji objavljenoj 1970. godine, Lazar Džakić Patkoviću napokon daje pečat vjerodostojnosti pa se nadalje, u publikacijama, osobito onoj najopsežnijoj, autora Lazića i Majskoga, prepisuju upravo Džakićeve rečenice koje postaju "pouzdan izvor" za mitsku dogradnju koju će usmeni kazivači širiti dalje, svaki prema svome nadahnuću.
Elem, tako imamo zabilježen podatak da se Đoko Patković rodio 17. septembra 1910. u Boboti (premda mu je na grobu datirano deset dana kasnije), da je u selu završio četiri razreda osnovne škole, a potom otišao na izučavanje krojačkoga zanata. Već kao učenik dolazi u dodir s naprednim radnicima (???), a kad zavlada velika ekonomska kriza – "dinar je bio potreban, a nije se mogao dobiti" – odmah nakon odsluženoga vojnog roka prinuđen je, tvrdi Džakić, iz egzistencijalnih razloga stupiti u žandarmerijsku službu.
Po svom vanjskom izgledu Patković je "odavao vrlo strogog čoveka, bio je visok oko 200 cm, širokih pleća, dugih ruku i nogu, odmeren, isturene brade, iznad očiju imao je duge, debele, guste, crne obrve i duge trepavice ispod kojih je probijao oštar pogled strog i prek. Verovatno je baš zbog takvog izgleda dobio nadimak Mrakan, pod kojim ga je znala čitava okolica" – objašnjava u svojoj knjizi umirovljeni potpukovnik, romantizirajući Patkovićev nadimak po izmišljenom, strašnom biću kojim se u ovom kraju plaše djeca – "pojest će te Mrakan".
Nadalje, doznajemo kako je Đoko Patković završio naredničku, žandarmerijsku školu u Danilovgradu, Crna Gora, gdje se sve više okreće u "levo, u političkom pogledu. Zbog naporne službe, učenja, promene klime i ostalih utecaja, oboleo je, pa je pomalo iscrpljen, po nalogu lečničke komisije pušten na jednogodišnje bolovanje…" Prema Džakiću, godine 1939. Patković se zbog navodno lošega zdravstvenog stanja vraća u Bobotu, a nakon punih godinu dana, odlazi na glavnu liječničku komisiju na Cetinje, koja ga odmah proglašava nesposobnim za daljnju žandarsku službu. Zanimljivo je da se odmah poslije liječničke komisije, u pismu datiranom 27. lipnja 1940., Patković javlja svome rođaku Mili u Osijek, u kojemu mu piše kako je otpušten iz službe, ali da mora čekati mjesec, dva, rješenje iz Beograda.

