„La Légion étrangère“ u hrvatskom sportu - gdje zapravo igraju stranci

Na stranici posvećenoj nogometu, ugledne dnevne novine redovito u tekstovima svojih autora provlače tezu o „nezanimljivosti utakmica koje u modrom, Dinamovom dresu igra gomila „legionara“, stranaca koji su tu samo zbog novaca“. Standardno se nariče nad tužnim sudbinama „naših dečki“ čiji talent guše preplaćeni, a slabiji stranci.

Navijačke udruge, citiranije u hrvatskim medijima od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, također podmeću kukavičje jaje prodajući floskule o tome kako bi radije gledale „haklere“ s Pešće nego „strane kvazizvijezde“. Kao Magnum Crimen Dinamove uprave navodi se trgovina igračima, usmjerena, prema navijačkim mudrolijama, isključivo osobnom bogaćenju Zdravka Mamića. Zanimljivo, samo koju stranicu dalje, u istim uglednim dnevnim novinama, isti ili slični autori nemaju baš nikakav problem s „legionarima“ koji vješto kližu i zabijaju u drugom zagrebačkom klubu koji pokušava napraviti europski iskorak. Tu se na „naše dečke“ ne obazire, važno je da su tribine pune i da se pije pivo.

Zanimljivo je, kako iz dana u dan naši mediji iskazuju potpunu nespremnost da se prihvati temeljna činjenica suvremenog nogometa ( i sporta, općenito ) – riječ je o divovskom bussinesu u kojem novac igra ključnu ulogu. Sviđalo se to nama ili ne, naslove osvajaju bogati, sve ostalo su nostalgične lamentacije o nekim ljepšim vremenima u kojima je Davidu bilo dano da pobjeđuje Golijata. Nogometni svijet, od Engleske do Rusije i Ukrajine, shvatio je zadanu realnost pa će tako i malo poznata rumunjska Astra na Maksimir istrčati sa sedam stranaca u početnoj postavi.

Trendovi su pokrenuti davno. Prije desetak godina, komentirao sam na Novoj TV utakmicu engleske Premier lige u kojoj je igrao Arsenal. Ne sjećam se više protivnika, ali bila je to prva utakmica u povijesti Arsenala u kojoj u početnom sastavu nije bilo ni jednog Engleza. U veljači 2005., na dvoboju protiv C. Palacea, Wenger je otišao i korak dalje – u prijavi 16 igrača za tu utakmicu, veliki klub iz Londona nije prijavio niti jednog jedinog igrača s britanskom putovnicom. Nije ni Wengeru bilo lako, no na njegovu sreću, tužakali su ga ipak kompetentniji igrači. Gordon Taylor, tadašnji predsjednik udruge profi nogometaša ( PFA ), optužio je Francuza izrijekom da „uspjesi Arsenala više nisu uspjesi britanskog nogometa“.

Wenger je ostao čvrst i odgovorio: „kada se igra za klub, riječ je o kvaliteti i vrijednostima, a ne o putovnicama“. Treba li spominjati da su tribine ostale pune, još kratko na Highburryu, nakon toga i na Emiratesu. Zašto? Jer su i Englezi, mnogo skloniji tradiciji od nas, shvatili da je priča o „našim dečkima“ šuplja i da, ukoliko klub želi igrati ozbiljnu ulogu, u Premiershipu i Europi, talente treba tražiti i preko granica. Jasno je da „stranci“ uvijek privlače posebnu pozornost i da su njihovi nastupi pod posebnom lupom. Svaki lošiji nastup igrača dovedenog iz inozemstva, nabija se na nos trenerima, a u Dinamovom slučaju, s posebnim guštom – vodećim ljudima kluba. A istina je vrlo jednostavna – bez obzira na cijenu, na količinu uloženog novca, ne postoji baš nikakva garancija da će i najskuplje plaćeno pojačanje opravdati očekivanja. Primjera je bezbroj. Najveći klubovi i najbolji treneri griješili su u odabiru i to nije nikakva posebnost. Ostanimo na Otoku i pogledajmo Arsenal. Wenger je kupio Andreja Aršavina iz Zenita za 15 milijuna funti. Rus je ostavio mali ili nikakav trag. Josea Reyesa platio je još pola milijuna funti skuplje, a senzacija Seville u Londonu je postao potpuni promašaj. Sir Alex Ferguson, u čiju genijalnost vjeruje i pisac ovih redaka, platio je 7 milijuna za Bebea. Dečko je odigrao točno toliko utakmica za Man United – sedam. Za Marouana Fellainija odriješene su kese, istovareno je 27,5 milijuna funti. Marokanac s belgijskom putovnicom u dvije sezone odigrao je dvadesetak utakmica i još nije zabio u službenom natjecanju.

