Glasno 'Uskoče uskoči' zamijenilo je tiho 'Neka i kradu, sve dok i nama dadu', nema se tu s čime biti solidaran

Kad bismo živjeli u bajci ovako bi izgledao kraj priče o prosvjedu blizu tisuću radnika Uljanika i 3. Maja pred zgradom hrvatske Vlade. Prosvjeda u kojem su prosvjednici između ostalog izrazili nezadovoljstvo što se njihovoj muci i zahtijevanju da im se isplate plaće nije pridružilo više Zagrepčana.

Ne pridružuju se Zagrepčani ni prosvjedima vrtićkih odgajateljica kojima svakodnevno povjeravaju djecu kada ove traže bolje uvjete rada, a nekome je palo na pamet da bi se pridružili ljudima koji bučnim prosvjedom zahtijevaju plaće za koje će iz kojeg god izvora došle i kakvu god kombinatoriku smislio ministar Horvat morati direktno ili indirektno jamčiti – javni porezni novac. Novac onih koji bi se trebali solidarizirati sa zahtjevom da se radnicima sjevernih brodogradilišta isplate plaće.

Ima tome sedam godina da je Karlo Radolović, koji je kao predsjednik uprave vodio Uljanik, otišao u mirovinu s porukom da je Uljanik uspio zato što nije slušao Zagreb. Pa su kad se lažna uspješnost istopila bijesni radnici došli pravo u Zagreb. Između ostalog s transparentom "Uskoče, uskoči", jasno indicirajući kako vjeruju da istražitelji gospodarskih zločina imaju razloga skakutati što po navozima, što po poslovnim knjigama. Prije nego itko igdje uskoči, svako prozivanje za bilo kakav kriminal bilo bi kazneno djelo. Klevete. Međutim, gdje ima dima vjerojatno ima i vatre. Dok je Uljanik bio "uspješan" i "spašavao" 3. Maj, među pukom je bila aktualna jedna druga krilatica, ali ne na transparentima, više u marketingu od uha do uha. Glasila je "Neka i kradu, sve dok i nama dadu".

I tako – godinama. Gluh, slijep, nijem, radnik (dioničar!) je radio, menadžer je vodio. Posljedica te prekrasno uigrane simbioze satkana je u nečemu što je rekao aktualni predsjednik uprave Gianni Rossanda. A rekao je u povodu "otkrića" svoje vile uz more da su mnogi radnici Uljanika poštenim radom sagradili kuće. To je točno. Manje i skromnije radnici, veće i luksuznije menadžeri. Sve po klasnom zakonu i pravici. Nema se što prigovoriti. Osim možda sitne male činjenice da čvrsto poput stijene već dugi niz godina iza tog ugodnog brodograđevnog biznisa na punti Istre stoje državna jamstva u živom novcu i čvrsto povjerenje nacionalne politike u trenutku kad su "uspješnom" pulskom Uljaniku dali riječki 3. Maj. Da još nekoliko godina pretaču iz šupljeg u prazno na sveopće zadovoljstvo lokalne političke vlasti koja se u kasno ljeto bavi organiziranjem konferencija za medije s ciljem da prenesu poruku kako nisu odgovorni. Jest. Nisu. Zaslužni su. Za manje kuće i veće vile. Ubiru komunalnu naknadu. Karlo Radolović je bio u pravu. Uljanik je do danas opstao zato što nije slušao Zagreb. Nego se inatio. Da je slušao, propao bi ranije. Sada će propadanje za Zagreb (čitaj: svi porezni obveznici u Hrvatskoj) biti samo skuplje.

Jer Zagreb i lokalna vlast su se posve isprsili. U Uljaniku vatra tinja od kraja prošle godine. Plamičak za plamičkom koji nitko nije gasio, pa se u požar rasplamsao. Sve što su ujedinjene snage politike uspjele smisliti kao rješenje je strateški partner za kojeg je poručeno da mu se na riječ mora vjerovati kako ima novac. Ali izgleda ne i novac kojim bi osigurao jamstva za isplatu dviju plaća, novčane kapi u moru kad je riječ o financijskim dubiozama dvaju brodogradilišta.

To su oni strateški partneri koji su došli uzeti. Odmah se uznemire kad ih pitate da daju. Dijelili bi tuđe. Državno, pod svojim imenom. Uz blagoslov lokalne politike. Koja nizašto nije odgovorna, osim za izbor jela na meniju koji dijeli sa strateškim partnerom.

Kad je Uljanikova vatrica lani počela tinjati, arogancija tadašnje potpredsjednice Vlade Martine Dalić otišla je toliko daleko da je rekla kako je riječ o privatnoj tvrtki za koju država nema odgovornosti. Sva tada zapletena u svoju igru s mrežom Agrokora otprnula je s visine svojih štikli kao da se obraća nepismenom puku zanemarujući da za Uljanikove dugove jamči novac poreznih obveznika.

Da nije politički poginula na Agrokoru imala bi savršenu priliku da joj se to dogodi na Uljaniku. Ovako, sve su oči uprte u opstanak ministra Darka Horvata. Dugogodišnji bivši šef Uljanika Karlo Radolović ionako je ministre usporedio s izvršnim direktorima doživljavajući ih kao ljude koji postoje zato da ispune ono što treba da bi se uspješna simbioza radnika i menadžera brodogradilišta nastavila, a kuće nizale jer je brodogradnja naprosto svetinja. Najoperativniji mu je ministar, rekao je tada, bio nitko drugi nego Božidar Kalmeta. Možda pravo vrijeme za još jednu stepenicu još jednog političkog povratka u kakvom svojstvu savjetnika, posebno za pitanja vezana uz transparent o Uskakanju Uskoka.

Ni jedan radnik, ni pošten poduzetnik u državi ne bi trebao ni zrno svoje solidarnosti potrošiti na Uljanik. Brodogradilište uz čije sam zidine odrasla. Žito od kukolja u toj močvari nitko raščistiti neće, a dok je tako cijela vreća skupa ne zaslužuje da se na nju itko osvrne. Osim s transparentnom: "Ne spašavajte to mojim novcem. Hvala". Završetka iz bajke – nema.