Stoga se ne može drukčije tumačiti, nego prijevarom pri još jednom neuspješnom pokušaju službenoga proglašavanja Đoke Patkovića narodnim herojem, pismo koje je navodno u prosincu 1968. godine Jovan D. Vukičević, odvjetnik iz Goražda, napisao uredništvu Ilustrovane politike. U njemu se Vukičević dvadeset i osam godina od navodnoga događaja, ničim izazvan, prisjeća, baš za novine, da je u svibnju 1940. u vrijeme kad je trebao biti u Boboti na bolovanju sve do liječničke komisije u lipnju, nakon koje je otpušten iz službe, Đoko Patković u žandarskoj uniformi ušao u ćeliju u kojoj su bili uhićeni komunisti iz Andrijevice i rekao im: "Drugovi komunisti, dokle ćemo mi sve ovo da podnosimo!" – te im ponudio pomoć.
Napokon, ubojstvo povjerenika Mirka Tarlea i Oldriha Hojera Otta, Džakić je opisao ovako: "Tog dana, po nalogu Đoke Patkovića, Jelka trgovkinja trebala je doneti iz Vukovara izvesnu količinu lekova i nekoliko paketića vate i zavoja. Dvojica ustaša naoružanih puškama kretala su se iz Klaićeve ulicom sredinom ceste prema Patkovićevoj ulici. Luka Grubač koji ih je pozorno pratio i koji je znao o paketu, otišao je u kuću Đure Matića gde je zatekao Slavicu Matić, Stevana Čonića i Đoku Patkovića. Posle uobičajenog pozdrava, saopštio im je da je Jelka donela jedan paketić sanitetskog materijala. Patković je odmah ustao sa svoga sedišta i rekao: 'Hajde, idemo svi troje po taj paket'. Grubač ih je upozorio da su ustaše otišle naoružane u Patkovićevu ulicu, pa će verovatno da se vrate nazad te ne bi bilo zgodno da ih sretnu sa paketom u rukama. Slavka je prihvatila Grubačevu sugestiju da se ne ide, ali Patković o tome nije hteo ni da čuje, već je pošao sam iz kuće. Slavka i Čonić nisu želeli da ga puste samog…“
Nakon što opisuje preuzimanje paketa, Džakić dalje navodi kako…su ih ustaše primetile skinuvši puške na gotovs, a Tarle viknuo za Patkovićem i Čonićem: 'Stanite vas dvojica!". Kazuje kako su zastali, oprezno, iako su bili naoružani pištoljima "jer nisu znali što su ustaše smerale". Naposljetku opisuje kako je, tražeći da se legitimiraju, Tarle prilazio prema njima, a kad im je prišao na nekoliko koraka „…Patković naglo trže ruku prema Tarleu kao da mu pruža traženu legitimaciju, ali umesto legitimacije blesnu plamen i odjeknuše pucnji. Dvojica ustaša, smrtno ranjeni od ruke revolucionara, ubrzo su preneseni u vukovarsku bolnicu, ali nikakve hirurške intervencije nisu pomogle…" jer ustaše, za razliku od komunista, ginu od jednoga metka.

S druge strane, opisujući Patkovićev pokušaj samoubojstva, Džakić se do kraja zanio: "…Pozdravivši se sa svojim rođenim, Patković je izašao na ulicu. Vidio je masu sveta oko kuće koja se sakupila i očekivala ga. Video je i preplašene žandare, kao da su žalili što je došao u selo. Taj susret im nije bio ugodan. Oko 14.30 sati dostojanstveno i mirno kao i uvek, obratio se on narodu rečima ohrabrenja i nadanja. U svom poslednjem razgovoru sa svojim meštanima rekao je da je on sve dobro mislio i činio onako kako je to Partija zahtevala…"

U sljedećem odlomku, potpukovnik Džakić nadilazi samoga sebe pa nakon opisa Patkovića koji neometan drži govor unatoč naoružanim ustašama i žandarima koji su ga okružili, naravno, drhtureći od njegova lika i djela, u vrhuncu euforije opisuje kako Patković čini brz pokret desnom rukom, hvata ručnu bombu, udara njome u zid, pa kad ona, prokletnica, zataji, u međuvremenu se "žandari bacaju u sneg i otvaraju iz pušaka vatru na njega", no naravno, ne pogađa ga nijedan njihov metak – on sam, u svoj vlastiti potiljak, iz pištolja ispaljuje, ne jedan, nego čak tri metka, koji ga smrtno ranjavaju. Međutim, ni to samoubojstvo s leđa "iz sopstvene ruke revolucionara" nije pomoglo da Đoko Patković i službeno dobije nezasluženi orden narodnog heroja.
Ipak (a kako bi drugačije i moglo biti u današnjoj demokratskoj Republici Hrvatskoj), sve to ne sprječava angažirane "prvoborce", rođene nakon Drugoga svjetskog rata, nekim čudom, sve mlađe i mlađe, da prigodnom obljetnica lamentiraju o Đokinu filmskome samoubojstvu nakon što su ga u ljutoj borbi opkolile ustaše, ali i o neofašizmu i povampirenom ustaštvu koje zijeva da pojede i njih i njihove besmislene priče. Naravno, o fašizmu viđenom na 'ovim prostorima' prije trideset godina, ni slova. To se njih, naime, ne tiče.

