Hoće li hrvatska imovina u Boričevcu ostati u rukama četničkih zločinaca?

O nedvojbeno zločinačkom karakteru ustanka u Srbu autor ovih redaka već je pisao u nekoliko prigoda, među ostalim u knjizi "Hrvatska u žrvnju Jugosfere", gdje je dana i opširna bibliografija o ovoj temi (o karakteru ustanka u Srbu pisali su brojni hrvatski povjesničari i povijesni istraživači – svi oni nemaju dvojbe kako je riječ o pretežito četničkom ustanku; vidi npr. razgovor s prof. dr. sc. Zlatkom Begonjom u najnovijem broju „Hrvatskog tjednika".

U okviru ustanka koji je 27. srpnja započeo u Srbu te općenito na tromeđi Dalmacije, Like i Bosne počinjeni su strahoviti zločini prema hrvatskome i muslimanskome civilnom stanovništvu.

Ustanak je, zapravo, i započeo kao zločin, ubijanjem hrvatskih hodočasnika nedaleko Drvara, a toponimija smrti obuhvaćala je i druga mjesta: Srb, Bosansko Grahovo, Brotnja, Krnješa, Vrtoča itd. Posebno okrutan bio je zločin u Brotnji gdje su „ustanici“ – kojima se danas tepa kao „antifašistima“- pobili 37 pripadnika roda Ivezić, od kojih je najmlađe dijete imalo tri godine. Njihovi zemnici ostatci tek su pred koji dan dostojno pokopani. Drugi po surovosti egzemplarni zločin „antifašista“ iz Srba bio je onaj pod vodstvom četničkog vojvode Branka Bogunovića u Bosanskom Grahovu. Tamošnji su „ustanici“ katoličkog svećenika Jurja Gospodnetića nabili na ražanj i ispekli.

Boričevac kao egzemplar karaktera ustanka i kao ogledalo mizerije hrvatske države

U okviru ustanka na Tromeđi uništeno je i katoličko selo Boričevac. Odande je protjerano više od 2.000 stanovnika, dok je mali preostali dio pobijen. Ovim nesretnim ljudima nakon rata zabranjen je povratak u rodno mjesto, a imovina im do danas nije vraćena. Da perverzija bude veća, velik je broj slučajeva da na njihovim imanjima žive isti oni koji su ih 1941. protjerali i činili zločinačke zulume na prostorima Tromeđe. Imanja su dobili kao nagradu za klanje i protjerivanje ljudi. Neki od njih istaknuli su se „ustaničkim“ aktivnostima i u vrijeme Domovinskog rata.

Pravo na povrat imovine imaju rođeni u Boričevcu, a s obzirom na to da se postupci povrata imovine odugovlače gotovo kao u Kafkinu „Procesu“, jasno je kako je cilj državne politike taj da ti ljudi umru i da imovina ostane u vlasništvu „ustaničkih“ zločinaca i koljača. Boričevac je uistinu ogledalo mizerije hrvatske države.

Dominantno četnički ustanak

Ustanak u Srbu predstavljao je tzv. nediferencirani ustanak, u kojemu su sudjelovali četnici i partizani (komunisti), koji su u prvim mjesecima rata bili saveznici (Tito se je nekoliko puta nalazio s Dražom Mihailovićem). Iako je Partija nakon rata nastojala prisvojiti vodstvo u ovome ustanku, on je nesumnjivo proveden pod dominantnim četničkim utjecajem. U Srbu, gdje je „pukla prva ustanička puška“, samo četiri dana prije početka ustanka održana je smotra četničkog Puka nacionalnog oslobođenja kralja Petra II. na čelu s Pajicom Omčikusom, a na smotri je bio i kasniji istaknuti komunistički vođa ustanka Gojko Polovina (zanimljivo, njegova se je sestra kasnije udala za Miku Tripalu).

