Hoće li Hrvati napokon kazniti glavnog ideologa razvaline?

Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić na Božić je bio i više nego jasan: - Ideolozi razvaline žele nam srušiti kuću, čije temelje čuvaju branitelji! Josipovićeva faca tijekom propovjedi hrvatskog kardinala bila je slična onoj, koju je imao kada je prije više tjedana posjetio braniteljski šator u Savskoj. Umjesto hostije kao da je zagrizao u kiseli krastavac!

Moram priznati da mi nije jasno na temelju koje računice aktualni šef države misli i dalje ostati na Pantovčaku?! Ivo Josipović prvo je izdao ljevicu. Tijekom kampanje koju je vodio prije pet godina obećavao je da će silne milijarde (mislim da je govorio o nekih 11) završiti u hrvatskom proračunu i biti oduzete tajkunima i korumpiranim dužnosnicima. Bilo bi dobro da je predsjednik prvo krenuo od sebe i vratio barem 200.000 kuna koje mu je donirao riječki tajkunski kapitalac Robert Ježić. Ali ne, predsjedniku uopće ne smeta to što je Ježić prvo prevario Sanadera, a potom i suca Turudića. Izgleda da je osim donacije Josipoviću, imao dogovor i s Bajićem - pa je fino odmaglio u Švicarsku s pet milijuna eura ne računu. Malo je falilo da Ježića predsjednik imenuje i u gospodarski Savjet, gdje su se već ugnijezdili preostali tajkuni, uključujući čak i smijenjenog Milanovićevog ministra Veljka Ostojića, poznatog iz velike korupcijske afere u Istri. Mnoge tajkune Josipović je naprosto prigrlio i oteo HDZ-u, što dokazuje da su to ljudi koji će biti uz svaku vlast, ali i da je Josipović predsjednik kojemu simbolika NDH smeta samo kada je u pitanju pozdrav „Za dom spremni“, ali ne i naziv za novac – kuna. Baš zato mi nije jasno kako to pošteni hrvatski radnici, koji jedva krpaju kraj s krajem, ne vide da Josipović ima svoje vlastite tajkune i da im je zadatak da za njega skupljaju kune!

Na drugome mjestu, Ivo Josipović izdao je zelene. Istina, Mirela Holy ga podržava, ali prokužila ga je Andrea Feldman. Bilo bi zanimljivo čuti od čelnice ORaH-a kako se to u politiku održivog razvoja uklapa Josipovićev posjet Houstonu, gdje je hrvatski predsjednik čelnicima američke naftne industrije obećavao bušenje nafte u Jadranu. Ili recimo, susret u predsjedničkim dvorima (i još nekoliko izvan dvora) s Majom Brinar – Frenkel, koja je aktivno lobirala za golf na Srđu i obećavala predsjedniku pozamašne donacije za kampanju, ako taj projekt prođe... Susreo se Ivo Josipović i s Aleksejom Millerom, čelnikom Gazproma, ruskog naftnog diva, koji na Balkanu već godinama pažljivo gradi mrežu vlastitih suradnika, a jedan od njih je i još uvijek aktualni hrvatski predsjednik. Gospođica Holy dobro zna da Ivo Josipović nema nikakve veze ni s politikom održivog razvoja, ni sa zelenima, no njihov zajednički interes je provocirati Zoku Milanovića i mora se priznati da to rade vrlo uspješno. Da je Mirela uistinu htjela biti dosljedna kada je u pitanju odabir vlastitog predsjedničkog favorita, otkazala bi Josipoviću potporu već zbog Ježića, ako ne zbog korupcije, onda zbog toga jer je predvodnik industrije koja je izrazito anti-ekološka...

Na trećemu mjestu, predsjednik Josipović izdao je udruge civilnog društva. Ne ulazim sada u odnose s Vesnom Teršelić, čiji je i dalje intimus i svojevrsni duhovni otac te indirektni sponzor, ali Sanju Sarnavku u više je navrata duboko povrijedio: kada ga je osudila zbog koketiranja s azerbejdžanskim diktatorom Alijevim ili pak bjeloruskim Lukašenkom, ali i na početku kampanje kada je seksistički krenuo na Kolindu Grabar - Kitarović... Što se manjina tiće – predsjednik je sigurno zaratio s Bošnjacima, jer je potkopao Šemsu Tankovića, politički obezvrijedio Idriza ef. Bešića i kroz suradnju s korumpiranim Nedžadom Hodžićem iz Rijeke, pokazao da mu uopće nije stalo do Bošnjaka kao respektabilne manjine, već isključivo do njihovih glasova na izborima. Slično je i s Albancima koje je davno uvrijedio koketiranjem s Beogradom i protivljenjem zagrebačkoj konferenciji o Kosovu, u organizaciji Marshall centra. Bez obzira na svađu s kontroverznim Miloradom Pupovcem, Ivo Josipović sa sigurnošću može računati tek na potporu hrvatskih Srba. On je njihov odani prijatelj i Srbi će mu se za to odužiti na izborima – bilo da je riječ o „antifašistima“ ili sljedbenicima Vojislava Šešelja...

