O jednom spotu, zmijici na odlasku i vrijednom svjedočenju istine!

U kvartu u kojem sam odrastao, na zagrebačkoj Pešćenici, djetinjstvo i mladost dijelio sam sa zanimljivim likovima. Primjerice, u Galovićevoj ulici sagradili su zgrade za vojna lica i policiju. Pa je tako sa mnom u Kušlanovu školu išao Žika. Išli su i Fudo, Fiđo i Šafer. Išao je i Crni. Nedjeljom je nogomet s nama igrao sin lokalnog slastičara. Zvali smo ga Šipi. Danas vodi lokalnu slastičarnu. I dalje ga zovemo Šipi. Nije teško odgonetnuti da je Žika bio ( i danas je ) – Srbin, da su Fiđo, Fudo i Šafer – Muslići, Crni je Rom, a Šipi je Albanac. Bio je to relativno siromašan kvart, pa nismo imali Janeza, a tada još nije bilo ni Kineza.

Već dulje vrijeme u programima svih TV kuća vrti se spot u kojem grupa klinaca igra nogomet. Igraju Srbin, Cigan, Janez, Muslić i Kosooki. Zanimljivo, ne igra niti jedan Hrvat. Spot je to o (ne)toleranciji, namijenjen, valjda, Hrvatima i/ili građanima Hrvatske, koje se pita – želite li živjeti u ovakvom društvu, u društvu koje Srbina zove Žika, Cigana Crni, a Muslića Fudo? Ili u društvu u kojem će se te klince zvati Golman, Vezni, Centarfor? Spot je, jasno, financirala i producirala još jedna „inicijativa“ – Svi za Hrvatsku. Uz činjenicu da nedostaje barem jedan Hrvat, pa je upitno tko zapravo te klince „vrijeđa“ ili se prema njima ponaša „netolerantno“, autori su pokazali da jako ne poznaju ovu zemlju i njezine ljude. Naime, u toj mojoj mikrosredini, napučenoj apsolutno većinskim hrvatskim klincima, Žika, Fudo, Fiđo, Crni i Šipi bili su dio kvarta. Bili su neupitno „naši“, bez obzira na to što su bili ( i još su – „njihovi“ ). Ne zbog činjenice da bi nam, da smo se drugačije postavili, dražesna jugoslavenska milicija polomila kosti i poslala nas na preodgajanje, ili zbog proklamiranog „bratstva i jedinstva“, već zbog činjenice da smo rasli zajedno, da je kvartovska pripadnost bila važnija od bilo kojih razlika, nacionalnih ili vjerskih, a da nam se za ostalo živo fućkalo.   Neke srećem i dalje, neki su se odselili, jedan je umro, ali baš su svi u Hrvatskoj preživjeli i „mračne“ devedesete, a dio ih danas dijeli sudbinu dragovoljaca Domovinskog rata. Bio je tu i Ozren, nešto mlađi, prvi susjed, sin jedinac. Poginuo je kao junak na Velebitu u odori hrvatskih vojnih izviđača. Otac mu i dalje živi preko puta i pali svijeću u prozoru u spomen na sina, dečka iz kvarta. Etnički, nije bio „naš“, ali bio je naš itekako.

