Najviše se u Hrvatskoj prostituiraju njezine institucije

Afera bi mogla koštati položaja moćnog i važnog Milijana Brkića jer je upozorio korisnike u industriji seksa za novac da im je «istraga za petama», a onda je istraga nestala. Gotovo sedam tisuća «noćnih dama» u zemlji sa sve manje stanovnika u kojoj se cijeni i potiče učenje vjeronauka u državnim školama. Sve je na svome mjestu.

Tko se ne zgražava, bit će da sudjeluje, a zgražavanju stvarno nema mjesta jer je prostitucija u Hrvatskoj cijenjena djelatnost putem koje se ostvaruju značajni karijerni napreci. Kome odgovara da se o tome ništa ne zna i da se ništa ne istražuje? Pa, svima. Ali, nestali su spisi. Nastala je neviđena drama.

Nestaju i milijarde. Nemilice. I nikad ne nastane neviđena drama.

Evo primjerice u Hrvatskim šumama. Priča je stara osam godina. Ništa se nije promijenilo. Ne poklapaju se brojevi. Vjerojatno ni danas.

Nacionalna inventura šumskih resursa Lijepe naše prije osam godina je pokazala da se godišnje u šumama kojima gospodare Hrvatske šume posiječe 7,3 milijuna kubika drvne građe.

Službeni podaci tih istih Hrvatskih šuma tada su svjedočili da se godišnje posiječe 5,5 milijuna kubika. Ispalo je da Hrvatskim šumama pred nosom nestane 1,8 milijuna kubika drva, što po tržišnoj cijeni, zabilježio je tada Saša Paparella u Poslovnom dnevniku znači nešto više od 500 milijuna kuna izgubljenog prihoda.

Jeli to netko naš krade naše hrvatske šume ili je netko toliko nemaran da se samo brojevi na papiru ne poklapaju? Sve su to službeni podaci, ministarstva su raspolagala njima, baš kao što su «institucije progona» raspolagale podacima o seksu i drogi prije nego što su se podaci izgubili zbog preseljenja. Nešto se izgubilo u preseljenju, a nešto od podataka, poput ovih o šumama nije izgubljeno, ali se nitko time ne bavi. Već godinama.

To što možda i do sedam tisuća dama u Hrvatskoj prodaje svoje tijelo za prihod na koji se ne plaća porez podiglo je strašnu buru, ali to što možda nestanu tisuće stabala godišnje u nekoj kriminalnoj akciji njihove sječe koja se ne bilježi u knjigama nikakvu veliku aferu nije podiglo. Pa je zaboravljeno.

Ponekad netko iz Hrvatskih šuma «zazviždi». I zvižduk se izgubi u magli. Kupleraj s drvnim trupcima nije seksi, a možebitno pokradenih pola milijarde kuna na drvetu zaista nisu ni približno zvučni poput prodaje seksa za novac na stražnjim sicevima skupih limuzina plaćenih opet novcem poreznih obveznika.

Institucije u Hrvatskoj baš nikad ne rade svoj posao. Ili ga rade savršeno. Posao je institucija da zataškavaju ono što glavnim akterima društva ne odgovara da bude istraženo i poznato. Institucije se, jednostavno rečeno prostituiraju kako bi ispunile ciljeve svojih upravljača. Bilo da je riječ o prostituciji institucija koje nikad nisu istražile prevelik broj panjeva po šumama u odnosu na broj službeno porezanih trupaca, bilo da je riječ o prostituciji institucija koje su izgubile spis o prostitutkama.

I novinari su se ovaj tjedan isprostituirali. Na jednoj banalnoj temi uređenja Trga žrtava fašizma u Zagrebu. Pokrenuta je žestoka rasprava o tome je li novouređeni trg ljepši nego je bio prije uređenja, a zanemarena je ostala sitna mala činjenica da ni jedna procedura u uređenju toga trga nije ispoštovana, od javnih natječaja, preko javne rasprave do uzimanja u obzir mišljenja struke.

Zanemarili smo sve institucije i pribjegli bijednoj priči o «sviđa mi se», «ne sviđa mi se» baš kao da smo promatrači na Facebooku. Pa rekosmo «Like», nema veze što je sve skupa «preko koljena», to je ionako samo institucionalna papirologija.

Izuzetno je licemjerno u društvu u kojem se svaka njegova institucija prostituira tijekom cijelog radnog vremena uz pljesak publike na zub uzeti prostitutke u originalnom obliku najstarijeg zanata na svijetu. A što se Milijana Brkića tiče, ako smo kao društvo spremni prihvatiti da je s 33 godine otišao u mirovinu na državni račun da bi nakon toga požrtvovno radio za novac i politički cilj, kako je objavljeno u medijima, tada možemo prihvatiti i to da je zaštitio klijente i usput prostitutke.

Ako kao društvo možemo prihvatiti da ljudi sa 60 posto invalidnosti u nogama te stoga korisnici državne mirovine rade kao profesionalni vozači, onda trebamo prihvatiti i da su nestali spisi o elitnoj prostituciji. Sve to spada pod isti nazivnik – prostitucije institucija. I gle čuda, neće se samo od sebe popraviti.