A što je s Hrvatima? Tu bi predsjednik trebao biti najtanji, ali naši sunarodnjaci kao da ga nisu prokužili. Dijelom i zbog njegove slatkorječivosti. Legendarni Ćiro Blažević dobro ga je opisao: - Svi ga puše! Bomboni mu ispadaju iz usta, a iza te slike skriva se lice demona! I baš je takav Ivo Josipović: ne podiže ton, nikome se ne zamjera, glumi da mu je baš do svakoga stalo, sa svima je dobar, medijski uravnotežen... A u glavi ima samo jedan plan: ostvariti prijetnju s početka prošle kampanje i zacrvenjeti Hrvatsku! Glasajte za svjetlo, a ne za tamu - govorio je tada drug Ivo, koristeći biblijski govor. Iako je agnostik, hrvatski vjernici prihvatili su ga kao predstavnika svjetla, a onda se nad zemljom nadvio mrak! E, ako sada Hrvatima nije jasno s kime imaju posla – onda smo si fakat sami krivi. Ivo Josipović nije bio u Domovinskom ratu. Tih godina bavio se Zampom i vlastitim egzistencijalnim prioritetima. Dogurao je do pozicije najbogatijeg predsjedničkog kandidata. Istina, pomalo ga ugrožava Milan Kujundžić, no to je druga priča... Saznao sam danas od Damira Kajina da je u srpnju bio kod predsjednika na Pantovčaku. Josipović je već tada bio prezadovoljan već i samom najavom Kujundžićeve kandidature. Smatrao je to dobrim za njegovu poziciju u utrci. Kujundžić se ubrzo pretvorio u kandidata tzv. Josipovićeve desnice. Ni Milan nije bio u ratu, a jedno je vrijeme čak izbivao iz domovine pa zato i ne čudi kako su se dva anti-ratna tipa tapšala po ramenu u vukovarskoj koloni sjećanja...

Kao što je Josipović obećavao povratak milijardi u državni proračun prije pet godina, to isto danas čini i Ivan Vilibor Sinčić. Moram priznati, da Viliboru puno više vjerujem. Za razliku od Josipovića, on bi to barem pokušao učiniti. No, neće biti u prilici. Preostaje još jedino Kolinda Grabar – Kitarović. Siguran sam da gospođa voli ovu zemlju! Za razliku od Josipovića, koji je vukovarskim majkama na Ovčaru otišao s Borisom Tadićem, Kolinda Grabar – Kitarović uzela je kninsku zastavu i odnijela je silovanim ženama Grada heroja. Kada pjeva himnu nekako je radosna, dok za druga Ivu nisam siguran zna li uopće sve njezine riječi... Ivo Josipović budućnost Hrvatske vidi kroz suradnju s Banja Lukom i Beogradom, a Kolinda Grabar-Kitarović kroz savez sa Sarajevom i Prištinom. Za Josipovića je ključna destinacija vanjskopolitičkog djelovanja Srbija, a za Grabar-Kitarović Europska unija i SAD. U sukobu Ukrajine i Rusije – Kolinda je za Ukrajince, a Ivo za Ruse. Na Kolindinim skupovima pojavljuje se njezin svećenik iz djetinjstva, a na skupovima druga Ive pojavljuju se neki čudni likovi, koji nose kapu sa tri roga i bore se protiv Boga. Drug Ivo se iz kalkulantskih razloga izbjegava slikati sa vlastitim ocem, a gospođa Kolinda svojih se roditelja ne srami... Umjesto na kavu, na šminkerskoj zagrebačkoj špici ili kuhano vino u Tomićevu (gdje Josipovićevci skakuću uz Rundeka), zadnji dan kampanje kandidatkinja opozicije otišla je u Savsku. Taj čin govori dovoljno sam za sebe. Prepoznala je, isto kao i kardinal Bozanić, tko su ljudi koji jamče opstojnost ove zemlje i čija djeca tu zemlju mogu napokon povesti u pravome smjeru. Ivo Josipović razmišlja drukčije. U njegovom slučaju uistinu vrijedi ona s transparenta u šatoru: „Kakav otac takav sin – i to je pravi put“.