Neki to vole ljuće: koji su pravi razlozi, na koga su zapravo Hrvati ljuti?

Ljuti su uglavnom jer se dobrobiti globalizacije ne prelijevaju na sve slojeve društva jednako, tj. distributivno pravedno. Par stotina ljudi u zapadnim demokracijama posjeduje bogatstvo identično onome koje posjeduju 2/3 ostatka društva (u SAD-u se radi o oko 400 ljudi, a slično je i u razvijenijim članicama EU, ali i u NR Kini koja bilježi značajan industrijski rast).

Ljuti birači su ostaci negdašnje srednje klase koju je globalizacija izbrisala s lica Zemlje. Njihov udio među onima koji „de facto“ glasuju sve je veći i oni su nepredvidiva sila trenutnih zapadnih demokracija. Dio njih su bivši birači, pa i članovi starih etabliranih stranaka, ali dio dolazi i iz bazena dugogodišnjih apstinenata. Usto, ljuti birači često biraju ljute političare; ljude za koje vjeruju „da nikad prije nisu bili u politici“.

Već ovako neprecizno i šturo opisana pojava donekle opravdava reakciju te skupine. Činjenica da ona udjelom u biračkom tijelu postaje sve relevantnija brine političke elite koje, koristeći sredstva krupnog kapitala i „mainstream“ medija, nastoje suzbiti tu pojavu koliko je to moguće. Činjenica je da ta skupina značajno utječe na rezultate izbora i samo je pitanje vremena kad će početi utjecati i na zakonodavstvo pa će ljutinu i ljutnju osjetiti i gospodarstvo i mediji. Na koncu, činjenica je da ljutina ljutih nije „trenutno“ glasovanje protiv koga ili čega, nego se postepeno prelijeva s „prvih ljutih“ na „druge“ i „treće“ i iz kratkotrajne egzaltirane emocije u relativno čvrsto i dugotrajno raspoloženje posvemašnjeg odbijanja sve do svrgavanja elita ili uzimanja stvari u svoje ruke (ili kako bi to pjevali Rage Against The Machine: „You have to take the power back“, 1992.).

Zbiva li se u RH nešto slično? Uz sve bjelodane razlike između američko-europske i hrvatske ljutine, ipak postoje sličnosti. One su površno slične. Stranke poput MOST-a i Živog zida, ali i drugih koje nisu postale parlamentarne nakon zadnjih izbora izraz su te iste ljutnje. Ta ljutnja nije ona stranaka centra iz 90-ih i 2000-ih koje su istovremeno namjerno i sustavno zbrisane s lica zemlje (slično se trenutno zbiva s HSS-om), niti ona malih stranaka koje se desetljećima politikantski kurvaju za sudjelovanje u vlasti pod svaku cijenu u zamjenu za razne beneficije, iako pod pravednijim izbornim zakonom njihovi predsjednici ne bi mogli postati niti predsjednici kućnih savjeta, nego ljutnja „trećih“.

Pod površinom uzroci su drugačiji. Hrvatska ljutina nije identična onoj euroatlantskoj. Više je pomalo slavonska, mađarska, te na koncu konca austrougarska. Hrvatska ljutina usmjerena je na političke, gospodarske, medijske i druge elite koje nesmetano i neprekidno vladaju ne 20 ili 26, nego 30, 40 i više godina. Isti su ljudi na istim ili sličnim mjestima, a ako to nisu isti ljudi, onda su to njihovi nasljednici, sad krvni ili ideološki, sasvim svejedno. Od politike do tribine i nazad. (“If it’s not Tango, it’s Cash; if it’s not Cash, it’s Tango.” 1989.)

Još dublje postoje još veće razlike, jer ljutiti u RH nisu poput onih u Americi ili EU isključivo iz ruralnih područja, osiromašeni i niže obrazovani, nego su spoj navedenih (jer se u RH ljutina popela s lokalne na nacionalnu razinu) i onih urbanih kozmopolita sklonih samokritici kroz priznanje da nisu ništa više nego jedno među mnogim globalnim plemenima i ispovijesti vlastitog blagog etnocentrizma bez kojeg ne mogu biti čak niti umjereni diogenovski „kosmopolitês“.

Taj konglomerat ljutine ljut je na hrvatske „mainstream“ medije, na gospodarske i političke elite koje su s prethodnima u višedesetljetnoj kriminalnoj simbiozi poput legendarnog raka samca i njegove moruzgve iz prastarog osmoškolskog udžbenika iz biologije. Njih povezuje ljutina koja je možda i bila trenutni izljev bijesa (tzv. „glasovanje protiv“), ali se u međuvremenu pretvorila u trajno raspoloženje odbijanja navedenih (tzv. „glasovanje za reforme“). Omražene središnje nacionalne kompanije, sve redom začete prije 30 i više godina kao kućni obrti selskih švercera i prekupaca bofl robom, javne kompanije i gradovi kao mjesta zaposlenja cijelih proširenih obitelji, dvojbeno privatizirane banke, odvjetnički uredi, sudovi i na koncu političke stranke viđene su kao uzroci te ljutine i ona neće nestati dok ne nestanu ti uzroci.

P. Wehner je neki dan u D. Trumpa usporedio s parodijom Nietzscheove filozofije (New York Times). Nije dugo trebalo čekati na kritički odgovor poražavajući po Wehnera. Ipak, ljuti birači poručuju elitama baš poput Nietzschea „da ne podižu nove idole, nego da žele pokazati starima kako je to stajati na staklenim nogama“, na što se nadovezao Wittgenstein poručivši da se sve svodi na „uništenje idola bez stvaranja novih, pa čak i u obliku idola kao odsutnog idola“. Sažeto govoreći, možda ne isto ljuto i ljutito poput Amerikanaca, Engleza, Francuza, Španjolaca, Talijana ili Nijemaca, ali podosta slično i neki Hrvati to vole ljuće.