Europu je zahvatio zeleni val, a antisistemska desnica osvojila je Italiju i Francusku

Izbori su pokazali oporavak liberala koji su  dobili osjetno veći broj mandata u odnosu na 2014., a svakako je najveće iznenađenje "zeleni val" koji je zahvatio Europu. U Njemačkoj zeleni su postali druga stranka, a ukupan rezultat te opcije odlična je vijest za ljevicu jer je još od prije poznato da su zeleni kao lubenica: izvana zeleni, a iznutra crveni.

Iako se prije izbora u mainstream medijima najavljivala "desna revolucija" putem koje će "Putinovi komesari" uništiti EU, izostao je iznadprosječno dobar rezultat tzv. antisistemske desnice, što je vjerojatno dijelom i posljedica velike izlaznosti. Strašenje desnicom poslužilo je kao odlično sredstvo mobilizacije birača pristaša srednjostrujaških opcija. Desnica je, međutim, ipak osjetno povećala broj mandata i nema nikakve sumnje da će u budućnosti igrati sve veću ulogu na razini EU-a. Posebno dobar rezultat antisistemska desnica zabilježila je u Italiji i Francuskoj gdje je osvojila najveći broj glasova.

Ostaju stari problemi EU-a

Novi izbori za Europski parlament su završeni, ali stari problemi Europske unije ostaju. Uz peripetije oko Brexita, pred Unijom su dva goruća problema koji se odnose na potrebu reforme eurozone, ali i rješavanje migrantske krize. Tu je i pitanje modela uređenja EU-a: sukob eurofederalista prevođenih Njemačkom i Francuskom i suverenista predvođenih državama Višegradske skupine postao je bjelodan proteklih godina. Njemačka i Francuska kao nakon Brexita dvije vodeće države Unije čini se da niti između sebe ne mogu postići konsenzus kako preurediti EU.

Svaka veća kriza, bilo da govorimo o krizi eurozone ili migrantskoj krizi, dovodi do velikih potresa unutar EU-a te pokazuje nedostatak elementarne solidarnosti i zajedništva država članica. Bruxelleska birokracija, premda nas iz Bruxellesa žele uvjeriti da se smanjuje, postala je trn u oku brojnih država članica koje ne žele pristati na propisivanje "kvota i lokota". Otpor prema Bruxellesu postao je posebno uočljiv u jeku migrantske krize kad države Višegradske grupe nisu pristajale na prihvaćanje bilo kakve kvote migranata.

Povratak njemačkog pitanja

Njemačka kancelarka Angela Merkel pred nekoliko je tjedana sadašnji međunarodni poredak de facto proglasila mrtvim, a kritika američkog predsjednika Donalda Trumpa čini standardni repertoar njezinih političkih govora. Pritom treba napomenuti da u korijenu prijepora Njemačke i SAD-a nije samo nepredvidljiva osoba Donalda Trumpa (ona je tek dobar izgovor za Berlin), nego je riječ o trajnijem sukobu koji će u budućnosti biti sve vidljiviji. Njemačka je ekonomska velesila koja ekonomsku moć sve više želi i politički kapitalizirati.

EU je već danas instrument njemačke političke i ekonomske moći, a Robert Kagan, znameniti američki konzervativni autor i povjesničar, nedavno je u "Foreign Affairs" objavio članak u kojemu analizira "povratak njemačkog pitanja". I danas je, međutim, u Njemačkoj stacionirano oko 35.000 američkih vojnika što tu državu na geopolitičkoj razini čini podređenoj SAD-u.

Pitanje geopolitičke autonomije EU-a

Sjedinjene Američke Države Njemačkoj posebno zamjeraju izgradnju Sjevernog toka 2 (bilo kakvo približavanje Njemačke i Rusije stara je fobija anglosaksonskog geopolitičkog pola moći), a uskoro će vjerojatno biti uvedene i američke sankcije protiv firmi koje sudjeluju u njegovoj izgradnji. Pritom nije realno da će izgradnja Sjevernog toka 2 biti zaustavljena, no očito Washington želi Nijemcima poručiti da im ne padne napamet gradnja Sjevernog toka 3 koji je također u dugoročnim planovima. Sjedinjene Države i same su zainteresirane za prodaju ukapljenog plina, a američke firme imaju udjela i u nalazištima na istočnom Mediteranu (Izrael/Cipar) odakle bi se trebao graditi plinovod prema Italiji.

Točka prijepora na kojoj se vide različiti stavovi SAD-a i Njemačke, tj. šire govoreći SAD-a i EU-a je i odnos prema Iranu. SAD je izišao iz nuklearnog sporazuma, a u posljednje vrijeme gomila vojne efektive u Perzijskom zaljevu, dok države EU-a (što je motivirano činjenicom da europske firme dobro posluju u Iranu) žele očuvanje sporazuma. Posljednjih nekoliko godina sve se više postavlja pitanje može li EU, u okviru multipolarnog poretka koji nastaje, postati geopolitički pol neovisan u odnosu na SAD, a osim Irana nema nikakve sumnje da će se autonomija EU-a testirati i glede odnosa prema Rusiji i Kini koje se nalaze u hladnome ratu sa SAD-om.

Zasićenje proširenjima

U konačnici, problem koji muči Europsku uniju svakako se odnosi i na zasićenje novim proširenjima koja bi obuhvatila tzv. Zapadni Balkan. Unutar EU-a ne postoji konsenzus oko primitka novih država članica (nova proširenja uvijek su se koristila kao argument o daljnjoj privlačnosti i legitimitetu projekta EU-a), a to je jasno potvrdio ovogodišnji izvještaj Europske komisije objavljen prošloga tjedna. Države tzv. Zapadnog Balkana jako su daleko od ispunjavanja kriterija članstva, tako da se 2025. godina kao moguća spominjana godina primitka čini vrlo nerealnom.

Koliko god da to ne zvuči nimalo lijepo, geopolitička i sigurnosna situacija na prostoru tzv. Zapadnog Balkana (što pokazuju i prošlotjedna uhićenja na sjeveru Kosova) takva je da je vjerojatnije izbijanje novoga sukoba (krizna žarišta: Kosovo, BiH, Makedonija) nego ulazak tih država u EU. Države tzv. Zapadnog Balkana mogle bi ući u EU jedino ako iz to iz geopolitičkih interesa (jačanje ruskog utjecaja) odluče glavešine u Bruxellesu.

Pred Europskom unijom novih je pet godina koje će, i s obzirom na šarolikiji sastav Europskog parlamenta, biti vrlo turbulentne. Nalazimo se u vremenu tektonskih lomova globalne geopolitičke scene u kojima mnogi dosadašnji obrasci i savezništva prestaju vrijediti. Kojim će putem u okviru nove podjele karata krenuti Hrvatska? Hoće li i dalje pristajati na ulogu stabilizatora kriznoga tzv. zapadnobalkanskog prostora ili će svoj put tražiti kroz Inicijativu triju mora? Summit Inicijative triju mora koji će se sljedeći tjedan održati u Ljubljani bit će prvi indikator hrvatskog smjera.