FOTO: Mirko Tarle kao dječak (Privatna arhiva: Direktno)

U kuću joj uselili partizanku

Tuga Tarle, ogorčeno je prokomentirala: "Mladići, nenaoružani i u kamgarn odijelima obaviješteni o nekakvoj prepirci u lokalnoj gostionici, a ustvari namještaljci za naivne, naišli su na komunističku trojku i zatražili od njih da se legitimiraju, no ovi 'hrabri revolucionari', tobožnji ustanici, među njima Đoko Patković, bivši jugoslavenski žandar vičan oružju, umjesto predavanja dokumenata na uvid, pucaju i smrtno ih ranjavaju, goloruke, bez povoda i mogućnosti obrane. Je li to ustanak, oružani otpor ili zločin? Uslijedila je strašna odmazda ustaških vlasti, odmazda koju ne treba odobravati, niti opravdati, ali vrlo je važno znati njen istinski uzrok i povod. Sjetimo se samo svježe otkrivenih masovnih grobnica na području između upravo tih sela, Bobote i Pačetina, gdje su na smetlištu odbačene kosti civilnih žrtava Domovinskoga rata, nesrba, koje su pobili njihovi dojučerašnji susjedi. To je opet to – čisto 'ustaničko' mjesto, odakle dolazi mržnja i osveta i u koje noga hrvatskih vlasti nikad nije stupila, vjerujem još od NDH. Dokle ćemo mi podnositi klevete i laži na račun nevinih? Nisam zlopamtilo i nemam mržnju u srcu, ali istinu sam dužna svjedočiti i u tomu me nitko neće ušutkati.

Dosta su nas proganjali kao djecu jer smo 'potomci ustaša, pa smo zato nepodobni'. Ubojice su slavili kao heroje, a žrtve proglašavali zločincima. Pola obitelji Tarle likvidirali su na ovaj ili onaj način, bakine rođake folksdojčere potjerali su s njihove djedovine, oteli pola naše imovine i baki u kuću uselili partizanku koja se ponašala kao da je, sve što je ondje zatekla, njezino. Hrvati koji su od te bijesne rulje gubili živote, ostaju anonimni ili još gore – neprijatelji koje valja zaboraviti. Koja je to sramota današnje Hrvatske u kojoj vladaju isti zavojevači kao i tada?! Zaključno: jedno je istina, a drugo ono što su napisali ondašnji pobjednici. I pobjednicima i pobijeđenima, i žrtvama i ubojicama neka se smiluje Bog u vječnosti".

FOTO: Pokop pripadnika ZNG-a Damira Ivanovića i Franje Katića (Privatna arhiva: Direktno)

Nekritičko pristajanje na podvale

Prije desetak godina, govoreći za Hrvatski tjednik o 'događanju naroda' u Srbu, a što je bio obrazac za slične događaje po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, doc. dr .sc. Zlatko Begonja, povjesničar sa Sveučilišta u Zadru specijaliziran za hrvatsku povijest tijekom 20. stoljeća, rekao je: 'Smisao obilježavanja ovoga dana bilo je skretanje pozornosti sa stvarnih događaja četničko-komunističkoga obračuna s nedužnim hrvatskim civilima, ali jednako tako i smišljeno plasiranje krivotvorenoga razvoja tijeka događaja. Time su se zaštitili počinitelji zločina, a istodobno zahvaljujući ciljano izokrenutom pogledu i interpretaciji stvarnosti stvorile se pretpostavke za dugoročno držanje u pokornosti i šutnji hrvatskoga naroda, koji je trebao za budućnost nositi teret krivnje jer je sam izazvao svoju sudbinu već činjenicom zahtijevanja samostalne hrvatske države.

