Homo jugoslavensis sabotira Hrvate izvan RH, a bili im 'dobar bankomat'

Ovaj posjet predsjednice države velika je prigoda da se na političkoj, medijskoj i stručnoj razini reaktualizira pitanje odnosa Republike Hrvatske prema svojoj emigraciji i iseljeništvu. Kao što je poznato, hrvatski narod ubraja se u najraseljenije narode svijeta. Broj Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine prema nekim je procjenama gotovo jednak broju koji živi u dvije matične države. Sama ta činjenica trebala bi biti dovoljan razlog da odnos prema prema Hrvatima izvan RH bude sasvim drugačiji nešto što trenutno jest.

U vrijeme Jugoslavije prema iseljenicima i emigrantima vladao je neprijateljski odnos. Vladimir Bakarić govorio je o „najgoroj emigraciji“, pa je u skladu s time u medijima i politici prevladavao narativ o „ustaško-terorističkoj“ emigraciji. Demokratske promjene devedesetih dovele su i do određene promjene u tim odnosima, s obzirom na to da je u vlasti participiralo i ponešto političkih emigranata - povratnika. Emigracija i iseljeništvo odigrali su presudnu ulogu u financijskoj pomoći Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata, a njihova pomoć odnosila se je i na lobiranje kod stranih političara i vlada. Neki od hrvatskih političara koji su kasnije vrijeđali emigraciju tih su godina voljeli posjećivati emigrantska odredišta i u džepove  trpati čekove koji su kasnije misteriozno nestajali u radnjama udbaškog „muvinga“.

Hrvati izvan RH devedestih su predstavljali dobar „bankomat“, ali nisu mogli presudnije sudjelovati u vlasti

Financijska, lobistička i ina pomoć koju su Hrvati izvan RH devedesetih pružali Hrvatskoj bila je nesebična i presudna, no u startu je učinjen krivi korak time što se nije uvjetovala proporcionalnim sudjelovanjem u vlasti i zahtjevom za lustracijom udbaških kadrova. Emigracija je devedesetih bila dobra kao izvor financijskih sredstava, kao „bankomat“, ali joj nije bilo dopušteno bitnije kreirati političke procese. Unatoč dobrim i iskrenim željama predsjednika Tuđmana da se Hrvati izvan RH snažnije uključe u politički i gospodarski život mlade hrvatske države, relikti jugoslavensko-komunističkog sustava, posebno u ministarstvu vanjskih poslova, sve su činili kako bi se te želje sabotirale. Ostatak bivšeg sustava, homo jugoslavensis raspoređen po svim ministarstvima, kao mediokritetsko biće svjesno vlastite inferiornosti za djelovanje u novome demokratskom sustavu, učinio je sve kako bi povratnike izgurao iz sudjelovanja u donošenju važnih odluka i zadržao svoju sinekuru stečenu u vrijeme bivšeg režima.

„Političkoj emigraciji čast, ali ne i vlast“ – sažeo je ovim riječima Josip Boljkovac ulogu koju su ex-komunisti namijenili povratnicima. Mr. sc. Antun Babić kao povratnik i aktivni djelatnik Ministarstva vanjskih poslova devedesetih svjedoči kako su sve inicijative koje bi dovele do snažnijeg financijskog sudjelovanja Hrvata izvan RH u gospodarskom životu Hrvatske bile namjereno stopirane. A nemali je broj poduzetnika – povratnika doživio prijevare najrazličitijih vrsta i bio prisljen vratiti se natrag u emigraciju. Rijetki su poput obitelji Lukšić (povratnici iz Čilea) uspjeli u Hrvatskoj, a i oni taj uspjeh mogu zahvaliti prvenstveno činjenici što su finanacijski bili toliko „teški“ da ih sabotaže nisu mogle spriječiti u investiranju i gospodarskoj djelatnosti.

Kina i Indija imaju ministarstvo iseljeništva, ali Hrvatska nema

Povratak ex-komunista na vlast 2000. uništio je i ono malo pozitivnog u državnom odnosu prema emigraciji i iseljeništvu i takav maćehinski odnos traje sve do danas. Unatoč tome što bi bez iseljeničkih doznaka i njihova udjela u turističkome „kolaču“ hrvatsko gospodarstvo i konačno moglo pokrenuti „stečajni“ postupak.

Hrvatska emigracija i iseljeništvo za Republiku Hrvatsku imaju ogromni politički, gopodarski, demografski, kulturni, intelektualni i lobistički potencijal, posebno u vremenu globalizacije. Sve ozbiljne države taj bi potencijal iskoristile za prevladavanje gospodarske krize i projekt svekolikoga političkog, gospodarskog i demografskog procvata. Činjenica da taj potencijal proteklih desetljeća nije bio iskorišten jasno ukazuje na činjenicu da su našu zemlju vodili ljudi koji su svjesno uništavali državne gospodarske temelje i Hrvatsku prevarali u mafijaško kriminalno leglo vlastitih interesa. Vidimo do čega su nas ti ljudi doveli – do novoga iseljavanja iz Hrvatske i stvaranja nove emigracije. Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.

Recept za promjenu katastrofalnog odnosa  prema izvandomovinskoj Hrvatskoje osnivanje je Ministarstva iseljeništva koje će aktivno raditi na povezivanju domovinske i izvandomovinske Hrvatske, ali koje ne će biti još jedan produkt politikantske filozofije „ako ne želiš riješiti problem osnuješ komisiju“. Ako ministarstva za iseljeništvo imaju Kina i Indija, kao mnogoljudnije države svijeta (Kina svoj gospodarski uzlet može zahvaliti upravo aktivnoj suradnji s kineskim iseljeništvom), što sprječava Hrvatsku da osnuje takvo ministarstvo? Posebno danas kad svjedočimo formiranju novoga naraštaja ekonomskih emigranata. Ako propustimo odmah djelovati u tom smjeru ti ljudi će bespovratno biti izgubljeni za našu državu i gospodarstvo.

Pet je minuta do dvanaest za promjenu odnosa prema hrvatskom izvandomovinstvu. Toga je svjesna predsjednica države, a nadamo se da će ta svijest zaživjeti i u Vladi. U protivnom čeka nas nastavak destrukcije i propadanja. Jer, odnos prema izvandomovinstvu ključan je indikator zdravlja političke scene i želje za promjenom na bolje. Tko ne želi bolje i dobre odnose s Hrvatima izvan RH ne želi dobro niti Hrvatskoj. Čim prije postanemo toga svjesni tim bolje za našu budućnost.