Hrvatska reprezentacija, medijsko-parapolitička kanalizacija i samomrzeći Hrvati

Kao ona snaha u Šumi Striborovoj tako i mrzitelji vrlo brzo pokažu svoj zmijski jezik. Sada se, dakako, i Ligu naciju želi prikazati kao četvrtu ligu nogometa. Hrvati tobože ni ne znaju o čemu se tu radi. Na stranu što su do polufinala dogurale ponajbolje europske momčadi. Cilj je pritom samo jedan: umanjiti najnoviji hrvatski uspjeh. Kad ni to ne prolazi, jer je evidentno da se navija diljem Hrvatske, onda se nastoji difamirati izbornika reprezentacije i prikazati ga kao potpunog nogometnog analfabeta.

Ključ hrvatskog uspjeha u nogometu, ponovimo to po n-ti put, je taj što igraju oni najbolji i ti najbolji imaju unisonu potporu svih normalnih Hrvata. Da nije tako, da se primjenjuje u Hrvatskoj inače dominantan sustav negativne selekcije, izostali bi rezultati kakvima svjedočimo. Hrvatski nogometni reprezentativci i njihovo vodstvo mogu biti uzor kako talentom, žrtvom i vjerom doći do najvećih rezultata. Do maestralnih uspjeha koji snaže nacionalni duh. Koji smeta samomrzećim Hrvatima, onima koji boluju od posebne vrste psihopatologije.

Samomržnja

Židovi su poodavno inaugurirali pojam "samomržnje", tj. "samomrzećih Židova" (eng. salf-hating Jew) kako bi opisali svoje pripadnike koji "imaju problema" s vlastitim identitetom te ga negiraju, stigmatiziraju ili mrze. Samomržnja (autošovinizam) nije pojam nepoznat i u drugim narodima. Primjerice, veliki ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski u znamenitome djelu Bjesovi detektira liberale kao samomrzeće Ruse.

O samomrzećim Hrvatima najoštrije i najlucidnije prvi je zborio Ante Starčević u svojim satiričnim književnim uradcima. Samomrzeće Hrvate, koji su radili za tuđe interese, Starčević je nazivao "sužanjskom pasminom". Samomrzećih se Hrvata grozilo i prvo pero hrvatske moderne – Antun Gustav Matoš. Legendarne su njegove rečenice o štrikovima i izdajicama kojih imamo više nego cijela Europa zajedno.

Pojavu samomrzećih Hrvata pravaški su autori objašnjavali bremenitom prošlošću u kojoj su hrvatske zemlje bile upravno-politički rascjepkane između nekoliko većih okolnih država. Takvo je stanje pogodovalo pojavi centripetalnih snaga koje su novcem regrutirale domaće suradnike koji su tada nastupali kao borbeni autonomaši, tolomaši, talijanaši, mađaroni, austrofili, srbofili, jugofili itd. Neke nije bilo potrebno niti vabiti novcem jer su već od prije razvili osjećaj samomržnje i samonegacije.

 Ni današnje vrijeme nije lišeno samomrzećih Hrvata. Pritom tu ne mislimo samo na one koji djeluju kao agenti tuđih interesa (jasno je da su i oni samomrzeća bića jer rade protiv korijena iz kojega su izišli). Oni imaju jasne lukrativne motive za svoje djelovanje koje je disparatno hrvatskim interesima. Mislimo i na one koji i bez maziva jednostavno preziru Hrvatsku, svoje porijeklo i sve što ima ikakve veze afirmacijom hrvatskih interesa. To su oni koji – da parafraziramo Dostojevskoga – kada bi Hrvatska postala beskrajno sretna i bogata ne bi imali koga mrziti, ne bi imali na koga pljuvati, kome se izrugivati.

Psihopatološki fenomen

Pisac ovih redaka i sam je vrlo kritičan prema mnogim političkim i društvenim pojavama u Hrvatskoj, kao što su kritični i brojni drugi komentatori političko-društvene zbilje. Kritika, ako je konstruktivna, vrlo je poželjna u demokratskome i pluralnom društvu. Situacija je takva da daje obilnoga materijala za kritiku pa sve više i za izrugivanje, a daleko od nas bilo kakvo jednoumlje i mentalni komunizam koji je i danas, na žalost, odlika brojnih ne samo lijevih, nego i desnih političara i medijskih djelatnika.

