Protuhrvatsko djelovanje jugofilima predstavlja vrlo unosan posao

Zvonko Bušić još kao dijete dao je zavjet da će svoj život posvetiti borbi za slobodu hrvatskog naroda, a težak život u vrijeme Jugoslavije ljudi koji su obitavali na prostoru Imotske krajine i zapadne Hercegovine očeličio ga je životni put koji će uslijediti.

Taj životni put podrazumijevao je svakodnevnu žrtvu i odricanje. Samo čelična volja, spremnost na najveće žrtve i nevjerojatni idealizam hrvatskoga nacionalnog romantika mogli su mu dati snagu da izdrži trideset i dvije godine zatvora. 

Surova hrvatska politička zbilja, međutim, bila je jača i od tri desetljeća američkih kazamata. U knjizi 'Zdravo oko / Sjećanja', posthumno izašloj 2014. godine, na jednom mjestu Bušić kaže da ga je pet godina na slobodi u Hrvatskoj skršilo više nego trideset i dvije godine zatvora.

Pet godina života u Hrvatskoj, Hrvatskoj u kojoj reciklirani komunisti i bivši skladatelji oda Jugoslaviji kontroliraju sve bitnije političke i društvene funkcije, naveli su ga na čin kojim je skončao svoj  ovozemaljski život.

Kao što je dobro primijetio jedan komentator (E. Kraljević), Palachovo samospaljivanje bilo je izraz revolta protiv strane okupacije zemlje, dok se Bušić svojim činom pobunio protiv unutarnje agresije onih koji su, nakon gotovo stoljetnog tlačenja, prihvatili ideologiju vlastitih jugoslavenskih okupatora i danas nam je ponovno nameću.

Dugačak je put od oslobođenja do slobode

Kao politički testament Zvonko Bušić Hrvatskoj je ostavio pismo i u njemu metaforu o Platonovoj špilji. U toj je metafori Bušić prozvao sve nas u Hrvatskoj koji smo svojom apatijom, neodlučnošću, nespremnošću na žrtvu za ideale i strahom od istine umjesto života u svjetlu izabrali živjeti u mraku.

Bušićev čin jasna je osuda svih nas, a posebno snažna osuda kaljuže hrvatske političke scene, beskrupuloznih političara koji kao šibicari i sitni trgovci domoljubljem i idealima svakodnevno pljuju i po Bušićevoj žrtvi i po žrtvi vukovarskih branitelja i svih onih koje su svoje živote utkali u ostvarenje hrvatske neovisnosti i samostalnosti. 

Poslije desetljeća velikih nesloboda nikada ne dolazi razdoblje velikih sloboda, o čemu najbolje svjedoči pripovijest o židovskome narodu koji je četrdeset godina nakon izlaska iz ropstva lutao pustinjom.

Put od oslobođenja, koje predstavlja jednokratni čin, do slobode dugačak je i trnovit, jer narod koji je dugo godina život u ropstvu latentno se boji slobode i preuzimanja odgovornosti za novo stanje, a nije rijedak slučaj da se pojavi i nostalgija za prošlim vremenima neslobode (što smo vidjeli kod Židova, ali i kod Hrvata koji su 2000., ovaj put svojom voljom, izabrali na čelo države bivše ideološke batinaše jugoslavenskog predznaka).

A taj je put od oslobođenja - postignutog u Domovinskom ratu - do slobode posebno težak u Hrvatskoj, gdje su – kao posljedica ideje nacionalne pomirbe – i dalje ostali žilavi ostatci, kadrovski i mentalitetski, kroz desetljeća petrificiranoga jugoslavensko-komunističkog sustava. Bušić se s takvom zbiljom nije mirio i kao čin pobune protiv takvog stanja oduzeo si je život. 

