Nova Jugoslavija pod njemačkim tutorstvom značila bi finis Croatiae

Uvodni esej u knjizi problematizira britansku ulogu u kreiranju jugoslavenskih integracija u posljednjih stotinjak, pa i nešto više godina. Upravo je Velika Britanija uz Francusku bila glavni „vanjski“ promicatelj i čuvar jugoslavenske ideje koja se je dva puta nastojala provesti kroz monarhističku i kasnije komunističku Jugoslaviju. I nakon hrvatskog osamostaljenja Velika Britanija – koja je na Hrvatsku gledala kao na potencijalnog njemačkog saveznika - najviše je bila angažirana na provedbi projeka „Zapadni Balkan“ koji je Hrvatsku u perspektivi ponovno želio geopolitički i kulturološki „reintegrirati“ u prostor bivše Jugoslavije.

Ulaskom u EU 2013. privremeno su oslabljene „jugosferske“ tendencije, a pozornijim promatračima europske geopolitičke scene nije promakla niti činjenica da je otočka diplomatska velesila u mnogim aspektima promijenila svoju politiku prema ovome dijelu Europe. Konkretno, Britanija – koja je prije toga redovito igrala na kartu Srbije – povukla je nekoliko poteza koji se bez ikakve dvojbe mogu okarakterizirati protivnima srbijanskim nacionalnim interesima. Prije svega riječ je o rezoluciji UN-a o Srebrenici, iza koje je stajao britanski rukopis, a Velika Britanija poslala je i svoju zastavu na proslavu 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije „Oluja“, što je svakako iznenađujući potez ako imamo u vidu da je upravo diplomacija te države odigrala ključnu ulogu u kriminalizaciji Domovinskog rata na široj međunarodnoj sceni. I dok je „perfidni“ Albion putem Slovenije nastojao pod svaku cijenu usporiti hrvatski ulazak u EU (blokada je započela nakon posjeta britanske kraljice Ljubljani), direktorica  Odsjeka za istočni Jadran u britanskome Ministarstvu vanjskih poslova Karen Pierce izjavila je kako bi britanska Vlada bila spremna „pokušati prečicom progurati Srbiju kroz neke mehanizme Europske zajednice i NATO-a“.

Rat u Ukrajini i Vučić-Merkel politički „savez“

Razlozi kasnije promjene britanske pozicije prema Srbiji (britanska blokada poglavlja 23 u pregovorima sa Srbijom) svakako su mnogi, no mišljenja sam kako je glavni razlog početak rata u Ukrajini u proljeće 2014. koji nužno podrazumijeva i srbijansko svrstavanje prema tom sukobu. Na Srbe neki zapadni krugovi gledaju kao na „male Ruse“, pa je logično da se na Srbiju gleda kao na potencijalni ruski „trojanski konj“ u Europi. K tome, nekako u to vrijeme, vlast u Srbiji potpuno je preuzeo bivši radikal, a današnji „naprednjak“ Aleksandar Vučić koji je slopio politički „savez“ s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Taj „savez“ nužno je doveo do promjene njemačke politike prema Hrvatskoj, koju se teško od tada može smatrati prijateljskom. Nema nikakve sumnje kako je promjeni njemačke politike prema Hrvatskoj doprinio i tzv. Lex Perković, a valja imati na umu i to da je njemačka vanjska politika u situaciji „velike koalicije“ pod snažnim utjecajem SPD-a koji nikada nije bio sklon Hrvatskoj (ministar vanjskih poslova Njemačke dolazi iz SPD-a). Činjenica da je Njemačka počela „igrati“ na Srbiju zasigurno je dovela i do promjene britanskog odnosa prema susjednoj državi.

I dok je njemački zaokret prema Hrvatskoj, odnosno Srbiji legitiman (svaka država ima pravo birati svoju vanjskopolitičku orijentaciju) ono što tjera na oprez jest činjenica da je Njemačka posljednjih godina de facto preuzela britanski vanjskopolitički obrazac prema „ovim prostorima“ koji želi stvoriti novi jugoslavenski okvir država bivše Jugoslavije. Sada već bivši njemački predsjednik Joachim Gauck u ožujku 2015. u susretu s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović izjavio je kako se je u Jugoslaviji vodio „građanski rat“, što je potpuno na tragu „jugosferske“ politike. Predsjednica je u tom slučaju reagirala državnički i ispravila svog njemačkog kolegu prigovorom kako se nije radilo o građanskom ratu, no Gauckova izjava bila je jasan indikator njemačkog zaokreta.

