Europska unija: Reafirmacija vlastite kulture i tradicije ili raspad

Nema nikakve sumnje da čitava atmosfera šezdesetog rođendana nije bila nimalo slavljenička, s obzirom na to da je upravo tih dana započeo tzv. Brexit, tj. izlazak Velike Britanije iz EU, no europskim čelnicima cilj je bio barem na deklaratornoj razini potvrditi suglasnost oko nekih temeljnih ciljeva, kao što su daljnje očuvanje jedinstva, te zajedničkih vrijednosti i interesa zemalja članica EU.

Kod sastavljanja Rimske deklaracije bilo je spornih pitanja

U hrvatskim medijima nije se moglo čuti previše analiza potpisane Deklaracije, kao i činjenica da su oko sastavljanja samog teksta postojala različita mišljenja, posebno od strane zemalja Višegrada glede smještaja izbjeglica i migranata iz afroazijskog prostora. K tome, prijepori su se vodili oko njemačke formulacije o „Europi različitih razina“, što su posebno odlučno odbijale bivše zemlje istočnog bloka, koje se protive tome da u EU postoje članice „prvog i drugog reda“, premda faktično takva podjela već u realnosti odavno postoji. U konačnici, formulacija o „Europi različitih brzina“ eufemistički se može pronaći u dijelu Deklaracije gdje stoji da će države EU djelovati zajedno, ali se dodaje i „različitim ritmom i intenzitetom kada je potrebno, krećući se u istom smjeru“. Deklaracija ostavlja mogućnost da pojedine države kasnije pridruže u EU.

Iako se u Deklaraciji poziva na daljnje izgrađivanje jedinstva i solidarnosti nakon Brexita, teško se je oteti dojmu da je kod europskih čelnika prisutan svojevrstan eskapizam i da će implikacije britanskog izlaska iz EU biti daleko snažnije nego što bi to htjeli europski lideri. Izbori u Nizozemskoj nisu doveli na vlast EU-skeptičnog Wildersa, no ove nas godine očekuju još važniji izbori u Njemačkoj i Francuskoj koji će se snažno odraziti na budućnost EU u u slučaju eventualnog poraza Angele Merkel u Njemačkoj ili pak pobjede Marine le Pen u Francuskoj.

Moć Europe će opadati sve dok će uništavati svoju tradiciju

Kad je u pitanju vanjska politika EU, u Rimskoj se deklaraciji poziva na daljnje jačanje europske uloge na globalnoj razini. No, ne navode se modaliteti kojima se to može ostvariti. Svako tko i površno poznaje političku povijest Europe 20. st. i početka 21. st. nema dvojbe oko toga da je unatoč europskim integracijama moć Starog kontinenta u konstantnom opadanju. Europa je do početka Drugoga svjetskog rata de facto bila centar svijeta, a sva kasnija geopolitička preslagivanja učinila su je tek jednim od (još uvijek) važnih aktera u sve više i više multipolarnom svijetu.

Engleski povjesničar Christopher Dawson u odličnoj knjizi „Razumijevanje Europe“ piše kako je opadanje europske moći povezano s odustajanjem Europe od svojih kršćanskih korijena, od svoje kulture i tradicije, i kako je pobuna protiv europske kulture jedan od ključnih uzroka opadanja političkog ugleda Europe. A dio te pobune svakako je post-šezdesetosmaška afirmacija kulturmarksizma i kulture smrti koja je Europu učinila kontinentom koji odumire i koji radnu snagu mora uvoziti iz tzv. zemalja Trećeg svijeta.

Drugi bitan uzročnik slabljenja Europe neupitno su tendencije potiranja nacionalnih individuliteta i stvaranja tzv. Sjedinjenih Europskih Država. Mnoge europske glavešine ni danas nisu svjesne onoga čega je dr. Franjo Tuđman bio svjestan još dalekih šezdesetih godina kad je zapisao „da se budući europski savez ne može graditi na zamjeni ili nijekanju nacionalnih država, već jedino na suradnji dobrovoljno sjedinjenih europskih naroda, koji samo dio svoje suverenosti prenose na savez, koliko u europskom, isto toliko i u vlastitu interesu, baš zato da bi se mogli suvereno i slobodo razvijati“.

Jačanje Kine i Indije, ponovna jaka Rusija, ali i Turska, problem migranata i tzv. Islamske države pred Europu nameću najozbiljnije geostrateške izazove od vremena Drugoga svjetskog rata do danas. EU će na te izazove odgovoriti ili reafirmacijom vlastite kulture i tradicije ili Unije kroz desetak godina ne će biti. Trećega nema.