U takvim okolnostima nikada se nije moglo niti smjelo postavljati pitanje što se i zašto doista dogodilo, već se sve zadržavalo na kristaliziranom stanju po kojemu ništa nije bilo sporno, i ne samo to, nego su se i spomenuti događaji slavili kao hvalevrijedan antifašistički otpor okupatorima i njihovim domaćim pomagačima. Smisao obilježavanja toga dana danas, u samostalnoj Hrvatskoj, uglavnom je zadržavanje prava na zasebnu interpretaciju navedenih događaja, zapravo prava na revolucionarnu povijesnu istinu koju podržavaju određeni dijelovi društvene strukture kao aktivne sljedbe bivše etablirane komunističke nomenklature. U takvome stanju stvara se programirani kaos i društvo se drži u stalnoj napetosti, pri čemu se verbalno poziva na odmak od preispitivanja događaja iz prošlosti, a istodobno se ista prošlost koristi za ideološko-političke obračune. Držim kako nije pri tom problem u onima koji to promiču, već u onima koji bespogovorno i nekritički pristaju na takvu podvalu. U vremenu smo kada obmane ne bi trebale nailaziti na plodno tlo, navlastito ne one koje imaju svojega ishodišta u događajima iz prošlosti.'

Nastavno na izrečeno, nije teško zaključiti: da je bilo onako kako nije, a mnogi su to priželjkivali, danas bi i redarstvenici zločinački pobijeni u Borovu Selu bili tek ustaška patrola s kojom se sukobio goloruk narod braneći 'vekovna' ognjišta od povampirenog fašizma, Vukašin Šoškočanin bio bi moderni Đoko Patković, a tek dvadesetgodišnji, mučki ubijeni policajac Mladen Ćatić, ozloglašeni ustaša Tarle.

A kako bismo to nepobitno potvrdili, vratimo se na pitanje s početka ovog teksta;
Kakva je poveznica između mučki ubijenih branitelja Vukovara, Damira Ivanovića – Damponje i Franje Katića, pripadnika 4. bojne 3. gbr HV-a, i lažnog srpskog heroja Đoke Patkovića?

FOTO: Vukovarske novine 1992. (Privatna arhiva: Direktno)

Povijest se ponavlja, laži se ponavljaju, mitovi se nastavljaju!

Za one koji to ne znaju, Damir Ivanović i Franjo Katić od 15. lipnja 1991. godine bili su pripadnici ZNG-e, odnosno, među Vukovarcima poznati kao pripadnici garde s Opatovca. Dana 2. srpnja 1991. godine, oko 19 sati, po povratku iz obučnog centra Nikola Šubić Zrinski na Opatovcu, stali su na piće u caffe pizzeriu ZIP u tadašnjoj ulici Ognjena Price 20, danas Ulica Vatroslava Lisinskog, vlasništvo Siniše Končića, a koji je bio u najmu u kući ubojice Slobodana Jurišića. Prema iskazima svjedoka, iako je bilo iznimno vruće, Slobodan Jurišić je u crnome sakou došao pred lokal te inzistirao da se ugasi glazba koja je svirala, unatoč tome što je vlasnik lokala bio nazočan. Jurišić je ušao u kraću raspravu s Damponjom te bez upozorenja iz džepa sakoa izvukao pištolj i u Damira Ivanovića ispucao tri metka. Franjo Katić je začuvši pucnjavu krenuo van, ali ga je jednim pogotkom u srce Jurišić usmrtio na mjestu, a onda još tri puta pucao u Ivanovića.

U tom trenutku naišlo je nekoliko gardista koji su vidjevši što se događa zapucali prema Jurišiću i ranili ga, no on je uspio pobjeći k prijatelju u susjednu ulicu, koji ga odvozi u vukovarsku kasarnu. Iste večeri, oko 23 sata, Damir Ivanović preminuo je u vukovarskoj bolnici. Ono što je važno posebno naglasiti jest kako je ubojstvo Damira Ivanovića - Damponje i Franje Katića bilo klasično ubojstvo. Naime, Damir Ivanović je bio iznimno jake konstitucije, a obojica su kod sebe imala naoružanje koje su mogli upotrijebiti. Ubojica ih je zatekao potpuno nespremne, bez naoružanja koje su odložili, ne očekujući kako bi ih netko na ovaj način mogao napasti i hladnokrvno ubiti. Za počinjeni zločin, Slobodan Jurišić nikada nije odgovarao, ali to je valjda suvišno i napominjati.

