O osnovama matematike, Lustigu i Frljiću, te trač partiji kod Angele

Da biste mogli korektno obavljati posao sportskog novinara, kojeg će mnogi, uz dozu poruge, držati „drugorazrednim“ novinarstvom, nužno je barem temeljno poznavanje matematike. Istini za volju, meni nikada nije bila jača strana, pobjegao sam u „jezičnu“ gimnaziju u kojoj u završnom razredu više nije bilo mrskih brojki, ali osnove su ipak ostale i najčešće moj zbroj dva plus dva, završi četvorkom.

Politički novinari, komentatori, ta povlaštena sekta koja nam tumači svakidašnju stvarnost, dojma sam, nije imala sličnih problema s matematikom. Čak ako brojke i ne štimaju, tko mari – sve ćemo to zapakirati u ideološki pakung i prodati naivnoj javnosti koja ionako ništa ne kuži. I kreće tako jedna od veleumnica „hrvatskog“ političkog novinarstva, notorna Jelena Lovrić u Morgenblattu, tumačiti rezultate izvanrednih izbora. Tvrdi gospođa Lovrić, ovi su izbori, njihov drugi dio, obavljen ove nedjelje, prvi ozbiljan uspjeh vladajućih. „Na prijevremenim izborima u 17 gradova i općina prije dva tjedna i jučer u drugom krugu HDZ se nije dobro proveo“ – mrsi Jele i prisnažuje – „Nije uspio osvojiti najvažnije trofeje na koje je stavio sve karte. U prvom krugu doživio je težak poraz u Omišu, a jučer mu je izmakla očekivana pobjeda u Dubrovniku“. No dobro, pogledajmo malo brojke prije i nakon tih izbora, vjerojatno bih ja to u nekom prijenosu nazvao – završnom statistikom. Biralo se u 17 gradova i općina. Prije izbora, u tih je 17 jedinica HDZ bio na vlasti u jednoj. Nakon izbora na vlasti je u devet!? Ne znam kako zbraja gospođa Lovrić, ali meni se čini da je devet ipak malo više od jedan. U tekst se „lukavo“ uvlači uspjeh „vladajućih“. Pa se „težak poraz u Omišu“ prebacuje samo HDZ-u, a ignorira se činjenica da nezavisni pobjednik Ivan Kovačić ne želi ni čuti za SDP, kao ni za HDZ. Jednako tako, SDP-u su, praktično, od 17 jedinica ostali Zlatar, Pag i Hvar, te Gundinci, ostalo je HDZ-ovo, nezavisno ili, po SDP i cijelu Hrvatsku apsolutno najpogubnije – HNS-ovo.  Ponajprije je tu Dubrovnik i „ljubičica bijela“, Andro Vlahušić. Na gosparu Andri padaju sve Zokijeve floskule o „poštenju i čistim rukama“. Podržati ga, značilo je – vrlo jednostavno – izgubiti svaki kredibilitet pozivanja na principijelnost i čestitost, a uz to, postaje prilično besmisleno pucati argumentom korupcije po HDZ-u. Vlahušićeva je presuda za korupciju pravomoćna, HDZ-ov postupak još traje, a gospar Andro dobio je potporu „čestitog“ SDP-a. Zaključak ostaje čitateljima, a Jele bi morala na kratki kurs SKP (b), o matematici.

Branko Lustig navršiti će u lipnju 83 godine. Rođeni Eseker, židovsko dijete, logoraš u Auschwitzu i Bergen – Belsenu, uspješni filmski producent i dvostruki „oskarovac“, proći će u poznim godinama, sve je izvjesnije, novu, ovaj put medijsku Golgotu. Bio je hvaljen i slavljen, bio je idealna figura za pokazivanje među lijevim medijskim jurišnicima, o njemu su pisali panegirike, čestitali mu bar micvu, a onda je gospon Lustig napravio neoprostivu pogrešku – prihvatio je, čitam, sa zadovoljstvom, suradnju s Jakovom Sedlarom. Snimaju dokumentarce, a gospon Branko aktivno je sudjelovao i u realizaciji kazališnog komada o Ani Frank, kojeg je na scenu postavio Sedlar, povodom 70. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata. Kako? Kako je moguće da je stari gospon Branko, naš pokazni Židov, logoraš, holivudski uspješnik, naš adut kojeg smo čuvali za kraj i kroz njega željeli još jednom podvaliti Hrvatima priču o njihovoj genocidnosti, kako je ON prihvatio SEDLAROVU ruku i njegovu kazališnu i filmsku poetiku? Čitam osvrte zapjenjene medijske lijeve falange na predstavu. Teško je i pobrojati grčevite pokušaje da se unizi autor Sedlar a da se, pritom, ne dovede u pitanje sama tragična priča Ane Frank. Branka Lustiga u tome se – uglavnom – prešućuje. Tko zna, možda je to sada njegova sudbina, biti prešućivan, jer nije demonstrativno odbio suradnju s „desničarom“ Sedlarom. Ako je tako, dobro će i proći. Jedan drugi bard, Slobodan Novak, nije bio te sreće otkako je javno progovorio koju lijepu o ovoj zemlji. I odmah mi na pamet padaju usporedbe s još nekim sudbinama. Miro Gavran, naprimjer. I njegova je sudba – prešućivanje. Njegovo je djelo, ne po hrvatskim, već po europskim kriterijima veliko i dobro, ali o njemu i njegovom djelu, mediji uglavnom šute – iz nekog im razloga nije simpatičan. Nema veze što je uvršten u krug najboljih svjetskih dramatičara – ne igra po zadanim notama lijevih medijskih fašista i zato ga – nema. Ali ima Olivera Frljića. Koliko hoćete. Ili, vjerojatnije, koliko nećete. Zanimljiva je to situacija. Napadni Hrvatsku, unizi Hrvatsko narodno kazalište, Hrvate – općenito – proglasi ksenofobičnim idiotima, rugaj se i napadaj svaku ideju domoljublja i ti si – kralj! Nema tako loše predstave koju ćeš napraviti a da je lijevi medijski kulturtregeri neće proglasiti – genijalnom. Bez ikakve dvojbe mogao bih kuvertirati imena kritičara koji bi u nebo digli komad u kojem bi Frljić osobno izašao na pozornicu i tamo se, da prostite – posrao. Frljićev bi drek bio protumačen kao pljuska svim ustašama, nacionalistima, šovenima, a bio bi, zapravo, kao i većina javnog djelovanja i opusa spomenutog – samo mali, jadni, provincijski – drek.  

