Nazi Jergović rides again: u vrijeme jednog veličao drugi totalitarizam

Primjerice plagijat kao akademski kriminal za učinak ima akademsku smrt bez mogućnosti akademskog uskrsnuća ili reinkarnacije tijekom koje plagijatoru kolege doslovno plagiraju sve radove što nikad ne uspije dokazati, jer karma je gadna stvar. Nalik plagijatu, podržavanje totalitarnih režima, sad nacističkog ili komunističkog sasvim svejedno, demokratski je kriminal i za učinak ima demokratsku smrt. Onoga tko to počini u demokratskom društvu uopće se ne pita za mišljenje o demokratskim stvarima, a još manje ga se shvaća ozbiljno. No, o tempera, o mora!

Na dan kad je Hrvatska osvojila najviše olimpijskih medalja u jednom danu u svojoj novijoj povijesti zreli čovek u 50-im godinama, M. J., koji je ravno prije 30 let sudjelovao na Nazi tulumu (u Sarajevu 1986.), piše kako "2. svjetski rat nije završio" i kako bi "zaraćene narode trebalo izvesti iz domaćih mitologija kojima je nadomješteno odsustvo gubitničkih povijesti".

Iz niza izdvajam dva prigovora. Ako se krećemo nekim redom, onda kao prvo, usprkos čestom vladarsko-politički-ideološkom bratoubilaštvu u Hrvata (još od Srednjeg vijeka), teško da se može kazati kako je država poput Hrvatske opstala više od tisućljeća, uglavnom zahvaljujući Tomislavovom sređivanju poslova na sjeveru i istoku (Mađari i Bugari), zahvaljujući "gubitničkoj povijesti" koja je zaista gubitnička u nekom povijesnom prosijeku današnje EU. Kao drugo, a što se „domaćih mitologija" tiče, autorova prethodno spominjana "osobna svjedočenja" su jedino što samu povijest i čini danas relevantnom, a ne povijesna znanost, a još manje pjesništvo koje spomenuti autor predlaže kao soteriološku djelatnost s ciljem katarze.

Zašto pišem ovu napomenu? Više je razloga. Jer je 2. svjetski rat završio, jer je Domovinski rat završio, jer je Mirna reintegracija završila, jer je Hrvatska članica UN-a, NATO-a i EU i jer naracija o "ne-završetku 2. svjetskog rata" može biti samo vrlo ružna, loša i nedjelotvorna metafora.

No, moj prigovor je bitno estetski. Dakle, ružna. Ružna čak i ako su zadana mjerila estetike ružnog.

Nadalje, jer mi nije jasno kako uredništvo novine čiji su mi odvjetničko-profitni motivi kristalno jasni, može bez imalo srama objavljivati političke tekstove čovjeka koji je u vrijeme totalitarnog režima sudjelovao u veličanju drugog totalitarnog režima i koji se politički-nacionalno proglašava pripadnikom od strane totalitarnog režima izmišljene nacije koja je u međuvremenu prestala postojati i jer objavljuje tekstove autora čija je osobna politička povijest obilježena jasnim pristajanjem uz totalitarizme i jer postoje ljudi koji taj i slične tekstove tog autora čitaju i shvaćaju ozbiljno.

Na koncu, pišem ovu napomenu jer se, za razliku od autora tog teksta, autor ovog teksta, a čemu u prilog postoje dokazi, uvijek suprotstavljao svakom totalitarizmu jednako braneći političku i gospodarsku slobodu i istovremeno je, iako i pomalo paradoksalno, vjerovao i 1986. i 1996. i 2006. i danas 2016. da je estetika jednog među tim totalitarnim režimima superiorna, kako 1920. u vrijeme Drexlera, tako i danas kad eto možemo čitati drugi tekst u kojem piše da je državna zastava RH među 10 najljepših na svijetu što de facto nije, čemu uglavnom pridonosi kičasto šarenilo krune, a i dekoracija ispod državnog grba koji je uzet zasebno svakako predivan u svjetskim razmjerima, a što sve skupa nadam se ne diskreditira čovjeka, barem ne politički, ako već estetski.

P.S.

Komentirani tekst nalazi se na sljedećoj poveznici: http://www.jutarnji.hr/.../nas-drugi-svjetski-rat-ni.../4615280/