Nakon sloma obrane Vukovara, u Vukovarskim novinama koje su u tadašnjoj nelegalnoj tvorevini tzv. SAO Krajini objavljivane na ćirilici, dana 16. listopada 1992., Slobodan Jurišić dao je intervju Mirku Stankoviću, bivšem direktoru Radio Vukovara, jednom od kreatora destruktivnog i prosrpskog izvještavanja srpskim medijima već u sam osvit Domovinskog rata. U tekstu pod naslovom "Div mu nije ravan", u rubrici "Junaci vukovarskog pakla" Stanković je napisao:
"Zaduvaše hadezeovski vetrovi, počinje satanizacija svega što je srpsko. Ali Srbin se ne povija. On to ne može, i – neće. Otpor i prvi pucanj. O tome i govori današnja priča...
Pošao sam u Vuteks ispunjen nekim posebnim zadovoljstvom, jer za sagovornika odabrao sam čoveka koji je na ustašku bulumentu ispalio prvi hitac. To je dobro znano i zapisano. Ipak, da podsetimo: 2. juli 1991. godine, 19.27 časova. Da, to je dan i čas kada je na ovim prostorima počeo oružani otpor Srba. Preciznije: iz kuće u Ognjena Price 20, te večeri Slobodan i supruga Teklja Jurišić pošli su kod prijatelja Vere i Mikija Stojkovića u susjednu Preradovićevu ulicu. Desetak minuta pre izlaska Slobodan je bio u trgovini, gde ga komšija Milomir Reljić upozorava da mu na kuću motre dvojica ustaša. Znao je to Slobodan pa se već u maju 'zakitio' oružjem. Mauzer, muklo crn. Načet rđom i niska metaka 9 mm, dugih. U međuvremenu učestale pretnje telefonom i u 'brk' - tako da ga opsedaju neke crne slutnje. Sve to nije ga odvratilo od namere da pođe u posetu. Koračao je napred, ulica postala nekako tesna, a nebo otvoreno bez rukohvata i utehe, igde. Iz kafane 'Gornji gra' trešti ustaška pesma, neprijatan osećaj.
- Stani Jurišiću, prolomi se iza leđa neartikulisani, ali prepoznatljiv glas! Okrenuh se i ugledah Damira Ivanovića 'Damponju', sa uperenom automatskom puškom.
- Ti, srpska kurvo, stani uza zid, surovo će Damponja Slobodanovoj supruzi, a potom kraći rafal uputi prema Slobodanu.
- Ni danas mi nije jasno, priča Slobodan, kako sam uspeo eskivirati, tek, poput kauboja, dohvatio sam pištolj i tek sa sedmim metkom uspeo sam da ga 'položim' u horizontalu. Nisam, tako reći ni zakoračio, a slična pretnja stiže ispreka, sa vrata 'Gornjeg grada'. Rafal me pogađa dva puta u levu šaku, a jedan metak prostrelio mi je levo plućno krilo. Iako ranjen, odgovorio sam precizno – u čelo, pa tako i drugi napadač (Franjo Katić) biva neutralisan.