Njemačka želi jedinstveni „Zapadni Balkan“ kao rasadnik njemačke radne snage

Koji su pravi ciljevi trenutne njemačke vanjske politike plastično je izjava Gerharda Schrödera u rujnu iste godine o radnoj snazi iz „Zapadnog Balkana“. Naime, ovaj je bivši njemački kancelar tada predložio da Njemačka širom otvori vrata migrantima iz zemalja „Zapadnog Balkana“, i da se ljudi u tim zemljama školuju po njemačkom sustavu. „U tim zemljama možemo otvoriti njemačke centre za osposobljavanje, kako bi mladi ljudi stekli kvalifikacije za njihovo tržište rada ili kako bismo ih jezično, kulturno i profesionalno pripremili za osposobljavanje u Njemačkoj. I trebali bismo im dati priliku da žive u Njemačkoj nakon što uspješno i na vrijeme dovrše izobrazbu. Tako će sve strane imati koristi jer će zemlje porijekla dobiti bolje kvalificirane radnike, a Njemačka će ublažiti nestašicu stručne radne snage“ – eksplicirao je Schröder svoju ideju.

Govoreći neezopovskim rječnikom, bivši njemački kancelar de facto je tada predložio model po kojemu bi se zemlje tzv. Zapadnog Balkana tretiralo kao kolonijalni rasadnik njemačke radne snage, odnosno kao mjesto odakle će Njemačka regrutirati „rezervnu armiju kapitala“ za potrebe njemačkog tržišta. Takav prijedlog za svakoga razumnog čovjeka ima rasistički prizvuk, odnosno miriši na podjelu na višu i nižu klasu ljudi, što opasno podsjeća na neke ideologije iz vremena prije Drugoga svjetskog rata. Ako pak imamo na ovaj cilj njemačke vanjske politike, onda je posve logično da Njemačkoj odgovara politički, jezično i gospodarski integrirani prostor bivše Jugoslavije kao interesna sfera preko koje će gospodarski najmoćnija država Europe ostvarivati svoje ekonomske probitke. Ideja da Njemačka može vladati „ovim prostorima“ po britanskom obrascu dugoročno je posve promašena i neostvariva, no ovakve tendencije posve sigurno ne odgovaraju Hrvatskoj s obzirom na to da je svaka jugoslavenska ideja negacija hrvatske ideje.

S druge strane, nakon britanskog izlaska iz EU Njemačka dodatno ojačava svoju poziciju najmoćnije europske države, tako da nije teško predvidjeti daljnje inzistiranje na prethodno navedenom geokonomskom projektu koji Njemačkoj osigurava hegemonsku poziciju u ovome dijelu Europe. Srbijanski premijer i budući predsjednik Vučić prije koji je dan u razgovoru za „Politico.eu“ afirmativno govorio o ideji zajedničkog tržišta na Balkanu (ideja potječe od europskog povjerenika Johannesa Hahna) te je dodao da bi to bila „stara Jugoslavija, plus Albanija“. Vučić je u istom razgovoru pohvalio i Tita: „Tito je to napravio. Bio je komunistički diktator, ali pametan čovjek. Bravar, možete li zamisliti? Ali vrlo pametan. Znao je kako povezati ljude. To je ono što trebamo: povezati ljude“. Vučić očito pretendira postati novi Tito, a u tome uživa potporu Angele Merkel za koju tvrdi da je do u detalje upućena u situaciju na „Zapadnom Balkanu“.

Lijek protiv nove jugoslavenske nakaze – ulazak u Višegredsku skupinu

U Hrvatskoj postoje simpatije za Njemačku, s obzirom na njemačku pomoć Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata kao i s obzirom na to da su mnogi Hrvati posao pronašli u toj državi. Te su simpatije razumljive jer nema nikakve dvojbe da je Njemačka bila jedna od rijetkih država koje su Hrvatskoj pomogle kad je bilo najgore, no svi moramo biti svjesni da u politici ne postoje prijateljstva, već interesi, i da su se okolnosti evidentno promijenile. Mnogi i danas Veliku Britaniju vide kao glavnog zagovornika nekih potencijalnih balkanskih kreacija, no tu je zapravo riječ o intelektualnoj lijenosti i nespremnosti da se prate promjene na geostrateškoj razini. Glavni zagovornik jugoslavenskih kreacija danas nije Velika Britanija, nego Njemačka, a - makijavelistički govoreći - Hrvatska bi u otporu prema takvim tendencijama diplomatsku potporu - paradoksalno - mogla tražiti upravo na strani Velike Britanije koja će nakon izlaska iz EU nesumnjivo tražiti saveznike diljem Europe. Naravno, kad je u pitanju odnos prema „perfidnom Albionu“ uvijek je nužna velika doza opreza. Prema Njemačkoj Hrvatska treba voditi „bona fide“ politiku, no dok je god njemački cilj stvaranje „Zapadnog Balkana“ Hrvatska tu moćnu europsku državu ne može smatrati savezničkom zemljom.

