Kako je lider Živog zida postao nekretninski investitor

Digla se cijela graja jer je Sinčić za svoju obitelj kupio skroman dom podigavši kredit u banci. Posudio je nešto više od pola milijuna kuna, a dio svoje nove imovine je platio i u gotovini. Zlih su jezika svi oni koji ga zbog kupnje doma svoga jedinoga prozvaju za licemjerje. Samo zato što je nekad govorio da će stan kupiti kad si i narod stan bude mogao priuštiti.

Ipak, ako hladne glave promotrimo Sinčićevu kupnju tu uopće nije riječ o stjecanju doma svoga jedinoga. Prije se radi o zanimljivoj investiciji u perspektivnu nekretninu.

Strka oko kuće, u drugi je plan bacila činjenicu da je Sinčić kupio nešto više od tisuću kvadrata zemljišta u podsljemenskoj zoni. Onog oko kuće. U Markuševcu, komunalno zanemarenom kvartu u kojem njegovi novi susjedi, doduše manje nego prije, ali još uvijek u dvorištima drže sitne domaće životinje. Jedna je Markuševčanka to dočekala s oduševljenjem. Rekla mi je: "Jao, divno, konačno netko poznat i glasan, možda i kod nas sada dođe normalna komunalna infrastruktura".

Tko je danas od naroda dovoljno bogat da na kredit povoljno kupi perspektivnu nekretninu u koju se ne može useliti bez da u nju uloži barem još polovicu iznosa kojim ju je platio? Nekretninu čija vrijednost uz pritisak javne riječi Živog zida na zagrebačku komunalnu politiku može samo rasti? Sinčići, mladi bračni par čiji mjesečni prihodi prelaze 20 tisuća kuna neto, nisu kupili stotinjak kvadrata stambenog prostora u jeftinijem kvartu, oni su odlučili kupiti – nekretninu s potencijalom, kuću od više od dvije stotine kvadrata.

Bilo je tužno nedavno pročitati kako se Sinčićeva supruga Vladimira Palfi pohvalila da ne troše novac na kino i kazalište jer si narod to ne može priuštiti. Sve je time rekla što misli o svim vidovima kulture i obrazovanja. Naravno, nije problem uložiti u privatno vlasništvo.

Prihodi obitelji Sinčić koji u potpunosti dolaze iz blagajne javnog novca usporedivi su s prihodima jednog drugog bračnog para – zaposlenog u nižem menadžmentu prosječne hrvatske privatne tvrtke srednje veličine gdje rade i po desetak sati dnevno. I idu i u kino i u kazalište. To si mogu priuštiti. Jer sa dvoje djece žive u 70-ak kvadrata stana, negdje u Podsusedu. Ne mogu niti zamisliti da ulažu u uređenje 200 kvadrata stambenog prostora, ako ikad žele vidjeti London.

Sinčići su pak uložili u privatno vlasništvo koje je prometno bez obzira na svaku gužvu blizu Hrvatskom saboru, Vladi i naravno Skupštini Grada Zagreba. Neozbiljno bi bilo da se borac za obespravljene naseli recimo u zagrebački prsten pa da se muči s prometnom nepovezanošću. Tisuću kvadrata okućnice Sinčićeve investicije savršeno se pak uklapa u političko-gospodarski program Živog zida.

Na valu pravde koje su im puna usta zagovaraju izolaciju koja vodi u vrlo ozbiljno siromaštvo – za narod.

Kad zagovaraš takav program, iznimno je korisno imati više stotina kvadrata obradive zemlje, pa možeš mijenjati svoje paprike za jaja od susjedinih kokoši jer kad bi se Živi zid zaista obračunao s "monetarnom aveti" HNB-a jedini ekonomski model koji bi nam preostao bio bi robno robna razmjena.

Nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako negdje naiđe na Sinčića kako proučava područje energetske samodostatnosti i smišlja kako da ima struju, a da je ne plaća HEP-u ili njegovim konkurentima.

I da ne bude zabune, investicije su dobra stvar. Pa i Sinčićeve. Kad se Sinčići presele u Markuševac u obližnjem Vidovcu građani bi se mogli nadati da će djecu poželjeti upisati u njihovu područnu školu. Zidovi škole donedavno su bili skoro živi i svi su očekivali da će se uskoro sami od sebe početi micati ako ne počne obnova. Konačno je nakon par desetljeća počela. Sinčića će kvart nesumnjivo dočekati s oduševljenjem u nadi da će za njim i ralica zimi češće dolaziti jer tako je to u Hrvatskoj. Bitno je imati glasnog i utjecajnog susjeda. Koji će sve učiniti da svojem privatnom vlasništvu poveća vrijednost. No kad susjedi shvate da njima zapravo obećaje siromaštvo, možda se sjete da imaju i vile.