Jugoslavenstvo i jugofašizam poput socijalne leukemije u Hrvatskoj

Problem hrvatskih nacionalnih političkih opcija jest kukavičluk, oportunizam, komoditet i oslanjanje na faktore NATO saveza i europskih institucija koji bi trebali biti kao brana toj zločinačkoj ideologiji. U biti ti nedostaci su posljedica svojevrsne negativne političke selekcije koja je prožela glavne političke nacionalne opcije pa su tako u tim strankama na važnijim pozicijama ljudi nedovoljne pronicljivosti, neću reći budale, ali svakako slijepci, površni odnosno nesposobni analitičari.

Kada se tome još pridodaju njihove karakterne mane lako se dođe do odgovora zašto to jugoslavenstvo tako lako dobiva legitimitet i poput neke sociološke leukemije kapilarno prodire u sve dijelove strukture nacionalnog bića.

Domovinski je rat bio ustanak protiv Jugoslavije i ustanak protiv komunističkog društvenog uređenja i ideologije. Ako izbrišemo ovakvu terminologiju prema goloj činjeničnoj faktografiji tog doba lako dođemo do poimanja kako je Domovinski rat zapravo suštinski bio jedan antifašistički rat, rat ili ustanak protiv jugoslavenskog fašizma. Uostalom predvodio ga je posljednji autentični antifašist Tuđman.

I pobijedio je u frontalnom sukobu. Nažalost bolest ga je oslabila i onemogućila da dovrši taj rat i potpuno porazi te jugoslavenske fašiste. Slabosti HDZ-a koje su e pokazale odmah nakon Tuđmanove smrti omogućile su oporavak tim jugofašističkim snagama i one su polako počele preuzimati vlast u Hrvatskoj.

Poraz Josipovića jest prvi veliki poraz tih snaga i veliki gubitak za njih jer su izgubili važnu polugu svoje vlasti. Međutim, zvijer je i dalje snažna, a ovako ranjena možda i opasnija. Milanovićev SDP ima nesreću što im je upravo Milanović šef. Radi se o hipertrofiranoj sujeti, egu koji često pada u svoje emocionalne delirije koji mu onda umanjuju racionalnu prosudbu.

Trenutno su glavne poluge tog jugofašizma Pupovac i Pusićka jer su, po svemu sudeći, oslonjeni na neke inozemne čimbenike. Oni su svojevrsne kontrolne instalacije provođenja te jugofašističke ideologije i korektori Milanovićevih eskapada nepromišljenosti. Druga linija su bivši predsjednici države koji igraju politički igrokaz antifašizma prije svega zbog promidžbenih učinaka političkog kompromitiranja i zastrašivanja HDZ-a kako bi on odustao od konačnog obračuna s njima kada dođe na vlast. Na taj se način zapravo pripremaju za novo razdoblje političke hibernacije u kojem će nastojati sačuvati dio političkih i većinu gospodarskih i bankarskih nomenklatura.

I to može biti problem jer HDZ ima puno opasnih pukotina u svojem kadrovskom sastavu. Mnogi su ucjenjivi, a značajan broj su jeftini politički obrtnici kojima je osobni probitak važniji. Oni su uzrok  strančarenja, osobito onog iz Sanaderovih i Kosoričinih godina vladavine. HDZ mora doživjeti renesansu, političku diferencijaciju ili banalno rečeno čišćenje.

Veliki je problem sustavna kontaminacija javnog prostora jugoslavenstvom gdje se ono prikazuje iskrivljeno kao civilizacijski doseg i kao kontrapunkt ognjištarskom i rođačkom nacionalizmu utjelovljenom u korupcionaškim aferama HDZ-ovih kokošara. Priprost hrvatski puk lako nasjeda na takvu agitaciju, pogotovo jer je pritisnut egzistencijalnim strahovima i crnim prognozama budućnosti. Pored toga u javni je prostor ubačena društvena legalizacija raznih moralnih nastranosti i slavljenje hedonističkog vrijednosnog sustava.

Drugim riječima, provedena je široka akcija sustavnog kvarenja ljudi, nešto slično Opijumskim ratovima, zbog čega je oslabljen zdravi nacionalni refleks prosječnog hrvatskog čovjeka. U takvim je okolnostima olakšano penetrirati tim jugofašističkim gangsterima koji su u zadnjih dvadesetak godina ispleli snažnu mrežu. Hrvatska jest formalno neovisna, demokratska, gdje se prema biračkoj volji mijenja i postavlja vlast. Međutim, ta je mreža toliko snažna i prisutna na onim razinama koje su zadužene za oblikovanje javnoga mnijenja, provođenje izbora, donošenje odgovarajućih zakona koji potom omogućuju kadroviranje po jugofašističkom modelu.

Kako bilo HDZ je najsnažnija, dobro organizirana nacionalna politička opcija. Na njemu je u ovom trenutku velika, rekao bih, povijesna politička odgovornost za sudbinu i budućnost hrvatskoga naroda i države. Hoće li biti dorastao tim izazovima znati će se u narednom izbornom ciklusu i razdoblju iza toga. Situacija je takva da bi izbore trebao dobiti bez većih teškoća, ali daleko veći i važniji izazov biti će ono što slijedi nakon preuzimanja vlasti.

Velika je to odgovornost, zahtjevan posao osobito za prve ljude stranke Karamarka i Brkića. To što slijedi neće biti šminkersko obnašanje vlasti, a osobito ne smije biti elemenata politike 'podijele plijena'. I to ne samo zbog naroda, nego i zbog njih.  Jer kada političar svojim djelima ispisuje povijest on i sebe upisuje u tu povijest, a djela su ta koja će ga opisati za buduće naraštaje i za onu transcendentnu vječnost ljudskoga bitka.