Hrvatska se posljednjih dana nalazi u stanju svojevrsnog kaosa, što je posljedica dugih čekanja na granicama. Neki su analitičari primijetili da i situacija s čekanjem na granicama nije bez „jugosferskog vraga“. „Moguća uloga njemačke politike i u ovim gužvama na hrvatsko-slovenskoj granici također budi dodatnu sumnju, s obzirom na sve manje skrivene planove ostvarivanja njemačke dominacije na Balkanu obnavljanjem jugoslavenskih integracija. Narušena turistička sezona zbog nesnosnih gužvi na granici, rušenje prerađivačke industrije kroz domino efekt preko financijski preizloženoga Agrokora, sve su to mogući scenariji kojima se Hrvatsku može na silu pokušati približiti Srbiji kada je već potpuno iluzorno očekivati da bi se Srbija mogla ubrzano razviti i tako približiti Hrvatskoj, a kamo li Europskoj uniji kojom, za razliku od Balkana, već snažno dominira Njemačka“ – stoji u jednoj analizi na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku

A kao što je primijetio dr. sc. Ivica Šola, i iza tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku kriju se potpora dijela njemačkih slavističkih krugova. „Deklaraciju ovih jugoslavenskih nacionalista financirale su dvije njemačke zaklade - Kulturstiftung Alianz i Forum ZFD koji je izravno naslonjen na važne institucije njemačke države (Bundesministerium für wirtschaftliche Zusammenarbeit und Entwicklung), koje, kako je rekla i Angela Merkel u susretu s Vučićem uoči izlaska ove velikosrpske deklaracije, Srbiju vide kao 'ključ stabilnosti' i lidera u regiji. Financiranjem ove jezične unitarističke agende koja, među inim, negira jedan od stožera svake nacionalne samobitnosti, a to je (hrvatski) jezik, Njemačka se izravno upliće, na drastičan način, u unutarnje stvari RH, udarajući u temelj svakog nacionalnog identiteta, a to je jezik. K tome treba dodati da znatan broj njemačkih slavista misli slično ili identično o 'zajedničkom' jeziku kao Snježana Kordić“ – piše Šola.

Jezikoslovka prof. dr. sc. Sanda Ham smatra kako ova Deklaracija ne može ugroziti hrvatski jezik u Hrvatskoj, ali da može izvan granica RH. „Hrvatski je jezik danas i službeni jezik EU i sama ga ta činjenica i formalno izdvaja od srpskog, bosanskog i crnogorskog. Sarajevska obznana ne može ugroziti hrvatski jezik u Hrvatskoj, ali može izvan granica. Pokušaj je to stvaranja jezika koji bi bio zajednički stanovnicima BiH bez obzira na njihovu stvarnu jezičnu i nacionalnu pripadnost. Stvori li se takav jezik, a manifestno mu se teži, pokušat će se sljubiti s crnogorskim i srpskim i kao takav 'zajednički jezik' ponuditi EU na prihvaćanje i oslužbovljenje“ – izjavila je Ham u razgovoru za već spomenuti Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća“. BiH je kao „Jugoslavija u malom“ u svim jugo-kombinacija ključna država, pa nas ne treba čuditi eksperiment koji proklamira jugoidna Deklaracija.

Kad su u pitanju unutarnji mogući saveznici „Zapadnog Balkana“ u njemačkom izdanju, onda ne treba sumnjati da bi jugoidna ljevica objeručke prihvatila takav projekt, neovisno tko iza njega stoji. HDZ kao državotvorna stranka, ako zbog ničeg drugog onda zbog svojih birača, mora se izjasniti protiv njega, no ako imamo u vidu bliskost HDZ-a i CDU-a, možemo očekivati snažne pritiske u tom smislu. Kako bilo, najbolji lijek protiv pravljenja nove jugoslavenske nakaze, ovaj put pod njemačkim tutorstvom, predstavlja ulazak Hrvatske u Višegradsku skupinu i afirmacija vlastitih interesa na uspravnici Jadran-Baltik-Crno more. Savez zemalja između tri mora oslabio bi njemačke, ali i ruske {Rusiji također odgovara nova jugoslavenska (pa)tvorevina, a zbližavanje Rusije i Njemačke eklatantna je činjenica} hegemonske pretenzije prema Europi i očuvao suverenitet tih zemalja.

Mali narodi nemaju pravo na mnogo velikih pogrješaka, a bilo kakva nova „jugovina“ predstavljala bi finis Croatiae.