NEZAMISLIVI PRIZORI RATA Priča o Ivanu Lozančiću: 'Taj dan, kada je poginuo, nismo se usudili reći istinu njegovom bratu'

Razlozi tome su različiti. Mogli bismo govoriti o namjeri izjednačavanja žrtve i agresora ili  političkim i drugim motivima koji su doveli do toga da je nepopularno spominjati žrtve, osim ako nisu tuđe itd.  Nažalost, najčešći razlog je taj što onima koje rat nije dotakao u smislu vlastitih  obiteljskih tragedija, onima koji ne obilaze grobove svojih očeva koje nikada nisu upoznali ili  grobove svoje djece koja nisu stigla postati roditelji, lamentiranje o Domovinskom ratu trideset godina kasnije, naprosto je - passe. To je tema koja treba ostati u prošlosti, jer – "okrenimo se budućnosti". Pri tome okrutno zaboravljamo, između ostalih, i na one koji još uvijek traže posmrtne ostatke svojih najmilijih kako bi im barem za svoga života dostojno pokopali kosti te da za njih proteklih trideset godina nije prošlo, nego prokapalo u suzama. Mjesec po mjesec, dan po dan, sat po sat.

Iz svih, osobito ovih razloga, potrebno je govoriti, ispričati sve događaje, pa i one najstrašnije, normalnom ljudskom umu najnevjerojatnije, a potom ih zapisati i na njih podsjećati. Jer ako se ne podsjeća, zaboravit će se, ako se zaboravi, ponovit će se.

Jedna od takvih, a koja opravdava tvrdnju da su priče iz Domovinskog rata po svojoj naravi antiratne, jer im je cilj, osim sačuvati sjećanje na one koji su u obrani Domovine položili najvrjednije što su imali – svoje živote, prikazati osobito bolne i nezamislivo teške situacije koje donosi rat, priča je o Ivanu Lozančiću.

Ivan Lozančić rođen je 23. srpnja 1959. godine u Vukovaru kao prvi od petero djece Ane rođ. Mustapić i Vinka Lozančića. Pohađao je OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre, a potom Školu učenika u privredi, smjer automehaničar. Vojni rok u bivšoj državi odslužio je u Zagrebu na Plesu, potom u Zadru, a nakon povratka iz JNA kao samostalni autoprijevoznik radi u obiteljskom obrtu. Nakon očeve smrti preuzima posao koji će proširiti sklopivši ugovor s Tvornicom Borovo kao kooperant u prijevozu roba i materijala. Godine 1983. oženit će se Katicom Budimir, koja će im 1985. roditi sina Vinka, a 1990. i drugog sina, Josipa.

Pri prvim naznakama ratnih sukoba, Ivan će se uključiti u obranu Vukovara, odnosno, pridružit će se na stražama svojim susjedima, braniteljima Trpinjske ceste. U mjesecu lipnju, suprugu Katicu sa sinovima Vinkom i Josipom sklonit će iz Vukovara, prvo u Zagreb kod svoje sestre, a potom u Drniš kod Katicine, a on će se vratiti u Vukovar, stavivši na raspolaganje obrani i svoja vozila.

Najmlađi sin Blage Zadre, Tomo Zadro će, između ostaloga ispričati: "Bio je to sam početak, moj brat Robo, Božo Bionda i Damir Šaran, išli smo u Zagreb, u Lučko, po naoružanje. Nismo mogli u tom trenutku pronaći adekvatno vozilo, pa nam je Ivan Lozančić dao svoj Opel karavan… Dobro smo ga natovarili…"

