Kako su staljinist i niškoristi Stazić i bistrooka Inge from Zadar zaronili

Pokušajmo redom. Prvo su krenule medijske „ocjene“ bivših ministara i bivše Vlade, koju su stručni i neovisni strani analitičari ocijenili šestom najgorom na svijetu. No, u hrvatskim, pardonček – medijima koji izlaze ili objavljuju u Hrvatskoj - sve trojke, četvorke, tek jedna ili dvije dvojke. Stradao je nemušti Jakovina koji nije pohađao kratke kurseve Alexa Brauna i nije naučio kako okupiti „svoje“ novinare, kako ih nagraditi, pa mu „neovisni“ mediji uvališe dvojčicu. A dobrih i vrlo dobrih toliko da stadoh nijem i zaronih duboko u misli – pa zašto uskratih glas tim vrijednim, čestitim i, iznad svega – uspješnim pregaocima, koji su protekle četiri godine krvarili za naše dobro, a mi ih, nezahvalni kakvi već jesmo, ne nagradismo s još četiri godine? Bit će da me je apstinencija od velemisli koje nam serviraju udarne partijske medijske brigade, te osluškivanje i čitanje nekih drugih izvora, zavelo i skrenulo s pravog, partijskog puta. Možda je pomogao i zdrav razum, ali to je toliko subjektivna procjena, da se ne bih na nju previše pozivao.

Nakon što su u oporbu ispraćeni s laudama, sjajnim ocjenama i preporukama koje im ipak neće pomoći da igdje pronađu „normalan“ posao, slijedi nova medijska „oproštajka“, s ciljem da najdraži drugovi, zapravo, nikada i nikuda ne odu. Drug Zoki na pet stranica, sutra će, najavljuju, briljantni Zagorec, Hajdaš – Pajdaš – Dončić – Zvončić mudrijašiti na isto toliko, svake večeri u Bemboviziji, u tužnim ostacima moje bivše, nekada velike kuće, nižu se u koloni likovi što nam ukradoše četiri godine života. Piarovski preparirani od Alexa Brauna, zvanog Jirži i plaćenog milijunima kuna, s istom mantrom – usta moja hvalite me! Kad već više ni bivše članice CK SKH, poput notorne Jelenice, ne žele to činiti ( barem ne na najjače, kao u „proteklom razdoblju“ ).

Tek uzgred, u rangu zanimljivosti, iscure porazni podaci o povećanju vanjske zaduženosti u protekle četiri godine, pa skandal s koncesijom za Zračnu luku Zagreb, pa priča o stotinjak friško zaposlenih članova komunističke Partije baš u Apisu, tvrtki koja kontrolira i obrađuje rezultate izbora. Pojave ste tako ti zgodni štikleci, zagolicaju maštu, ali budna je Partija, nikada ne spava, pa niti jedna od tih pričica ne dočeka novi dan, nekmoli istraživanje, a temu u Bemboviziji – dajte, molim vas, budite pametni!

Bilo je tako posljednjih tjedana, bit će i dolazećih, pa pokušah poslušati poruke. Stiže nova Vlada, odabrana od, voljom građana, izabranih predstavnika Domoljubne koalicije i Mosta. Što ta Vlada poručuje? Da želi zaustaviti gospodarsku propast, smanjiti javni dug, pokrenuti proizvodnju, osnažiti kulturu, pokrenuti zapošljavanje i pozitivne demografske procese. Što pak na to odgovaraju oni koji su do jučer bili na vlasti? Da to neće podržati ni na koji način!? Savršeno mi je jasno da će tako lupetati partijski činovnici, Zoka i Bauci, Marasi, Opačićke, ali da se na tu razinu spusti gospođa Mrak – Taritaš, jedna od rijetkih u javnosti percipiranih kao stručna, to mi je teško razumjeti. Još do jučer, visoko uzdignuta čela i stisnute pesti, drug Zoka je s čela kolone urlikao – „nema povratka na staro!!!“ A danas?

Kaže drugarica Pusić – Anđelinović, žena koja u životu nikada nije izabrana ni za što, koja je dobacivala do pet tisuća glasova i s tim briljantnim rezultatima ugrađivala se, poput one ptičice koja nosorozima čisti zube, u partijsku vladajuću oligarhiju – „ovo je Vlada opasnih namjera“. Zvuči vam poznato? Ali, nema povratka na staro! Pa tupi istarski div, Veli Peđa, opet o ustašama, partizanima. Zaista, nema povratka na staro. I onda vrhunac, danas, dvoje veličanstvenih mislilaca naše komunističke partije, izvjesni Stazić i Inge from Zadar, s umetcima – oplemenili su povijest saborskih rasprava za sva vremena. Notorni staljinist, niškoristi i besmisličar Stazić, partijski kadar odavno spreman za pospremanje na političko rezalište i odlagalište kužnog otpada, proglasio je novu hrvatsku Vladu – ustaškom! Bez povratka na staro! A ljubimica medija, osvjedočeno bistrooka Inge from Zadar, zaronila je još mnogo dublje, u iluminate, masone, tko će znati što se sve još mota po lijepoj glavici naše mudrice. Jer, nema povratka na staro.

Samo se jedna stvar ne može i neće oprostiti hrvatskoj Vladi – to što je HRVATSKA.

Na stražnjim su nogama udruge, 30 „kulturnih“ djelatnika, antifašistički junior Habulin koji je 45-te „takve ( kakvi su sada ministri u hrvatskoj Vladi – op.a. ) hapsio na Bleiburgu“ – nema sad baš veze što je antifa junior Hudolin, oprostite, Habulin, rođen 57-me, pa mu je o „hapšenju“ na Bleiburgu mogao pričati samo umni Tvrtko Jakovina i slični „povjesničari“.

Zato, ako ste imali bilo kakvih dvojbi o biti i smislu komunističke partije u Hrvatskoj, nadam se da je od danas slika jasnija. Nisu oni tu da podrže HRVATSKU vladu, da podrže razvoj ove zemlje. Ne, oni su tu da vladaju i ako se taj uvjet ne ispuni, tim gore po Hrvatsku. Bez profesionalnih karijera, bez mogućnosti ( i ikakve želje ) da se bilo gdje ozbiljno zaposle, rade i zarađuju ( možda ste propustili Marasovu ingenioznu – „sada ću imati još više vremena za obračune na fejsu“ – ako dobro razumijem, čovjek je kao ministar provodio vrijeme ratujući na fejsu, a sada ZNA da ni u budućnosti ništa neće raditi i da će imati „još više vremena“ ), oni su tu da ne dopuste „ideološka skretanja“, prije svega, bilo kakvo „hrvatovanje“ – nećete majci vi, ustaše!

I upravo zato se uopće ne slažem s kolegama koji su procijenili da je sasvim svejedno hoće li unutarpartijski masakr koji slijedi preživjeti Milanče ili Komadina. O ne, jako je važno. Ostane li drug Zoka, ostaju i Jovanovići, Bauci, Marasi, Opačićke, Grčići, a uz njih i verbalne nakaze poput Stazića i sličnih. Provjereni bleferi, luzeri, ali i beskrajno opasni tipovi. Nemam iluzija da je Komadina manje rigidan, ali može proći isključivo na krilima zagrebačke partije, a onda dolazi Bero. Još jedan sa zagrebačkog asfalta, ali, pokušavam vjerovati, manje blentav, manje egocentričan i manje opsesivno upućen na istjerivanje demona prošlosti. Možda, samo možda, SDP tada može postati socijaldemokratska stranka, s ljudima poput Picule i sličnih. Pa tko zna, možda, ali samo možda, može tada postati i hrvatska stranka.