Odlučno NE druga Josipovića „hrvatskom nacionalizmu“!

Ovakav naslov mogao se pročitati u „Vjesniku“ davne 1972. godine, no zahvaljujući trenutačnom predsjedniku republike, on je aktualan i danas. Godine 1972. s „hrvatskim nacionalizmom“ obračunavao se drug Ante Josipović, a 2014. to čini njegov sin – drug Ivo. Tijekom Hrvatskog proljeća Ante Josipović obračunavao se s hrvatskim studentima, a danas se Ivo Josipović obračunava s hrvatskim nogometnim navijačima. Razlika je „samo“ u tome što su hrvatski studenti završavali na dugogodišnjim robijama, a navijače se zatvara na mjesec – dva.

Prema izjavi aktualnog šefa države i predsjedničkog kandidata SDP-a Ive Josipovića – odlazak na utakmice hrvatske nogometne reprezentacije predstavlja „visok rizik“. Na stadione ne odlazi, zato jer na njima gledamo „poruke nacionalizma“ - pa bi gospodin svojim dolaskom poslao „krivu poruku“. Ovakva je izjava u najmanju ruku skandalozna i uvredljiva za brojne navijače nacionalnog nogometnog tima, njih stotine tisuća, na svim kontinentima svijeta. Uvredljiva je za djecu hrvatskih braniteljla i ostale patriotski orijentirane klince koji s ponosom nose kockice i na stadionima uzvikuju „U boj, u boj – za narod svoj!“ Postoji li išta ljepše od toga?! Mladići i djevojke u nacionalnom dresu, s rukom na srcu! Da se naježiš... Ok, Ivi Josipoviću to ne mora biti lijepo. Ne mora ni njegovim fanovima. Ni njegovom donedavnom glavnom savjetniku Dejanu Joviću, koji na svojem blogu piše hvalospjeve Aleksandru Tirnaniću – Tirketu i uopće ne skriva da je zdušno navijao za Jugoslaviju, a sada nema za koga! Josipoviću, koji u šumi Brezovica stare partizane pozdravlja s „drugarice i drugovi“ (pa pretpostavljam da ne smatra uvredom kada ga nazivam „drugom“) može smetati i pozdrav „Za dom spremni“, no nakon njegove izjave o „nacionalizmu“ na stadionima, navijači će ga još srčanije uzvikivati, što smo uostalom, vidjeli i u Osijeku. Možda i nije tako loše da predsjednik daje ovakve izjave uoći važnih utakmica reprezentacije. Ljudi su toliko zdušno bodrili Hrvatsku, a dečki tako dobro igrali - da smo odmah pobijedili s 6:0! Zato molim predsjednika da uoći utakmice s Italijom ponovo napadne hrvatske navijače – ovaj puta mogao bi ih nazvati „fašistima“ – pa da navijanje bude eksplozivno i da razbijemo Talijane isto kao i Azerbejdžan. Za uzvrat s Talijanima u lipnju 2015. možda nećemo imati istog predsjednika, a hrvatski navijači i reprezentacija naći će već neke druge motive za pobjedu.

Gospodin Josipović ne odlazi ni na druge utakmice – one hrvatskih nogometnih klubova. Ok, to može biti i stvar osobnih afiniteta. Predsjednik ipak više voli glazbu, klavir, operu i balet. I da je to pravi razlog, nitko mu ne bi zamjerio. Međutim, on ne želi odlaziti na sportske priredbe „u organizaciji onih koj rade netransparentno“. Odjednom je otkrio toplu vodu ili je dobro poslušao svog istomišljenika Željka Jovanovića: nogomet nije transparentan?! A ZAMP gospodine predsjedniče? Pokažite nam bilance Marka Vojkovića! Objasnite izvođačima po kojim kriterijima raspoređujete sredstva... Zbog čega je HRT morao sa ZAMP-om potpisati Ugovor težak gotovo 70 milijuna kuna, za tri godine unaprijed?! Zar se bojite da više nećete ostati na Pantovčaku pa je bilo potrebno osigurati sredstva za moguće „mršave godine“ koje čekaju Vaše pulene iz HDS-a?

No, vratimo se obračunu obitelji Josipović s „hrvatskim nacionalizmom“. Kao šef nekadašnje ideološke komisije CK SKH, drug Ante Josipović pisao je takva izvješća i karakteristike, da su kasnije služila kao predložak za optužnice protiv hrvatskih sveučilištaraca. Komunistički tužitelji nisu trebali ništa raditi, samo su prepisivali od Ante Josipovića – rekao mi je prije nekoliko tjedana Dražen Budiša, koji je i sam na svojoj koži osjetio sve „blagodati“ Titova „socijalizma s ljudskim licem“. Kada su studentima pretresali sobe, komunistički milicajci zaplijenili bi osim knjiga i letaka, po koji nož, vilicu ili otvarač za konzerve. Kasnije bi u montiranim procesima to služilo kao krunski dokaz – „hladno oružje“ kojim su trebali dizati kontrarevoluciju! Protiv Marka Veselice su čak i žileti za poslije brijanja bili dokaz „kontrarevolucionarne djelatnosti“! Državni tužitelji iz tog vremena danas su ključne osobe u pravosuđu, među odvjetnicima i sucima, na fakultetima... Antin sin Ivo glavna im je uzdanica.

Predsjedniku odjednom smeta nasilje na stadionima. A ne smeta mu kada njegovi simpatizeri teško ozlijede staricu od 77 godina, u središtu Zagreba, usred bijela dana. Na to nije reagirao. Btw, gospođa Ružica Čavar ponovo je završila u bolnici, stanje joj se pogoršalo i čeka operaciju. Možda je iz drugog pokušaja Ivo Josipović ipak posjeti – i ispriča joj se. Predsjedniku nije smetalo ni nasilje Ostojićevih milicajaca – konkretno, Saše Sabadoša koji je u Vukovaru odlomio pola glave hrvatskom branitelju Darku Pajičiću. Tada je bila „kriva rakija“. Nikome iz vlasti nije palo na pamet da je možda ipak bio kriv srpski šovinizam i to u redovima „hrvatske policije“. Predsjednik nije reagirao niti na napade na naše navijače tijekom rukometnih utakmica u Srbiji. Važnije je bilo njegovati dobre odnose – prvo s Tadićem, a potom i s Nikolićem. Nije reagirao niti na paljenje hrvatske zastave na Marakani. Na taj je stadion njegov prijatelj Jovanović išao, valjda zato jer tamo nema „nacionalizma“. Obojica problem vide isključivo kod Hrvata i u „hrvatskoj nogometnoj žabokrečini“. Ni Josipović, ni Jovanović nisu nikada čuli za povike „Grobara“ i „Delija“: „Ubij Hrvata, da Šiptar nema brata!“. Uopće nisu reagirali na prošlogodišnji pohod Vukvarom lokalnih Srba koji su nakon košarkaških utakmica uzvikivali „Nož, žica - Srebrenica“ i „Bit će mesa, klat ćemo Hrvate“. Divljake je čuvala „hrvatska policija“, a hrvatske navijače je uhićivala i ganjala po Vukovaru da slučajno ne bi napali „nedužne“ pripadnike jedne nacionalne manjine.