Jedna od Ivanove tri mlađe sestre, Snježana Huljak, s tugom će se prisjetiti: "Sve ove godine tugujem za mojim bratom, ni majka, ni nas tri sestre, nikada ga nismo prežalile. Ivan je bio iznimno jak, ali vrlo miran, predan obitelji. Rano smo ostali bez oca, nas je petero djece ostalo s majkom, pa je on, kao najstariji, brinuo o svima. Volio je sport, osobito košarku, ali motori su bili njegova strast, jedan kupi, drugi proda, stalno je nešto oko njih rastavljao, sastavljao, preuređivao. Kratko je trenirao i boks, no majka se na njega zbog toga ljutila, pa je odustao. Posljednji sam ga put vidjela u Rijeci sredinom mjeseca rujna, uspio je doći iz Vukovara na pokop sestrinog muža Zdenka Ružića koji je kao branitelj poginuo u Gospiću. Nikada ga nisam vidjela tako tužnog, no njega je mučila i briga što je s njegovom suprugom i djecom koji su se u to vrijeme nalazili u Drnišu, a veze su bile u prekidu. Ponavljao je kako će sve biti dobro, ali njegovo lice je govorilo drugačije. A onda se vratio u Vukovar…"

Katica Lozančić opisat će posljednji susret sa suprugom Ivanom: "Ni danas ne znam kako je Ivan saznao gdje smo, nakon što smo 17. rujna uspjeli pobjeći iz Drniša. Pronašao nas je u Duilovu i smjestio u Ruskamen, u blizini Omiša. S njim je bio i Ivica Šego, a obojica su se odmah nakon toga vratila za Vukovar. Iako sam se nadala da će ostati, rekli su da to ne dolazi u obzir, da su svi njihovi prijatelji na položaju i kako bi se danas-sutra vratili kući ako bi oni ovdje ostali, a njihovi se susjedi tamo bore… Rekao mi je i da ne brinem, da "to" neće dugo trajati, da će se sve brzo završiti i mi ćemo se vratiti… Nikada ga više nisam vidjela i čula…"

O Ivanu Lozančiću, prijateljima poznatom kao 'Los' ili 'Džondir', nadimak koji je po John Deere traktoru dobio zbog svoje tjelesne konstitucije i iznimne snage, Stipo Majić, branitelj Trpinjske ceste, reći će: "Džondir je bio izuzetno dobar čovjek, rekao bih, dobri duh našeg položaja. Izrazito dobroćudan, šaljivdžija, znao nam je podići moral i odradio bi sve zadaće pred njega postavljene. Taj dan, kada je poginuo, njegovom bratu Željku, Gira smo ga zvali, nismo se odmah usudili reći istinu… Kada je pitao gdje je Los, rekli smo da je tu negdje, da je otišao po vode… Zabrinut za njega, odmah ga je otišao potražiti, a mi smo se dogovorili da mu, kad se vrati, kažemo istinu… Koliko god bila teška, nismo je mogli dugo skrivati…".

O tragičnom danu 5. studenoga '91., jedan od Ivanovih suboraca će ispričati: "Taj je dan bilo žestoko granatiranje, pa kad se činilo kako je pomalo utihnulo, izašli smo iz podruma kuće u kojoj smo bili smješteni, kako bi izvidjeli situaciju i ima li kakvih sumnjivih kretanja. Naš zapovjednik, Marinko Leko i ja smo pošli naprijed, prema početku Trpinjske ceste u smjeru Trpinje, a Ivan Lozančić i Ivica Šego ostali su iza nas, krenuli su prema obližnjim vrtovima. U trenutku kada ga je projektil direktno pogodio, Ivan se nalazio u dvorištu kuće, nekoliko kućnih brojeva dalje od one u kojoj je živio".

Marinko Leko – Čamac, zapovjednik 2. satnije 3. bojne 204. brigade, ispričat će: "U jednom trenutku, ugledao sam Ivicu Šegu kako izbezumljen ide prema meni. Rekao mi je da je granata direktno pogodila Džondira i da mu je gornji dio tijela, sve do nogu, potpuno raznesen. Kad smo se vratili u podrum u kojem nam je bilo sklonište, rekao sam ostalima kako ga moramo otići pokupiti.

