Nad nečime se trebamo zamistili dok jedemo kasne proljetne trešnje. Nakon povišica

Kilogram trešanja dosegao je zahvaljujući inflaciji cijenu između osam i devet eura. Oni s najnižim plaćama trebali bi dobiti 100 eura povišice, a oni s većima 60 eura. U kilogramima trešanja razlika nije osobita, a nije niti u eurima. Iznos mjesečne povišice niži je od cijene apartmana na moru za samo jednu noć, za taj se iznos može pojesti jedva jedan ručak izvan apartmana na godišnjem odmoru i njime nije moguće platiti jednodnevni školski izlet za više od jednog djeteta. Istovremeno, iznos povišice jednostavno je potrošiti na hranu u samo jednom posjetu trgovini i kupljeno donijeti kući bez pretjeranog naprezanja mišića. Iako je riječ o povišicama koje se kreću, kako ističe Vlada, od 18 do 20 posto i na koje će državni proračun izdašno napunjen porezom na dodanu vrijednost godišnje dati 430 milijuna eura, riječ je o iznosima koji će se brzo i lako utopiti u inflacijskoj močvari. Samo cijene hrane iz mjeseca su u mjesec rasle po dvoznamenkastim stopama, blizu one od 20 posto, a i danas je prema najnovijim podacima rast cijena hrane u Hrvatskoj nešto veći 9,6 posto od prosjeka eurozone.

Plenkovićeve povišice javnom sektoru i državnim službama stoga ne treba pisati u pluseve njegova upravljanja, one neće vratiti kupovnu moć građana na onu prije divljanja inflacije niti će građani zahvaljujući rastu plaća biti sposobni recimo na zimu plaćati nesubvencioniranu cijenu grijanja ili cijenu goriva koja se na tržištu slobodno formira.

Plenkovićeve povišice možda se i najbolje mogu opisati kao mjesečni džeparac od bogatog ujaka koji srednjoškolac dobije za subotnje izlaske, a činjenica da je za hrvatskog radnika (osim za čistačicu apartmana na Jadranu) između 60 i 100 eura ipak velik novac govori samo o tome kako je bilo kojoj Vladi, a slučajno je na vlasti Plenkovićeva danas zapravo jeftino kupiti glasove velikog broja birača na izborima. S malom povišicom ili bilo kakvom povišicom, s mjerama kojima subvencionira energiju i gorivo ili pak sa snažnijim angažmanom represivnog aparata bude li potrebe uvjeravati ljude da se u svakodnevnom životu mogu osjećati sigurno.

Inflacija nas je iscijedila i nastavit će nas cijediti zahvaljujući turističkoj sezoni. Povišice za javni sektor i državne službe neće spasiti ni službenike ni destinacije na koje novac troše, baš kao što rasta plaća zahvaljujući ukidanju prireza i Vladinim dotacijama u mirovinski sustav ili neće biti ili će biti minimalan.

U međuvremenu primičemo se još jednim izborima pred koje kao da su nestala sva ona pitanja koja smo godinama tražili odgovore, kao da su nestali svi oni izazovi koji nikad zapravo nisu riješeni i kao da je postalo dovoljno da nam računi za struju nisu preveliki, da nam rate kredita nisu omča pretresno stisnuta i da više ne moramo ni jednoj službi privaljivati da smo pozitivni na koronu.

Više ne pitamo za investicije ni domaće ni direktne strane investicije. Ne pitamo ni za nova radna mjesta jer dovoljno ljudi se odselilo da je zaposlenost zapravo odlična, a nezaposlenost neprimjetna. Ne pitamo više ni za strateški razvoj zemlje, ne raspravljamo više ni o strateškim industrijama. Ne tražimo više niti kvalitetnije obrazovanje, jer izgleda da nam dovoljan besplatan obrok u školi. Kao da smo prihvatili da školska torba prvašića teži najmanje tri kilograma, a učenika u petom razredu osnovne škole i do šest kilograma, kao da nam je normalno da osmašica s ukupno četiri zaključene četvorke u cijelom osnovnoškolskom obrazovanju mora zauvijek prekrižiti upis u najmanje desetak gimnazija, kao da nam je normalno što liječnika opće prakse nije moguće dobiti na telefon niti za lijek, kao da nam je postalo normalno da kao potrošači ničime nismo zaštićeni kad nas privatni duopoli uhvate u kolo s lošom i još gorom uslugom.

Tri godine pandemije i dvije godine rata u Europi danas nam se predstavljaju kao događaji s minimalnim ili nikakvim učinkom na naše živote, no utjecaj je možda čak i toliko velik da je hrvatski birač na političkim izborima postao najjeftinija roba za kupnju ikada. Dovoljno je na račun mu ili njoj ubaciti nešto sitno eura, pokoju subvenciju i par lijepih obećanja. Nad time bismo se trebali zamisliti. Dok jedemo kasne proljetne trešnje. Nakon povišica. Za rane nije bilo eura.