Ključno rivalstvo 21. stoljeća nije ono SAD-a i Rusije

Do tada su odnosi SAD-a i Rusije bili mnogo kooperativniji, a postojala je i suradnja Rusije i Zapada u okviru Vijeća NATO-Rusija. Uslijedila je intervencija Rusije u Gruziji, kasnije i u Siriji, rat u Ukrajini i obnova neohladnoratovskih odnosa. Novi hladni rat donosi novo rivalstvo SAD-a i Ruske Federacije koje se očituje na svim razinama: od geopolitičke, vojne i energetske, do diplomatske, tehnološke i medijsko-propagandne.

Nova konfrontacija podrazumijeva i nove proxy ratove, a differentia specifica novoga hladnoga rata postojanje je trećega globalnoga aktera, Narodne Republike Kine koja posljednjih godina gradi strateški savez s Rusijom. Kao i u hladnom ratu nakon Drugoga svjetskoga rata, kad su Sjedinjene Države vodile politiku obuzdavanja Sovjetskoga Saveza, i danas se javljaju ideje o trostrukome obuzdavanju Rusije, Kine i Irana. Pritom je bitno to da se stari hladni rat vodio u Berlinu, Vijetnamu i Koreji, a današnji se vodi na samim ruskim odnosno kineskim granicama. To ga čini i opasnijim od starog hladnog rata. Da je tome tako svjedoči rat u Ukrajini izazvan agresijom Ruske Federacije na tu suverenu zemlju.

Velike promjene međunarodnog poretka

Neohladnoratovsko geopolitičko okruženje dovodi do velikih promjena međunarodnog poretka. Zbigniew Brzezinski je 1997. u knjizi Velika šahovska ploča zapisao da bi potencijalno najopasniji scenarij predstavljala "velika koalicija Kine, Rusije i možda Irana, u formi ‘antihegemonskoga’ savezništva koje ne bi nastalo na temelju zajedničke ideologije, već na temelju sukladnih nezadovoljstava". Ovakav bi savez snagom i veličinom podsjećao na nekadašnji kinesko-sovjetski blok, s time da bi ovaj put Kina vjerojatno bila predvodnik, a Rusija bi slijedila“.

Dvadeset i šest godina kasnije nalazimo se upravo pred realizacijom "potencijalno najopasnijeg scenarija" po američke interese. Suradnja Ruske Federacije i Narodne Republike Kine nije bila nikada veća, a sve je snažnija suradnja ove dvije države i s Islamskom Republikom Iran. Washington se odlučio na politiku istodobnog obuzdavanja svih triju aktera. Pritom je jasno kako je Kina dugoročno najopasniji strateški rival koji posljednjih godina širi svoj geopolitički i geoekonomski utjecaj i na području Afrike, Bliskog Istoka (kineska diplomacija nedavno je posredovala u obnovi diplomatskih odnosa Irana i Saudijske Arabije), ali i Latinske Amerike koja tradicionalno spada u američku sferu utjecaja.

Tri bloka?

Moguće je da svjedočimo stvaranju tri bloka: rusko-kineskog (euroazijskog), zapadnog (SAD, EU i zemlje anglosfere) i tzv. zemalja Globalnog juga, tj. država u razvoju, možda predvođenih Indijom kao od kraja travnja najmnogoljudnijom zemljom svijeta. Treći bi blok tako okupio zemlje koje ne žele striktno svrstavanje kao svojedobno nesvrstani. Indija je zemlja koja je ranije bila u britanskoj, tj. zapadnoj sferi utjecaja ("biser britanske krune"). I sada su ti utjecaji prisutni, no Indija na energetskom planu snažno surađuje i s Rusijom. Zemlje trećeg bloka tako nastoje iskoristiti prednosti suradnje sa svim međunarodnim igračima.

Sama EU danas se nalazi pred izborom hoće li ostati podpol američke politike, u okviru nastavka politike transatlantizma ili će krenuti putem strateške autonomije. Prva opcija za sada je mnogo izglednija.

Ono što je nedvojbeno: Rusija se od Zapada sada neupitno kreće prema Istoku, njezine veze s Europom su dugoročno pokidane, a ključno rivalstvo 21. stoljeća će biti ono između SAD-a i Kine. Pritom to više nije Kina Denga Xiaopinga koji je pokrenuo ekonomske reforme, snažno surađivao s Amerikom i poručivao da Kina treba prikriti snagu i ne osporavati američku dominantnu poziciju možda i nikada. Ovo je mnogo asertivnija Kina Xi Jinpinga koja putem inicijative Pojas i put izražava globalne geoekonomske i geopolitičke ambicije, a putem programa Made in China 2025 želi postati pobjednik četvrte industrijske revolucije.

To je Kina koja snažno jača svoje vojne sposobnosti i čiji se interesi kose s američkima u azijsko-pacifičkoj regiji, regiji u kojoj živi većina svjetskog stanovništva, koja proizvodi većinu svjetskog BDP-a i u koju se seli težište svjetske moći o čemu je i Macron govorio kad je poručio da dolazi kraj zapadne hegemonije.

Ključna regija svijeta

U azijsko-pacifičkoj regiji postoje vruće točke kao što su Tajvan kao i Južnokinesko i Istočnokinesko more. U tom smislu govori se i o Tukididovoj zamci, tj. potencijalnom neizbježnom sukobu sile u padu i sile usponu kao svojedobno između Sparte i Atene. Povijesno, kako je pokazao Allison u svojoj knjizi, u 10 od 15 slučajeva došlo je do sukoba. Novi kineski ministar vanjskih poslova nedavno je poručio da ako SAD želi sukob da će ga i dobiti. Kina se tako vraća tamo gdje je bila do početka 19. st., do početka Stoljeća poniženja. Proizvodila je više od 30 posto svjetskog BDP-a i predstavljala jednu od velikih sila.

SAD nastoji okupiti savez država, putem Quada i AUKUS-a, koje će sudjelovati u obuzdavanju kineskih ambicija u Indopacifiku, a tu će važnu ulogu igrati i Japan koji se od nedavno militarizira pod američkim pokroviteljstvom. Pritom će azijsko-pacifička regija predstavljati ključ jer bez ovladavanja ovim prostorom Kina ne može postati regionalni i globalni hegemon. S druge strane, SAD ne smije napustiti ovaj prostor, u koji se seli težište svjetske moći, jer bi time Amerika izgubila status velike sile.

Kako bilo, neupitan je povratak realizma u međunarodnim odnosima, a ono što treba priželjkivati je transformacija složenog strateškog rivalstva SAD-a i Kine u upravljano rivalstvo. Bilo kakve nepredviđene akcije svijet bi gurnule u sukob koji bi bio gori i od onoga u Ukrajini.