Međutim, briga naših „inicijativa“ i „udruga“ da nas uvjere u suprotno, da nam pokažu i dokažu da smo netolerantni ustaše, neprekidna je i trajna. I naš, srećom bivši predsjednik, na odlasku nije imao ništa pametnije za reći, nego podsjetiti na svoj već legendarni govor u Knessetu, pa je ponovio tezu o „ustaškoj“ zmiji, koja sada više ne gmiže, već se podigla na stražnje noge. Ključni argument „zmijske“ teze sažeo je tvrdnjom – „pogledajte portale!“ Sjajno i duboko argumentirano. Uistinu, na forumima kojekakvih portala oglašava se ( i uvijek će se oglašavati ) skupina budalaša koji veličaju ustaštvo. Jednako tako, oglašava se i skupina „lijevih“ radikalista, spremnih na fizičke obračune u provedbi nove „socijalističke revolucije“.  Postoji li razlika? Svakako. U Hrvatskoj već barem desetljeće i pol neslavno propadaju svi pokušaji okupljanja i okrupnjivanja svake ultra desničarske opcije. Čak ni povijesna i nekada parlamentarna stranka – HSP, logično političko utočište preživjelih „ustaša“, ne igra nikakvu relevantnu ulogu u političkom životu. S druge strane, formira se i javno djeluje, okuplja jurišnike i objavljuje revolucionarne programe, uz simpatično blesavu naklonost medija, sve više radikalno lijevih pokreta i fronti. Laburisti traže skretanje još više – ulijevo, zaziva se hrvatska Syriza i još mnogo sličnih teza. Da bi se sve to pokrilo i sakrilo, ajmo još malo o „ustašama“.

A kako, zapravo, u hrvatskoj stvarnosti stoji taj silni, „ustaški“ problem? Ako uzmemo zakon o suzbijanju diskriminacije i njegov članak 25. koji regulira zločine i prekršaje počinjene iz etničkog, rasnog, vjerskog, spolnog ili političkog motiva (nadam se da sam pogodio o čemu to priča gospodin Josipović – to je problem s „ustaškom“ zmijom, zar ne? ), brojke su zaista pogubne: u Hrvatskoj je u 2013. godini zabilježeno 34 takvih djela ( 14 je bilo prijetnji, a 3 poticanja na mržnju ). Četrnaesta je pak stvarno zastrašujuća – MUP bilježi ukupno 14 djela motiviranih etničkom, rasnom,  vjerskom, spolnom ili političkom mržnjom. Više od 80 posto svih tih djela je riješeno. Statistika ne otkriva jesu li sva ta djela počinili „ustaše“, pa postoji mogućnost da su u takvim obračunima glavno optuženi i Srbi, Muslići ili Šipci. Statistika ne otkriva ni pozadinu, pa ne znamo je li „nacionalističko“ vrijeđanje, napad ili poticanje možda izazvao neki banalni imovinski spor, možda ljubomora ili nešto treće.

Tanke su, besmislene i po sve nas štetne te priče i služe samo jednom, održavanju umjetnih podjela. Hrvatska ima pravo na samo jednu podjelu – na one koji znaju i na one koji su pokazali da ne znaju. I samo to može biti kriterij po kojem ćemo birati ljude koji će voditi državu. Ni Ivo Josipović s tom pričom neće daleko dogurati. No, zanimljivo je kako još uvijek uživa skrb medija za svoju javnu sliku. Njegov bliski suradnik, popularni savjetnik Dejan Jović, objavio je prošlog tjedna vrijedno svjedočenje o tome kako bivši predsjednik nije očekivao oslobađajuću presudu za hrvatske generale. To znači da je očekivao osudu i vjerojatno je na tome namjeravao graditi svoju politiku. Ovo Jovićevo svjedočenje zapravo bi trebalo biti  glogov kolac za nastavak političke karijere Ive Josipovića, no, to je svjedočenje  vrlo brzo nestalo sa stranica portala, da se bivši ne uvrijedi i da se mi ne bi previše zgražali nad činjenicom da je hrvatski predsjednik priželjkivao osuđujuću presudu hrvatskim generalima. Možda je dobro da to ne zaboravimo.

Spalilo lutku Ante Tomića, pa se histeričnim priopćenjem oglasio Zdenko Duka, predsjednik hrvatskih novinara. U svojim najlucidnijim danima, Miroslav Lilić imao je zgodan izraz – epizodistička nula. Upravo je to gosn Duka. Bolje je šutjeti i biti smatran budalom, nego progovoriti ( napisati ), pa otkloniti sve dvojbe.