O teatru apsurda, Titovom naprijed i velikim TV projektima

Ambiciozna mlada profesorica hrvatskog jezika, jednako nabrijani maturant „jezične" gimnazije u Križanićevoj, kombinacija je to koja je smislila projekt „Teatar apsurda – Ionesco, Beckett, Brecht".

Trebao je to biti briljantan maturalni rad, ali vrlo brzo, već u pripremi literature, postalo je i profesorici Mrđen i njezinom učeniku jasno da su zagrizli prevelik zalogaj, da je to krupno čak i za diplomski, da više vuče na neku temu za doktorat. Smanjili su „doživljaj", ostao je samo Beckett i likovi koji čekaju Godota, a mladi, nadobudni maturant nekako se navukao na ideju otkrivanja i promatranja apsurda. Za današnju Hrvatsku, vrlo zahvalan i zabavan hobi koji nudi poslastice u dnevnom ritmu.

Prije nekoliko dana HDZ je organizirao gospodarstveni skup „Hrvatska i EU – Razvojna politika 2015. – 2020." Posebnu pažnju javnosti privukao je gospodin Hans Werner Sinn, predsjednik IFO instituta za ekonomska istraživanja, konzultant i suradnik na gospodarskom programu kojeg pokušava kreirati vodeća oporbena stranka, ne bi li izbore dočekala spremna, s idejom da se spriječi i zaustavi sunovrat gospodarstva proveden znalačkim potezima ekonomskih velikana Grčića, Marasa i sličnih, a uz komandnu ulogu iskusnog managera Zokija.

Gospodin Sinn dobio je uistinu mnogo prostora u medijima i bio je, očekivano, vrlo oprezan. Svi smo mi svjesni da nam slijede vrlo teške godine, da će rezovi biti ( ako za njih bude hrabrosti ) bolni i duboki, ali i da je to jedan i jedini put kojim zemlja može ići. Jasno je to i dečkima iz SDP-a koji su svoju šansu zapucali u posljednje tri godine, pa sad vuku sumanute, neustavne i nezakonite „socijalne" poteze i uvjeravaju nas u svoju dobrotu, što je lijepo, ali to čine gurajući pod tepih tako razvidnu nesposobnost da to više nije ni smiješno. No, da se vratim malom teatru apsurda povezanom s gospodinom Sinnom. Bilo je normalno očekivati da će vladajući skočiti na stražnje noge i da će pokušati diskreditirati i čovjeka i njegove ideje.

Pametni je odabir pao na župana Komadinu. Kako i prezime kaže, markantni Komadina, komad čovjeka, marljiv i vrijedan kao i mnogi partijski kolege, tri mjeseca ministar, ubio ga radni ritam pa se odlučio vratiti u zavjetrinu Kvarnera, opalio je po njemačkom stručnjaku usput, ali mnogo više po HDZ-u i Karamarku koji, je li, uzima njemačke stručnjake i time „vrijeđa hrvatsku pamet"! I zamisliše se mnogi kolege, sve TV kuće prenijele su Komadininu misao u integralnoj verziji, nisu bili rijetki koji su pohvalili Komadininu brigu za našu slavnu pamet i primijenjenu mudrost.

No, ne lezi vraže, sigurno nisam jedini promatrač apsurda koji je tih dana listao novine, kad tamo – još jedan portret. Onaj gospodina Alexandera Brauna, američkog Čeha, djelatnika ugledne tvrtke Penn Schoen Berland, političkog savjetnika i konzultanta kojeg je angažirao SDP, za rad, kako sami kažu, „na svim stranačkim razinama". Samo je jedno, bolno pitanje za sljedeći partijski sastanak – opet će Zoki galamiti – „dobro, ko je opet zajebo? Ko nije nazvao Komadinu i rekao mu da i nama ne igra hrvatska pamet, vidite i sami da je nemamo, kako da nam čovjek pomogne kad smo takve nesposobne budale?" – pokazujući pritom prstom na gosn Brauna, stisnutog u kutu.

