Kolinda se svojom izjavom nije zamjerila vlastitim biračima, ali je Milanoviću to uspjelo

Važnija tema od nastavnika, policajaca, ilegalnih migracija. U najboljem slučaju uz bok tim za život važnim temama. I nije to od jučer, ali ipak, ne samo kod nas. Još je istočnonjemački kancelar Erich Honecker u povodu otvaranja konferencije za tisak otvarajući Olimpijadu 1984. rekao: "Sport sam po sebi nije cilj, on je sredstvo za ostvarivanje drugih ciljeva". Još su antičke igre u određenoj mjeri nudile sport kao predah od sukoba ili nadomjestak, alternativni oblik ratovanja, potvrđivanje nadmoći nad rivalima. Specifičnu društvenu ulogu ima i danas . Od primitivnih ratova do sofisticiranih političkih igara.

Podsjetimo samo na aktualnosti. Francuske vlasti tražile su odgodu utakmice Francuska - Turska, UEFA razmatra kontroverznu proslavu gola nad Albanijom i vojnički pozdrav za vrijeme ozbiljne intervencije u Siriji, a mi i dalje ne znamo tko je nacrtao svastiku na Poljudu. Država je zatajila... No, red i mir funkcionira kad na tom istom stadionu igramo protiv Mađarske. Najlakše je to objasniti kadrovskim promjenama. Ali , činjenica je da država može održati red kad hoće, bez obzira koji je zakon na snazi. Stvar je, izgleda, u odluci i političkom trenutku. Naravno, svi će demantirati.

U Hrvatskoj je nogomet uvijek vezan uz politiku. Uz nogomet su novac, moć, mediji, a medijski je prostor važan. Svaka objava o nogometu dobiva siguran prostor. Ne može proći nezapaženo. Političari desnog spektra idu na važne utakmice, podcrtavaju nacionalnu pripadnost. Lijevi ne! Na nogometnim tribinama nije bilo Ive Josipovića, bivšeg predsjednika RH, a ni bivšeg resornog ministra Željka Jovanovića. Ali zato Kolinda Grabar-Kitarović ne propušta stadione. To je njena platforma od prvih dana. Svijet je prepoznao vatrenu navijačicu osobito poslije Rusije. Svijet je prepoznao, ali kod nas su drugi kriteriji. Dio naših građana nije oduševljen. Drugi dio, onaj njen, prihvaća igru.

Pa i u ovoj kampanji stadion nije nevažan. Ona ga se ne želi odreći. U Rijeci je progovorila o prošlim nogometno-političkim vremenima pa joj neki zamjerili. Nije isto Rijeka iz 1971. i osamdesetih. Režimski i nerežimski nogomet, kao i sve ostalo. Pokojni Vlatko Marković, gospodin u nogometu, govorio je o Dinamu kao najkatoličkijem nogometnom klubu. Nisu izjave o vezi politike, nacije i nogometa izuzetak ovih vremena. Iz Beograda su našoj predsjednici jako brzo odgovorili kako nema podataka da je ijedan igrač Partizana otišao igrati za Rijeku, a dvojica iz Rijeke su došla u Partizan. Dio o krvnim zrncima preskačem ...

Sad se baš svi ukrcavaju u nogometni vlakić. Kolinda je već tamo. Škoro dođe u Rijeku. Nervozni dio timova mjeri jačinu pljeska, a on u svom stilu objasni, navija za Cibaliju, klub velike i slavne tradicije, do raspada Juge u najvišem rangu. Sad im je teško u Osijeku. Ne znam je li Škoro išao na njihove utakmice, ali vješto je izbjegao uvlačenje u "nogometni rat". Kolinda se nespretnom izjavom koju je poslije objasnila sigurno nije zamjerila svojim biračima. Zoranu Milanoviću je to uspjelo. Nije, kaže, volio Hajduk jer je imao crvenu zvijezdu, simbol antifašizma iz čijeg bazena baš on lovi glasove. Zaboravio je, ili nije znao, nešto još važnije. Pa Hajduk je 26. rujna ove godine obilježio važan događaj na koji su ponosni. Obilježili su dan kad je na Poljudu, u osvit Domovinskog rata, zapaljena jugoslavenska zastava uz ovacije 20.000 ljudi. Partizanovi igrači na sigurnom, u svlačionici. Događaj uz bok Bobanovog nasrtaja na milicajca u Maksimiru na utakmici Dinamo - Zvezda. Tu atmosferu neću zaboraviti .

Zoka se zaletio. Lijeve je naljutio, desne ne može dobiti takvim izjavama i selektivnim pamćenjem. Sva sreća, nema još puno nogometnih utakmica do predsjedničkih izbora. Jer, svi bi kandidati baš o nogometu, svi ga razumiju, kao... Navijačke skupine ne mogu dobiti, ne vole nijedne, a ni jedni druge. Najradije se obračunavaju uzajamno, osim kad ih na kratko spoji zajednički neprijatelj. A nekad, informacija za mlade, Dinamo i Hajduk dijelili su navijače i podupirali jedni druge, a onda je opet politika umiješala prste. Dinamo je prestao biti Dinamo pa je Torcida pjevala "BBB za HDZ", a uzvraćalo se "Sveti Duje nema struje". I rat koji traje je započeo...

Nekad nam je navijanje bilo lakše. Vrijedilo je pravilo, ako navijaš za Osijek, zna se otkud si, ako navijaš za Dinamo, zna se što si... A Hajduk? Hajduk Split, i to je bilo dovoljno. Kako Zoka kaže, bilo je mi ili oni.