Pritom tu mislimo na onu kritiku koju bismo mogli nazvati kritikom zdravoga razuma kakvu je promicao apostol zdravoga razuma, veliki engleski književnik Gilbert Chesterton. U možda i najpoznatijem svome djelu Pravovjerje Chesterton je zapisao kako "čovjeku koji kaže da niti jedan patriot ne bi trebao napasti Burski rat dok se on ne završi, ne isplati se razborito odgovoriti. On zapravo kaže da niti jedan dobar sin ne bi svoju majku trebao upozoravati na visoke stijene, sve dok ona ne padne s njih".

Chestertonova kritika tadašnje engleske politike nije, međutim, bila destruktivna i maliciozna, nego je bila potaknuta njegovom ljubavlju prema Engleskoj i željom da se stvari promjene na bolje. Kod brojnih domaćih kritičara radi se kritici koja je inspirirana isključivo samomržnjom. Takvi samomrzeći Hrvati ne kritiziraju s dobrom namjerom, nego imaju maliciozne motive. Cilj njihove kritike nije promjena na bolje, nego destrukcija, subverzija, pljuvanje i izrugivanje. Riječ je o psihopatološkom fenomenu, poremećaju, koji bi za detaljniju obradu zahtijevao i znanja psihijatrije kao grane medicine.

Oikofobija

U psihijatriji postoji pojam oikofobije koji znači averziju prema domaćem okružju, tj. svojevrsno domomrzje. Poznati konzervativni autor Roger Scruton tim pojmom eksplicira djelovanje liberalne političke elite. Za Scrutona "članovi liberalne elite možda su imuni na ksenofobiju, ali su podjednako krivi zbog odbijanja i averzije prema domu. Svaka država iskazuje ovaj porok u svojoj inačici. Nitko rođen u postratnoj Engleskoj ne može ne zapaziti izrugivanje nacionalnome u našem obrazovanju od strane onih koji ne bi mogli kritizirati da ljudi nisu bili spremni umrijeti za svoju državu. Lojalnost koja je potrebna ljudima u svakodnevnome životu i koju potvrđuju svojim spontanim društvenim akcijama danas se redovito ismijava ili čak demonizira od strane dominantnih medija i obrazovnoga sustava. Nacionalna povijest podučava se kao priča o sramu i degradaciji. Umjetnost, literatura i religija naše nacije većinom su izbačene iz kurikula, a folklor, lokalne tradicije i nacionalne ceremonije rutinski se smatra glupošću".

Oikofobija, dodaje Scruton, nije specifična za Engleze ili Britance. Kronični se oblik oikofobije raširio američkim sveučilištima, pod krinkom političke korektnosti. Oikofobija je općenito odlika europskih država.

Oikofobija posebno je patološka crta nazovi hrvatske kulture. Mnogi tzv. kulturnjaci eklatantan su primjer frustriranih ljudi koji svoju netalentiranost za velike umjetničke podvige nastoje kompenzirati parapolitičkim projektima koji u pravilu poriču nacionalno. Izgledi da prosječan kulturnjak niti jednom u karijeri neće maliciozno hračkati po Hrvatskoj prikazujući ju kao oazu fašizma i zasukanosti, ravni su nuli. Ali ako se olakšaš po Hrvatskoj, onda nekada ustaške kune zlatice, a danas euri mnogo lakše cure u kulturnjačke džepove. Isto je i s tiskotinama koje uhljebljuju progresivne autošoviniste.

Kao što je bolesno svoj narod smatrati sankrosanktnim, svetim, bezgrješnim i uzdignutim iznad drugih naroda, tako je još bolesnije mrziti vlastiti narod i kao ovih dana nastojati poništiti svaki njegov uspjeh. Svaka mržnja, neovisno o njezinu predznaku, bolest je. Tako bolest i samomržnja kao i svaka mržnja razara njihove mrzitelje. Pa i one koji smatraju da su jako progresivni i kozmopolitski uzdignuti iznad svoje primitivne sredine, iznad svoga naroda. Da bi se poštivalo tuđe, mora se najprije poštivati svoje. Oni koji toleranciju i poštivanje prema drugima dokazuju pljuvanjem po svome, zapravo ne poštuju druge, nego se u pravilu samo ulaguju i glume poštovanje zbog najrazličitijih koristi.