„Krasna ti je ova bluza“, šapne Angela Merkel i srkne još malo čaja. „Joj, hvala, imam  kod nas u Zagrebu jednu gospođu, Haraminčićku, ona šije baš krasne bluze. A i tvoj kompletić je hercik“, reče predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, pa uzme mali išler sa srebrnog tanjurića. „Nebuš vjerovala, to mi rade moji ost dojčeri, u Lajpcigu, skroz su skinuli te zapadne trendove. Al, daj mi reci, kak onaj tvoj šašavi, nadureni premijer podnosi „kohabitaciju“, uz tihi hihot upita Angela. „Ah, bedast je ko i tvoj predsjednik Gauck, niš ne razme i samo se puše, ko puran, a tvoji ljudi koji k nama dolaze investirati, križaju se s levom i desnom.“ Sav u znoju, u hladnoj vodi, prenuo se iz ružnog sna Zoran Milanović. Gospođa Sanja tiho je hrkala na drugoj strani postelje, nesvjesna more koju je upravo prošao njezin suprug. Do jutra se Zoki vrtio, zvao je Marasa, pa Bauka i Opačićku, ali svi drugovi i drugarice tvrdo spavaju, izmučeni silnom brigom za narod. Onaj majstor za PR, Čeh u američkom odijelu, skočio se javiti svojima doma, pa Zoki nije imao s kim podijeliti taj ružan san. Progresivna supruga negdje je sakrila sanjaricu i nije ostalo našem mudrom premijeru ništa drugo, nego – ravno pred novinare. Nije uobičajena praksa prepričavati novinarima svoje noćne more, ali Zoki je učinio baš to – optužio je predsjednicu Republike da ga je CINKALA svojoj frendici, Angeli. I prisnažio to tvrdnjom da on radi ozbiljan posao. Nije spomenuo da posao obično počne raditi oko deset, kad se probudi, najdalje do pola dva, a nakon toga sjedne s dečkima u Tač, pa sanja kako da sve ono što kontrolne institucije EU nazivaju vrlo jasno – gospodarskom tragedijom – uz pomoć svojih umnih ministranata – prikaže hrvatskom puku kao senzacionalni uspjeh, koji, eto, tek što nije...

Andrea Zlatar Violić deveta je članica Milanovićeve hiper uspješne vlade koja će odletjeti na glavu. Malo se zaigrala s putnim nalozima. U svakoj privatnoj firmi za takav se prekršaj ozbiljno strada. Ovdje je već sada na djelu stari komunistički postulat – pojavu ćemo osuditi, a drugaricu Violić smjestiti u zavjetrinu, negdje gdje će u miru guštati u dragim joj kapljicama vinskog nektara.

Davor Šuker ušao je u Izvršni odbor UEFA-e. Zrinko Gregurek već je u drugom mandatu član WMSC-a, izvršnog tijela FIA-e, svjetske automobilističke organizacije. Vedran Pavlek je u FIS-u. Ima ih još, uspješnih hrvatskih sportskih djelatnika, cijenjenih u svjetskim okvirima i organizacijama. Kod kuće pak, u ovom malom dvorištu,  njima se nerijetko izruguju, lijeva medijska falanga proglašava ih – ovo obožavaju – kontroverznima.  A mi, svi zajedno, nijemo gledamo kako tiho, ali nezaustavljivo propada hrvatski sport, jedna od posljednjih okosnica hrvatskog identiteta, jedna od posljednjih djelatnosti koje su nas u proteklih dvadeset i pet godina činile ponosnima. Jovanović je počeo proces, Radmanove uredničke trupe ga podupiru i nastavljaju, pitanje je samo – tko će ugasiti svjetlo. O tome više neki drugi put.