Korona kriza u prvi je plan gurnula činjenicu na koju imalo ozbiljniji analitičari upozoravaju već godinama

Struktura mnogih multilateralnih institucija danas ne održava realnu sliku globalne političke i ekonomske moći. Najeklatantniji su primjer Ujedinjeni narodi. Stalne članice Vijeća sigurnosti ljubomorno čuvaju svoje pozicije stečene na temelju odnosa formiranih poslije Drugoga svjetskog rata. No danas više nije realno da Njemačka ili Indija nisu stalne članice. Ako će postojati želja da ta organizacija zadrži kakvu svrhu osim prigodničarskoga debatnog kluba, prije ili kasnije morat će doći do reforme UN-a. 

Kina kao glavni strateški rival

Korona kriza u prvi je plan gurnula činjenicu na koju imalo ozbiljniji analitičari upozoravaju već godinama. To je snažno jačanje Kine. Na početku krize koja i danas traje uvidjelo se da zapadne zemlje u mnogim čak i strateškim sektorima ovise od uvoza iz Kine. Čuli su se u skladu s tim stavovima u proljeće 2020. različiti prijedlozi o povratku dijela proizvodnje u Europu, posebno u strateškim granama. Istaknuti njemački i francuski političari upozoravali su da Kinu treba krenuti tretirati kao strateškog rivala, što je bilo i u skladu s tadašnjom politikom Donalda Trumpa. 

Načelni odnos Sjedinjenih Američkih Država prema Kini nije se promijenio ni nakon pobjede Joea Bidena. Tretiranje Kine kao glavnoga američkog geopolitičkog, geostrateškog i sigurnosnog rivala i dalje predstavlja konsenzualnu odluke američke politike. No za razliku od Donalda Trumpa, Joe Biden ambiciju ograničavanja kineskog utjecaja želi postići kroz obnovu multilateralizma i kroz suradnju sa savezničkim zemljama. 

Bidenov posjet Europi

Dio obnove američkog utjecaja je i aktualni osmodnevni posjet Bidena Europi u okviru kojega je sudjelovao i na sastanku G7. Najvažnija poruka iz ovogodišnjeg sastanka G7 isticanje je novoga globalnog infrastrukturnog plana kao odgovora na kinesku inicijativu Pojas i put. Do sada se nudila samo kritika Kine, a sada je cilj, kao što je istaknuo anonimni dužnosnik američke administracije, ponuditi pozitivnu alternativu koja će odražavati zapadne vrijednosti, standarde i način poslovanja. Gdje će se pronaći novac za ovu protu-kinesku inicijativu nije za sada poznato. 

Drugi bitan moment Bidenova posjeta Europi bit će sastanak s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom iduće srijede u Ženevi. Biden i Putin, najavljeno je, razgovarat će o nizu problema radi ponovnog uspostavljanja predvidljivosti i stabilnosti američko-ruskih odnosa. Predsjednici dvije najmoćnije vojne sile na svijetu zasigurno se neće složiti oko pitanja kao što su Ukrajina ili tretman Alekseja Navaljnog, no pozitivna je stvar što će doći do međusobne komunikacije i direktnoga strateškog dijaloga. Nije, naime, daleko od istine Putinova tvrdnja da su američko-ruski odnosi na najnižoj razini unazad dosta godina, tako da je bilo kakav vid direktne komunikacije na vrhu svakako poželjan iz aspekta međunarodne stabilnosti i sigurnosti. 

Čak i u vrijeme hladnoga rata čelnici SAD-a i Sovjetskog Saveza više su komunicirali nego danas. Do velikih ustupaka vjerojatno neće doći, iako najava da bi moglo doći do ukidanja sankcija Sjevernom toku 2 (sankcije bitno opterećuju američko-njemačke odnose) svjedoči da s američke strane postoje barem naznake spremnosti za nekakav dogovor. 

Stvoriti okvire za ustupke i kompromise

Putin i Biden privatno nemaju razvijene srdačne niti prijateljske odnose, no to je i ovako od sekundarne važnosti. Primarno je da se stvore okviri kompromisa i ustupaka s obje strane nasuprot win-lose politike. Neohladnoratovski rivaliteti prijete time da prerastu u otvoreno neprijateljstvo unutar kojega neće biti prostora za bilo kakve kompromise. U odnosu na razdoblje hladnoga rata specifičnost je da postoji i treći globalni akter, a to je, dakako Kina. Kina će u budućnosti, proizlazi to iz svih parametara, predstavljati glavnoga američkog konkurenta u borbi za globalnu nadmoć. Iako se pojedini američki jastrebovi zanose idejom dvostrukog ograničavanja istodobno i Kine i Rusija, ta je ideja posve nerealna.

Kina je već danas ozbiljniji konkurent od Sovjetskog Saveza, a u budućnosti će se to dodatno potvrditi. Mnogo moćnije Sjedinjene Američke Države u vrijeme hladnog rata odustale su od dvostrukog obuzdavanja i suradnjom s Kinom izolirale SSSR. Strateški inteligentna američka vanjska politika, koja se ne će voditi hladnoratovskim recidivima i iracionalnom rusofobijom, i danas bi trebala razmišljati, ako ne već u sličnom pravcu, onda svakako u smjeru detanta s Rusijom kako bi si olakšala suparništvo s Kinom koje će dominantno obilježiti budućnost međunarodnih odnosa.