Mogu se kladiti na daljnje propadanje momčadskog športa u Hrvata

Među njima samo 18 ih je osvojilo 5 ili više zlatnih medalja. I u toj skupini nalazi se Hrvatska s 5 zlatnih, tri srebrne i dvije brončane medalje, tj. ukupno 10 medalja što je hrvatski rekord.

Statistički smo bliži susjedima Mađarima i Talijanima, nego nekima s kima nas neki stalno uspoređuju. Rekli bismo „sve je super, sve je za 5“, ali ta statistika skriva mračnu istinu o propasti hrvatskog momčadskog športa. Olimpijski krugovi koji simboliziraju zajedništvo pet kontinenata u slučaju Hrvatske predstavljaju lance i okove kojima su Hrvati porobili vlastiti momčadski šport.

OI u Riju, kaj se Hrvatske tiče, pokazale su kontinuirani uspjeh individualnog športa i poraz momčadskog. Taj poraz je vidljiv jer je zgusnut. Nogometaši niti da prismrde olimpijskom turniru. Košarkaši su drugorazredni već desetljećima. Rukometaši od Kljuna i Červara do danas u kontinuiranom su padu. Vaterpolisti se održavaju zahvaljujući činjenici da šport baš nije planetarno popularan poput nogometa i šice, pa je i teško ne doći u četvrt- ili polufinale, a i do nedavno je vladao veliki Rudić.

Zakaj je tome tak? Ograničimo se na loptačke momčadske športove. U njima je presudna igra koju uigrava trener. Zamisao o izborniku koji izabire igrače bez da ih uigra može imati športski analfabet čija je maksimalna športska aktivnost odlazak u kladionicu. Zastrašujuća razlika između postojanja uigrane, suvisle, racionalne i lepe igre i nereda koji gledamo zadnjih godina za uzrok ima postojanje ili nepostojanje dobrog trenera. Nema ih u nogometu. Nema ih u košarci. Niti u rukometu. A u vaterpolu mislim da se Tucak ne može uspoređivati s Rudićem.

Ukratko, s obzirom da Hrvatska nema ozbiljno školovanih trenera u momčadskim športovima što je paradoksalno, jer primjerice nikad nije imala više formalno priznatih npr. nogometnih trenera nego što ih ima danas, nema niti igru, niti na klupskoj, a niti na reprezentativnoj razini što je glavni uzrok nepostojanja rezultata, a nasuprot tome ima izvrsne trenere u individualnim športovima koji odgajaju olimpijske prvake.

Može se sad kriviti pojedince, klubove, saveze i odbore, ali ako zaista želimo znati tko je odgovoran, dovoljno je da se pogledamo u ogledalo. Mi smo odgovorni, jer perverzno u nebesa dižemo loše do osrednje rezultate nacionalnih momčadi, a podcjenjivački se odnosimo prema svjetski povijesnim rezultatima športaša u individualnim športovima.

Simbolički, da su kojim slučajem rukometaši postali olimpijski prvaci, dočekalo bi ih 50.000 ljudi na Jelačić placu kako se i pristaje, pa zatim i drugdje, ali Sari Kolak niti itko želi prirediti doček na Jelačiću, a niti bi joj se došlo pokloniti 50.000 ljudi, nego joj se doček priređuje samo u Ludbregu kao da je ludbreška, a ne hrvatska reprezentativka.

Nedostatak športske kulture u Hrvata je začetak svih nedaća. Da ju imamo, svi ostali relevantni drugačije bi reagirali, a kako je nemamo, svatko čini kako mu drago, a rezultati u momčadskim športovima najbolje pokazuju kakav je to put. A kaj se mene tiče, meni ni iz žepa, ni u žep, pa se slobodno mogu kladiti na daljnje propadanje momčadskog športa u Hrvata.