Hrvatska nakon predsjedničkih izbora; rat bez pucanja. I što sada?

U filmu „Kandidat“, političkoj satiri iz 1972. godine, Robert Redford glumi mladog  pretendenta demokratske stranke na mjesto kalifornijskog senatora, a kojega je njegova stranka unaprijed „žrtvovala“, jer je vjerovala da je republikanski kanditat toliko jak da protiv njega nemaju nikakove šanse. Međutim, kada Redford tijekom posljednjeg sučeljavanja sa svojim favoriziranim protivnikom pred TV kamerama odbaci sve prijedloge svojih savjetnika i počne govoriti ono što uistinu smatra problemima američkog naroda (siromaštvo, rasne podjele, i sl.), popularnost mu naglo poraste i on pobjeđuje na izborima. Film završava čuvenom scenom kada se Redford i njegov šef kampanje Peter Boyle (nama poznat kao čangrizavi djedica iz serije „Romano“) pred bujicom novinara zaključavaju u hotelsku sobu, a Redford pita: „I što sada?“

Ovaj primjer navodim iz razloga jer s velikim pravom hrvatski narod od političke elite očekuje da, napokon, zemlju izvede iz krize i svima nama pruži bolji život koji nesmiljeno obećavaju tijekom predizbornih kampanja. Nažalost, po ovom pitanju, danas je Hrvatska (kako sam to već jednom prigodom rekao) u „ratu bez pucanja“. To znači da smo zasigurno najpodijeljenija nacija na svijetu; dijelimo se na „naše“ ili „njihove“, „crvene“ ili „plave“, „komunjare“ ili „domoljube“, „partizane“ ili „ustaše“, „hejtere“ ili „nemrzitelje“…

Jedna od tih podjela je svakako i ona koja narodu trenutno i najteže pada, a to je podjela na vrlo uski sloj bogatih Hrvata i sve veća masa onih koji svakodnevno pecaju plastične boce po kontejnerima. Tužna i znanstveno dokazana činjenica jest da ovakve podjele doprinose ne samo raspadu društva kao cjeline, već i narušavanju zdravstvenog stanja građana. Bilo bi poželjno da sa vrhova hrvatskog političkog Olimpa njegovi žitelji povremeno bace pogled na tužne podatke o porastu učestalosti depresije te kroničnih i malignih bolesti u ovoj zemlji u posljednjih desetak godina.

Na pitanje „Što sada?“ probat ću odgovoriti jednom autobiografskom vinjetom.  Svojedobno sam, za vrijeme mandata prethodne vlade, od strane jedne velike državne kompanije bio zamoljen da im pomognem po pitanju sve veće izloženosti njihovih djelatnika traumatskom stresu. Ovom prilikom ću priznati da mi je to bio jedan od najdražih konzultantskih angažmana u životu, te, premda je ponekad bio vrlo naporan, u konačnici sam bio izrazito ponosan na rezultate rada sa žrtvama traume iz redova spomenute kompanije (namjerno izbjegavam imena kako ne bih nekoga „politički“ kompromitirao). Međutim, dolaskom nove vlasti, novoizabrani predsjednik Nadzornog odbora (čije je predstavljanje uvijek  počinjalo sa: „Ja sam jedan od najboljih prijatelja Slavka Linića!“), uz još jednog člana nove uprave naprasno su prekinuli moju suradnju, bez ikakva objašnjenja i unatoč svim pozitivnim pokazateljima mojega rada. Njihovo interno objašnjenje bilo je u stilu: „Vukušić je hadezenjara, a oni su svi kriminalci!“

Na stranu činjenica što ja tada, kao niti danas, već godinama nisam član niti jedne političke stranke, moj drugačiji politički, odnosno, svjetonazorski predznak bio je dovoljan da postanem nepoželjan. Stvari se, međutim, mijenjaju kroz nekoliko mjeseci kada dolazi do još jedne smjene u upravi rečene kompanije, a na mjesto člana uprave dolazi čovjek s kojim sam ranih devedesetih godina osnivao jednu od najvećih braniteljskih udruga Grada Zagreba. Premda je on dugogodišnji SDP-ovac, ovaj se gospodin oglušio na suptilna upozorenja  svojih suradnika kako sam ja osoba „s druge strane barikade“ i zamolio me da pomognem firmi u realizaciji nekoliko društveno korisnih projekata koji su do sada rezultirali desecima tisuća kuna namijenjenih liječenju i rehabilitaciji bolesne djece. Da politika troši ljude pokazuje se, nažalost i na primjeru ovoga direktora, koji mi se sve više žali kako bi mijenjao svoju poziciju za malo mira ličkog kraja...

Nema sumnje da ova moja osobna pričica ima podlogu u višegodišnjem poznanstvu koje datira iz ratnih dana, ali mislim da kao primjer doprinosi tezi kako je primarni ključ izlaska Hrvatske iz ponora krize i općeg beznađa upravo prestanak svih međusobnih podjela. Jednom je to lijepo, na sebi svojstven način, opisao moj prijatelj general HOS-a Ante Prkačin, kada je rekao: „Hermane, uvijek ću radije sjediti za stolom s jednim pametnim Srbinom negoli tri glupa Hrvata“.