A jadni Čeh, utegnut u fino američko odijelo, inače, po zanimanju – opsjenar, nešto poput Račana juniora ili Macana i sličnih, ispucao je već svoj ključni „komunikacijski" slogan – „za spas mandata Zoki, čvrsto stisni pesnicu, podigni glavu i vikni glasno – „Naprijed!!!" No dobro, čak je i Zoki skužio da Čeh baš ne poznaje našu povijest i popularne slogane, te da je „Titov – Naprijed", ma koliko njemu osobno bio drag, ipak pušiona, pa je sjeo u Tač s Marasom, Baukom, Grčićem, Dragovanom i Opačićkom i krenuo razmišljati.

„Čeh će nas uvaliti, odmah će nam Vaso izvući Tita i partizane, dajte nešto bolje" – zatražio je. Dugo je vladao muk, a onda se, poput Baltazara, oglasi Maras – „znam, jebote, pa rekla je Vesna da Kolinda i HDZ vuku zemlju natrag, idemo to doraditi – Naprijed, a ne nazad!!!" Dragovan je kimnuo glavom i rekao – „to je to, imamo ih!"  Opačićka nije mogla sakriti suzu, Bauk je razmišljao kako da se izvuče od plaćanja računa, a Grčiću su rekli da će mu kasnije sve objasniti. I sad imamo slogan – „Naprijed, a ne nazad!" Čeh je dobio lovu iako je pamet hrvatska. I bilo bi super, da nije male, sitne začkoljice – mi, naime, stojimo na samom rubu provalije.

Ipak, glavna tema svih rasprava proteklih dana dva su projekta HTV-a. Središnji Dnevnik nakon stotinu godina tradicije, umjesto u 19:30 sati, sada počinje u 19.00 i traje dvostruko duže. Prvi dan, nakon desete minute više nije bilo ničega, drugi dan još gore. Ono što je bilo loše u 25 minuta, sada je loše u dvostruko duljem trajanju. Nije problem HTV Dnevnika bio termin, još je manji problem scenografija, problem je u činjenici da su najbolji ljudi otišli i sada rade za konkurenciju.

Može se početi u tri popodne, ali ljudi će okrenuti na Novu zato što Nova ima Ivanu Petrović, bez konkurencije najbolju hrvatsku reporterku - analitičarku, zato što ima Andriju Jarka, apsolutnu superzvijezdu svih kriznih situacija i velemajstora živih javljanja, ima Bagu ( kojem i dalje treba vrlo strogi urednik ) i još skupinu odličnih ili vrlo dobrih reportera. Ima četiri sjajna voditelja, oku i uhu ugodna. Na Novoj je Barbara Štrbac pokazala reporterski štih, dok su ju na HTV-u šutali jer je za informativni program, jednostavno, prezgodna. Dvoje od četvero voditelja „novog" Dnevnika po svim kriterijima ne bi smjeli pred kamere, pola reportera, da im čak i oprostimo ideološku pristranost, nekadašnja služba za jezik i govor s gospođom Jasminom Nikić, ne bi pustila u program i što onda očekivati?

Sve su redakcije u srijedu u 18.30 dobile vijest o Branimiru Glavašu. Nova je u Vijestima odmah imala Jarka ispred Vrhovnog suda, tonsku izjavu Glavaša i još Glavaša snimljenog ranije. HTV je imao „čitanac". Da se na HTV-u isti ovi „polupartijski kadrovi" nisu jednako opekli na slučaju Bandić kada ih je Nova frontalno pregazila, još bi čovjek i rekao. Ovako, 19.00, 19.30 ili 15.40, sasvim je svejedno - tu nema pomoći. Nažalost, čak i prosječni, provincijski vlasnik kupleraja zna staro pravilo – kad posao ne ide, ne mijenjaju se kreveti, već kurve.

Nema na HTV-u odavno ni Igora Mirkovića, meni jednog od najdražih kolega, usuđujem se reći i prijatelja. Bio sam mu šef kratko, šest mjeseci i Igor je sigurno bio ispred vremena. Prvi je u svojim emisijama uveo istraživanja, analize. I otišao je među prvima. Postao je filmaš, a osamdesete su postale lajtmotiv njegova stvaralaštva. Igor je scenarist, zajedno s Goranom Kulenovićem ( njega ne poznajem, ali poznavao sam mu oca ), serije „Crno – bijeli svijet".