Na tom dijelu ratišta, imali smo veliki problem sa svinjama koje su lutale. Nedugo prije toga, kad su nam tijekom jednog granatiranja u automobilu koji je također direktno pogođen, poginula dva dečka, mi smo za to saznali tek kasnije, jedva samo ih rastjerali od njihovih tijela kako bismo spasili što se spasiti može. Životinje koje nitko nije hranio, puštene su ili su same probile vrata na svinjcima, podivljale su skroz. Teško ih je  opisati kako su izgledale, ali susret s njima u takvom stanju grozan je doživljaj. Nisam želio da se to dogodi Ivanu, osim toga, to sam mogao biti i ja. I ja sam mogao negdje ostati ležati smrtno pogođen i želio sam vjerovati kako u tom slučaju netko drugi moje tijelo ne bi prepustio  podivljalim svinjama.

Budući da mlađi dečki to nisu mogli podnijeti, pošli smo samo Zdenko Mažar i ja. Zdenko je ponio vojna nosila na koja smo stavili prvo Ivanove noge do trupa. Zdenko ga je primio za noge, a ja gore… Onda smo na nosila stavili i ostalo što smo mogli prikupiti… Danas, kad se toga prisjećam, pomislim kako sam dobro ostao normalan. Još vidim prizor, osjetim mirise u nosu… Među ostacima, pronašao sam Ivanov lančić s privjeskom… Dao sam ga Ivanovom bratu Željku koji je također došao tamo i rekao mu da ga preda njegovoj supruzi i djeci…"

Snježana Huljak, Ivanova i Željkova sestra, potreseno će ispričati: "Moj brat Željko, danas teško bolestan, nakon sloma obrane Vukovara završio je u srpskim koncentracijskim logorima… Uz sve traume koje je tamo prošao, najteže mu je bilo sjećanje na trenutke kad su skupljali bratove dijelove tijela. Rekao mi je da se vraćao nekoliko puta, da se nije smirio dok mu nije pronašao nos i uši… Teško je to za prepričati… I da mu je želio oko vrata staviti lančić, ali nije imao gdje… U podrumu nekoliko kuća dalje od naše obiteljske jer je on, Ivica Šego i još jedan susjed, iskovali su bratu sanduk. Ono što je od njega ostalo, umotali su u najlon, stavili u taj sanduk i odnijeli do caffe bara Mustang u kojem je tada bilo zapovjedništvo, a otamo su mu dečki pomogli da našeg brata Ivana preveze u Slavonsku ulicu i pokopa ga u dvorištu Željkove kuće. Željko nije želio da ga pokopa u dvorištu naše roditeljske kuće, da mami ne bude još teže kad se jednom vratimo…"

Josip Šego, brat Ivice Šege koji je, nažalost, poginuo u pokušaju proboja, ispričat će: "Moj pokojni brat Ivica, Željko ili Gira, kako smo ga zvali, odnijeli smo sanduk do Mustanga, a otamo sam tamnoplavim kombijem kojim smo se služili cijelo vrijeme, ja sam ga vozio, pod kišom granata sanduk s Ivanovim tijelom, odnosno, onim što je od njega preostalo, kroz Ličku ulicu, odvezli u Slavonsku, do mjesta gdje smo ga pokopali…"

"Danas na mjestu gdje je bila kuća, raste drvo… A neposredno pored, još uvijek stoji označeno mjesto gdje je naš Ivan pokopan i odakle je ekshumiran… Postoji snimka ekshumacije, ali kad sam vidjela majku kako plače, kako joj se srce lomi od tuge, nisam više mogla gledati… Nikada je nisam pogledala do kraja… ", ispričala je Snježana Huljak.

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije u travnju '98. godine, posmrtni ostaci Ivana Lozančića pokopani su dana 3. svibnja 1998. Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kad je poginuo u obrani svog grada i Domovine, Ivan Lozančić, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i dvije godine. Ivane, nismo te zaboravili.