Ukloniti naslijeđe i mentalitet Tita i njegovih sljedbenika

Paradoksalno ili ne, točno četiri godine nakon Bušićeve smrti Trg maršala Tita – kao simbola jugoslavenskog i komunističkog nasilja nad hrvatskim narodom – preimenovan je u Trg Republike Hrvatske. I koliko god neki smatraju kako je trg trebao dobiti neko drugo ime, dobro je da je nazvan kako jest, jer je upravo Tito rekao da će prije Sava poteći uzvodno, nego će Hrvati dobiti svoju državu. Sava nije potekla uzvodno, ali se je bjelosvjetski hohštapler pokazao kao lažni profet. Hrvati su se izborili za svoju državu – Republiku Hrvatsku. 

Micanje Titova trga, kao i presuda Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj, nesumnjivo predstavljaju simbolički početak lustracije, tj. rasvjetljivanja Platonove špilje hrvatske države. No, nakon micanja Tita sada slijedi korak koji je mnogo teži, a taj je uklanjanje Titova naslijeđa i politička lustracija (demokratski izbori za to su najbolji instrument) kadrova koji i danas opravdavaju komunističke i jugoslavenske zločin(c)e, ali koji i svih ovih desetljeća uništavaju hrvatsku ekonomiju (koja još uvijek nije izišla iz socijalizma) i tjeraju mlade ljude iz Hrvatske u inozemstvo. 

Realnost je i psihološki posve shvatljivo da postoje ljudi koji nikada neće prestati žaliti i kukati za Titom i Jugoslavijom, jer sve što su stekli u životu izgradili su u tom vremenu na temeljima protuhrvatstva.

Međutim, na demokratskim izborima titoistima i jugofilima treba pokazati kako je njihovo vrijeme (ali i vrijeme lažnih domoljuba koji se kite hrvatskim barjacima) nepovratno otišlo u prošlost. Kao što su nacionalno svjesni Hrvati prezirali Jugoslaviju, tako danas i oni preziru Hrvatsku, ili su u boljem slučaju indiferentni prema njezinu postojanju.

No, temeljna je psihološka razlika ta što su Hrvati duboko u sebi osjećali da će se srušiti Jugoslavija i stvoriti hrvatska država. Jugofili s druge strane znaju da 'nema povratka na staro', da unatoč svim naporima i geopolitičkim projektima stranih centara moći, više nikada ne će biti Jugoslavije.

I to je ono što ih duboko frustrira, pa zato svoje frustracije izražavaju stalnim invektivama na račun hrvatske države (fašizacija, ustašizacija, revizionizam i ostale budalaštine) i nastoje ju u međunarodnim krugovima prikazati u što crnijem svjetlu.

No, riječ je o Sizifovu poslu, čega su svjesni i mnogi od njih, ali im protuhrvatsko djelovanje predstavlja vrlo unosan posao od kojega jako dobro žive nemilosrdno trpajući ustaške kune u svoje 'antifašističke' džepove.

Vjerujemo kako će uskoro doći i vrijeme kad će se postaviti pitanje kuda odlaze novci iz proračuna i koji su konkretni rezultati rada mnogih ljudsko-pravaških udruga koje se financiraju od države koju konstantno nastoje prikazati kao fašističku reinkarnaciju zla.

Žrtva Zvonka Bušića nešto je što obvezuje sve nas. Pred njegovom žrtvom – trideset i dvije godine zatvora – mora ustuknuti svaka apatija i pasivnost. Vođeni sviješću o toj obvezi, moramo konačno shvatiti kako je pet minuta do dvanaest da se pokrene eliminacija nakaradnoga jugoslavensko-komunističkog mentaliteta iz Hrvatske i transfer ideja Tita i njegovih sljedbenika na đubrište povijesti.

Tek nakon toga u Hrvatskoj će procvjetati i ekonomija jer ekonomska situacija takva kakva jest proizvod je upravo Tita i njegovih drugova sljedbenika koji i danas drmaju hrvatskom ekonomijom i tijekovima kapitala, a  hrvatsku mladost tjeraju izvan Hrvatske.