Povjesničar Mario Jareb, govoreći o karakteru ustanka u Srbu, zanimljivo primjećuje: „Kada bismo gledali nekadašnju komunističku historiografiju i kada bismo gledali sve te memoare bivših komunista, oni govore o vodstvu Partije i natruhama nekih četničkih elemenata. Kad se gleda četnička dokumentaristika i njihova pisanja, oni govore da je to bio četnički ustanak koji su im poslije preoteli komunisti“.

Povjesničar Vladimir Šumanović piše kako je kako je za ustanak od 27. srpnja KPJ desetljećima pogrješno tvrdila da je „bio ideološki motiviran, odnosno da je bio 'antifašistički'. Međutim, takva tvrdnja, (kao uostalom i tvrdnja da je KPJ bila glavna politička snaga u ustanku) bila je posve pogrešna, jer onodobni ustanak nije bio ideološki motiviran. Ustanak je zapravo bio posve ne-ideološki, ali zato krajnje nacionalno, odnosno etno-konfesionalno obilježen. Drugim riječima, bio je srpski ustanak uperen protiv Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u kojem su participirali srpski borci s tog područja posve različitog ideološkog opredjeljenja. Ovu činjenicu koja je zabilježena u onodobnim zapisima, ne potvrđuju samo hrvatski, nego i talijanski izvori“ (Vladimir Šumanović, „Četnik s petokrakom: Pop Momčilo Đujić u ustanku od 27. srpnja“, Hrvatski tjednik, 18. rujna 2014., br. 521., 47. - 49.).

Kako bi potkrijepio svoje tvrdnje Šumanović citira talijanskog generala Renza Dalmazza, zapovjednika 6. armijskog korpusa čije su se postrojbe nalazile na području izbijanja ustanka, koji u svom tekstu od 29. srpnja ovako opisuje stanje među „ustanicima“: „Pobuna naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve. Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana - i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza itd. - i žele da naše trupe budu po garnizonima. I ove elemente, koji nemaju nikakvih komunističkih težnji, mogu pridobiti vođe, koji hoće pošto-poto da dižu pobunu ili seju nemir da bi odvratili naše snage i sprečili konsolidaciju hrvatske države, da bi održali duh ustanka i vrenja na Balkanu“ (izvor: Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, XIII./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1969., str. 214.-215.).

Tekst od Dalmazze ne ostavlja nikakve dvojbe kako ustanici dominantno nisu bili komunisti, („nemaju nikakvih komunističkih težnji“) iz čega više nego jasno proizlazi kako se je radilo o četnicima na programu provođenja velikosrpske politike.

Uostalom, istaknuta proljećarka Savka Dabčević Kučar ovako opisuje proslavu ustanka u Srbu 1971.: „Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti! Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću. Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!“.

Ustanak u Srbu, dakle, bio je pretežito velikosrpskog karaktera, a to što ga pojedinci poput Stjepana Mesića i Zorana Pusića i danas slave kao „antifašistički“ nadnevak, znak je psihopatološke strukture njihovih osobnosti. „Antifašizam“ koji oni promiču istog je sadržaja kao i „antifašizam“ od Veselina Šljivančanina ili Ratka Mladića koji su svoje zločine opravdavali upravo „antifašizmom“. A jednak je i sadržaju „antifašizma“ Vukašina Šoškočanina, koji je zapovijedio ubojstvo 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, a danas u istome mjestu ima svoj spomenik. To, dakako, ne briga „antifašističke“ drugare kao što je Zoran Pusić, ali će isti biti prvi kad će trebati harangirati protiv spomenika HOS-u u Jasenovcu.

Sve navedeno svjedoči kako je Hrvatska uistinu zemlja čudesa. Jedino u zemlji čudesa moguće je postavljanje spomenika onima koji su rušili tu zemlju, a bezočno pljuvanje po onima koji su ju branili. I dok je god tako, moramo se složiti s generalom Željkom Glasnovićem: Hrvatska nije samostalna država, nego Udbaland. Udbaland u kojemu prolaze i četnici, ali ne i pristaše hrvatske samostalnosti.