Budući da ne pratim „društvene mreže", tek čujem da su se mnogi okomili na seriju, da je, po starom hrvatskom običaju krenula opća pljuvačina, mnogi se naslađuju padom gledanosti nakon samo tri epizode. Od seljačkog hračkanja i vrijeđanja ne vidim vajde, pa bih samo želio spomenuti ono što držim da je moglo i trebalo biti drugačije. Možda je problem u činjenici da ni Igor ( imao je 15 godina ), niti Goran ( bio je baš klinac ), nisu, zapravo, „živjeli" to vrijeme. Bili su premladi ( ma koliko se Igor trudio to sakriti ).

Meni je tada bilo 19 i moj je Zagreb bio bitno drugačiji. Uz dužno poštovanje „Studentskom listu", „Poletu" i „Novom valu", osamdesete su u Zagrebu bile godine sporta. To je vrijeme Dinama i Ćire, Cibone i Gliste, vrijeme Cice, Zeke, Mlinke, Štefa i Snješka, vrijeme Kreše, Andre, Nika, Čuture pa Dražena. Zvečka je bila trećerazredni pajzl u kojem se jest okupljala ekipa koja je kasnije izrasla u glazbenike, kazalištarce, novinare, ali život je bio negdje drugdje.

U Pantu i Karaku se nije moglo ući. U Big Benu su dolje čagali šminkeri početnici, a na katu, u dvorani, hašomani su slušali Black Sabatth. Napredni šminkeri tulumarili su u Saloonu u koji su dolazili sportaši, glumci, pisci, ozbiljni novinari. Pitajte danas Houru, siguran sam da će reći – „ma kaj Prljavci, jebote, išao sam na košaricu i gledao Nika ko Boga". Jasno mi je da se Igor držao poznatog „teritorija", fenomenologija sporta nije predmet njegovog interesa, ali ponuđena slika vremena jednostavno mi se čini strašno površna, nepotpuna. Dragi su mi štikleci, Vebijev kineski restač, „gle Zalepugin", Đukica, to su markeri epohe, ali, ipak, nedovoljni.  

No, ono što me naročito „pogodilo", što me stvarno smeta, je govor u seriji. Ponovo naši glumci govore neki meta jezik, mješavinu književnog i zagrebačkog slenga, a, da skratim – jotak se u jogrerbuzanj u to jomevrije nije kokalospi. Zagrebačka je šatra u osamdesetima na vrhuncu, kvartovi imaju razrađene spikice, a ovdje – mili Bože! Igore, ubi te politička korektnost. Pa da ste barem jedan lik, nekog prolaznika, štrasera, jobaciliunj u bačkuzagre kokuspi. Naravno, za to što u seriji nema Dinama i Cibone, što nema tada dominantnog sportskog Zagreba, nisu krivi Igor i Goran. Omladinsko novinarstvo i Novi val našli su u Mirkoviću fantastičnog graditelja mita, pričatelja priče i na tome će mu biti zahvalni. Pravi Grebza iz tog vremena, nažalost, nije, još uvijek, našao svog snikapje.

A cijela priča o Dnevniku i seriji prikriva jednu mnogo zanimljiviju. CBS je, službeno, koštao 12 milijuna kuna. Ok, dobili su ih hrvatski filmski radnici i ostaviti će igrani dokument jednog vremena. Istovremeno, u tzv. „borbi za gledanost", za „rejtinge", HTV je spržio 70 milijuna kuna za nešto što se zove, starohrvatskim dijalektom – „The Voice". Fantastična produkcija, ali gro love odlazi stranom vlasniku licence, u emisiji sam do sada čuo dvije pjesme na hrvatskom jeziku, a budućnost pobjednika na tržištu na kojem najbolji slave kad prodaju 5 tisuća CD-a, ne doima se blistavom ( iako ljudi čudesno pjevaju i želim im svako dobro ). Stvarno, pametno potrošen novac za „rejting" koji će već sutra potonuti u zaborav.