Neozbiljni ljudi ne mogu riješiti ozbiljne probleme

Svakim danom sve je manje obitelji. Komunicirajuća susjedstva su prava rijetkost. Gradske četvrti sve više su samo administrativni pojam bez sadržaja. Sugrađanin – tko je to? Kako se prepoznajemo? Logično, u ovakvom svijetu i nacija gubi svoja vezivna tkiva. Pa tako i nacionalna država proživljava vrlo ozbiljna iskušenja. Nije ona ugrožena izvana, na granicama, ali je itekako ugrožena iznutra, u globalnom prostoru bez granica. Nemojmo zatvarati oči pred ovom surovom realnošću.

Da je tome tako, nažalost, vidimo i ovdje i u svijetu, bez razlike. Fragmentaciju u društvu slijedi, logično, fragmentacija političkih stranaka. Sve ih je više sa sve manjim postocima podrške. Na čelna mjesta i u najvećim državama sve češće dolaze ljudi koje mnogi s pravom kvalificiraju kao nekvalificirane, neozbiljne, neodgovorne, šarlatane, demagoge, prevrtljivce, populiste… Da se razumijemo, izabrani u najkorektnijoj mogućoj demokratskoj proceduri. No, u tome i jest pravi problem. Demokratsku legitimaciju danas mogu dobiti samo takvi ljudi.

Odavno je George Bernard Shaw napisao: "Demokracija je sredstvo koje jamči da nam vlast neće biti bolja od one koju zaslužujemo". Danas je to više nego zajamčeno. Fragmentacija društva je poprimila tolike razmjere da mi niti nemamo što očekivati od vlasti, bilo koga izabrali. Nije to nikakav alibi za konkretnu vlast, to je naprosto naša realnost.

Izravna posljedica takvog stanja u današnjem društvu su tipovi političara koji imaju barem i teoretske šanse da budu izabrani. Jedina bitna zajednička karakteristika im je – biti poznat! Po bilo čemu, barem i po dobru. Logično, u svijetu u kojem svatko od nas ima mogućnost besplatno emitirati svoje stavove, fotografije, filmove, svima širom svijeta, došlo je do nezamislive buke i zagušenosti u globalnom eteru. Još i više u našim mozgovima.

Dok ovo čitate, propuštate milijarde objava na dostupnim vam mrežama i kanalima. Više ne znate gdje ste nešto pročitali, tko je bio autor teksta, koliko je vjerodostojan, koliko nepristran, s koliko namjerno iskrivljenih činjenica. Istina, što god to značilo, jednostavno više ne postoji. Ostaju samo trenutačne refleksije na nešto pročitano negdje o nekome zbog nečega.

S druge strane dobivamo lažni osjećaj da smo silno važni zbog ovih blagodati suvremene tehnologije. Sve znanje ovog svijeta nam je dostupno u nekoliko sekundi, udaljeno tek dva do tri klika mišem, umišljamo da nam nitko nije potreban, da smo sve što nam treba spoznali na internetu. Ne pada nam na pamet da postoji i tzv. oportunitetni trošak vremena boravljenja na internetu. Sve to vrijeme smo ignorirali naše najbliže. Pogotovo one manje bliske od kojih se sastoji relevantna nam zajednica.

U takvom okruženju, očito je, nije lako privući pažnju "normalnim" pristupom problemima. Eksces jedini omogućuje koliku toliku prepoznatljivost. Znaju to najbolje kako urednici medija tako i ambiciozni političari. U borbi za "posjećenost" o kojoj ovisi egzistencija, dobili smo jednu čudovišnu mješavinu namjerno dvosmislenih ili lažnih naslova, agresivnih reklama, pomiješanih tema – od požara preko pornografije i selfija raznih "poznatih" do najozbiljnijih tema o kojima nam ovisi zdravlje ili život. Ozbiljan politički sadržaj na temelju kojeg bi, naivno pretpostavljamo, racionalan birač donio svoju odluku, jednostavno nema šanse biti barem i zamijećen. Sve se na kraju svede na recikliranje tema iz davne prošlosti koje namjerno neću ni spomenuti, toliko su nevažne.

Time smo zatvorili puni krug. Suvremeni birač, i to treba otvoreno reći, u stvari pojma nema o čemu glasuje. Stotine je sporednih karakteristika, kako birača tako kandidata, koji na kraju preferiraju neku listu broj 7 u odnosu na sve ostale. Politički program to sigurno nije, u 99% slučajeva. Tako izabran kandidat potom traži opet puku aritmetičku, besadržajnu i neiskrenu koaliciju. Zato i nema drugog izbora već tijekom mandata glumiti nekakvu aktivnost s jednim jedinim ciljem – maksimizirati rejting prije sljedećih izbora. A oni su uvijek "već sutra".

I što sad? Ako je svejedno tko će osvojiti najviše glasova, a jest svejedno, postoji li uopće šansa da se nešto promjeni? Naravno da postoji. Samo, put je dug i težak. Počinje s mijenjanjem svakog od nas. Mi smo ti koji dezintegriramo vlastito društvo. Mi smo neozbiljni pa onda iste takve biramo da nas savršeno očekivano "vode". Mi smo ti koji zatvaramo oči pred ozbiljnim problemima, utvarajući si da će ih riješiti neka porezna olakšica ili neko povećanje plaće od četiri posto.