Iako teško ranjen, stiže do Mikija koji čuvši pucnjavu izlazi na kućni prag, pali automobil i prevozi prijatelja do Kasarne s molbom da Slobodana prebace za Negoslavce.
- Mi ne štitimo četnike, bio je odgovor dežurnog oficira JNA, Ferida Mustapića (poginuo kasnije kod kafića 'Slon') već ga prebacuje za vukovarsku bolnicu gde pod jakom stražom boravi dva dana, kada ga preko Bogdanovaca odvoze u Zagreb, gde na 'hospitalizaciji' ostaje do 13. avgusta, da bi ga potom prebacili u istražni zatvor u Osijeku. Boraveći u Zagrebu i u Osijeku kao 'stanovnik' hrvatskih kazamata susreo se sa noževima, sajlama, odsečenim ušima, prerezanim grkljanima, odbijenim bubrezima, rasturenim jetrima... Gledam u Slobodanove ožiljke, u ratne 'zapise', a on se smeška, oči mu blage, šaka teška i upredena, kao da je njome balvane tesao. Šta je u tom mirnom, pitomom čoveku uznemirilo duh, šta ga je podstaklo da podigne pest? U mom gradu šepurile su se razne Gaže, Došeni, Damponje, Markobašići....sa oružjem, a ja ih u početku gledam bez oružja. Bogami, neću! Mada, koliko se ja njih bojim, meni to oružje i nije potrebno. Verujte! Jer, ja sam ovde odrastao na ovoj ulici, ja znam kako diše. Oni su za mene bili, i ostali, nikogovići koji u glavi nemaju ništa. Apsolutno, ništa, jer da imaju ne bi se ni latili oružja, i ne bi prošli tako kako su prošli... smireno kazuje Slobodan, ratnik i – ustanik. Da, da, ustanik. Jer ceo ovaj događaj podseća na onaj događaj iz 1941 godine u Boboti kada je neustrašivi Đoko Patković gotovo na isti način likvidirao dvojicu Ustaša…“

Da danas ne živimo u hrvatskom Vukovaru, u slobodnoj suverenoj Republici Hrvatskoj, kao dan "ustanka" i "prvog pucnja u ustaše", obilježavao bi se 2. srpnja, a umjesto Đoke Patkovića, slavio bi se ubojica Slobodan Jurišić, bitanga i propalica, baš kao i njegov prethodnik. Za ilustraciju o kakvom se "divu od čoveka" radi, dovoljno je reći da je Slobodan Jurišić devedesetih godina u Srbiji osuđen na zatvorsku kaznu jer je tijekom okupacije Vukovara zbog grabežne pljačke ubio muškarca i ženu, a teško ranio suprugu ubijenog čovjeka koja je tek pukom srećom preživjela i svjedočila o počinjenom zločinu i zlikovcu Jurišiću.
U razmaku od pedeset godina, gotovo točno u dan, po istom obrascu, od istog profila ljudi, pod istom agendom, počinjena su dva zločina. O jednom su "pobednici" stvorili mit, a o drugom, zahvaljujući hrvatskoj vojsci i hrvatskim braniteljima, nisu mogli. Ipak, danas nas, blago rečeno - gubitnici, presvučeni u antifašiste, sve skupa vuku za nos te pod krinkom obilježavanja nepostojećeg ustanka, kako je sjajno zaključila prof. Tuga Tarle – "našu povijest krivotvore oni koji su nas još jučer pokušavali i fizički uništiti, a mi na to pasivno pristajemo, jer nas naša istina ne zanima".

FOTO: Grob Đoke Patkovića  (Privatna arhiva: Direktno)

Zato valja zapamtiti Begonjine riječi: "Treba se kloniti bojazni od ciljano promišljenih etiketa revizionizma, koje dolaze od samozvanih društvenih higijeničara koji brane dugotrajno nametane dogme, ne zbog istine već poglavito zbog zaštite stečenih društvenih pozicija proizišlih kao naslijeđe svojih prethodnika iz povlaštene komunističke nomenklature".
I ne kapitulirati pred povijesnim krivotvorinama kojima se hrvatskom narodu neprestano nameće teret krivnje, dok falsifikatori istine predstavljaju moralne tužitelje i suce.

FOTO: Tuga Tarle na grobu svoga strica Mirka Tarlea (Privatna arhiva: Direktno)