Posljednja tri pobjednika Lige prvaka, Chelsea, Bayern i Real, u finalnim su utakmicama istrčali s ukupno 4 Engleza - Chelsea, 5 Nijemaca - Bayern i 3 Španjolca - Real.
Čak je i veličanstvena Barcelona iz 2011., s generacijom španjolskih genijalaca, imala četiri stranca, među kojima i daleko najboljeg igrača svijeta – Messija.
Vratimo se malo unatrag i pogledajmo rezultate koje su ostvarili „naši“ dečki. U blic anketi među nekoliko prijatelja, tvrdih Dinamovaca, upitani o europskom porazu koji im je najteže pao, uglavnom su spominjali dvoboje protiv Porta i Sportinga osamdesetih. U starom Kupu prvaka, igralo se prvo kolo i Ivković, Bračun, Z. Cvetković, Hadžić, Zajec, Bogdan, Mustedanagić, Cerin, Kranjčar, B. Cvetković i Deverić ( kakva momčad!!! ) nisu uspjeli proći Sporting. Godinu kasnije bio je tu i Mlinarić, te Vlak na vratima, također u prvom kolu Kupa kupova, ispali su od Porta.
Prije osam godina, jaka momčad „naših“ dečki, sa Čorlukom, Mamićem, Vukojevićem, Vugrincom i Modrićem, uz Etta i Eduarda, slomljena je u Auxerreu, opet u prvom kolu. Ukratko, ne postoji baš nikakva garancija da bi „naši“ dečki napravili ozbiljan rezultat. Ali, ako se ponovo maknemo od prevladavajućeg „dojmovnog“ medijskog pristupa, te pogledamo sastave i dobnu strukturu momčadi koje su, primjerice, prošle sezone napravile europske rezultate i dočekale europsko proljeće – spomenuti ću samo „bliske“ – Črnomorec, Ludogorec i Maribor, brzo ćemo otkriti konstantu koja igra neusporedivo važniju ulogu. Prosjek godina početnih sastava sve tri momčadi prelazi 26. I tu, zapravo, počinje priča o mogućem europskom proljeću Dinama. Ako Zoranu Mamiću sutra protiv Celtica starta momčad: Eduardo, Pinto, Šimunić, Sigali, Pivarić, Ademi, Brozović, Antolić, Machado, Soudani, Čop, prosjek godina biti će 26,2. Hoće li to iskustvo biti dostatno za uspjeh protiv Škota, ostaje nam vidjeti. I još jedan mali detalj – zanimljivo je kako u toj „legiji stranaca“ najvažnije uloge igraju hrvatski igrači. Ali o tome nekom drugom prilikom.

Tko zapravo ima više stranaca - dva primjera

Kreiranje fiktivne stvarnosti omiljena je zabava pojedinih medija i na njih „nakačenih“ umnih međumrežnih komentatora. Pa je tako Dinamo „legija stranaca“, a Hajduk tvornica „bilih tića“. Početni sastavi momčadi u dvije važne utakmice, prošle i ove sezone, nude ponešto drugačiju sliku.  

7. kolo MAX TV Prve lige, 31.8.2014. Hajduk – Dinamo

Kalinić, Milić, Milović, Vršajević, Anđelković, Maglica, Caktaš, Maloča, Sušić, Kouassi, Mezga*

Dejan Mezga je rođeni Čakovčan, ali nogometnu je karijeru sagradio u Mariboru, a od 2012. ima i slovensko državljanstvo

Eduardo, Soudani, Šimunić, Šimunović, Pinto, Antolić, Pivarić, Pjaca, Vukojević, Čop, Brozović

¼ finale hrvatskog Kupa – 4.12.2013.

Dinamo

Zelenika, Šimunić, Addy, Pinto, Lima, Ademi, Brozović,  Antolić, Junior Fernándes,  Soudani, Čop

Hajduk           

Kalinić, Maloča, Milović, Vršajević, Jozinović, Bradarić, Sušić, Bukva, Pašalić, Iluridze, Kouassi